Kultura
3353 prikaza

'Moja predstava ne veliča rat, zato su je skinuli'

Nastavak sa stranice: 1

U kazalištima je običaj da usmeni dogovor vrijedi kao neki ugovor koja ni strana izvršitelja ni naručitelja u principu ne bi smjela prekršiti, osim ako nije u pitanju neka viša sila. Naravno, nakon ovakvog nemilog raspleta osobno ću se zalagati da ta stavka predugovora uđe u novi zakon o slobodnim umjetnicima koji se upravo sada priprema. Istodobno, zadnjih nekoliko godina širi se neki lažni bauk o slobodnjacima kao suvišku u društvu, onima kojima država plaća 'tamo nešto'. Život slobodnjaka, a ima ih otprilike oko 1300, vrlo je neizvjestan. Kao takvi, oni imaju manja prava od radnika, primjerice, ja kao slobodna umjetnica nemam pravo na klasično bolovanje, godišnji, božićnicu ili pak neradne dane - moram priznati da ni ne znam što to znači. Mi radimo i onda kad ne radimo, naši su poslovi neizvjesni i jedino te vlastiti rad i domišljanje što da radiš kad nemaš npr. poziv za neki konkretni posao - može izvući.

Što nam to govori o odnosu prema umjetnosti i umjetničkim zanimanjima u Hrvatskoj?

Anica Tomić, Jelena Kovačić | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Koliko su umjetnička zanimanja u nekim razvijenim zemljama ona koja se njeguju i u koja se ulaže, u Hrvatskoj kao da su postala prijetnja. Naravno da umjetnost nije konkurentna u smislu punjenja proračuna RH, i naravno da ona državu košta, ali umjetnost daje nešto drugo - ona zapravo sudjeluju u stvaranju i održavanju nacionalnog identiteta te ga promiče u zemlji i svijetu. Ako držite do nacionalnih interesa, onda dugoročno ulažete u kulturu, znanost i obrazovanje - to ni jedna vlast dosad nije shvatila, a upravo su to polja iz kojih svaka zemlja može dugoročno imati koristi.

U kazališnoj zajednici sve je više redateljica i dramaturginja koje unose neki novi senzibilitet na scenu. Jeste li ikad osjetili na vlastitoj koži, pogotovo danas kad nas sve više steže radikalni konzervativizam, da vas guraju u drugi plan?

Na pitanje koje se često čuje, tko su oni, taj novi naraštaj, čovjek dolazi u iskušenje da odgovori: oni koji čuju otkucavanje. A na drugo pitanje, koji su ti što ih do kraja negiraju, odgovor bi lako mogao biti: oni koji se ne znaju ili neće suočiti sa stvarima kakve zaista jesu, to su riječi Hanne Arendt, koje jednako odzvanjaju i danas i onda. Današnji tridesetogodišnjaci postali su suvišak u svim sektorima, a zaboravljamo da su upravo oni naša sadašnjost, a time i budućnost. Ovdje ja postavljam pitanje kako je moguće da za generacije rođene krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih nema dovoljno mjesta da rade za ono što su se školovali - konkretno u sektoru kulture? Ovom prilikom, s obzirom na to da osobno nemam nikakvu poziciju iz koje bih mogla svima nama pomoći, podsjetila bih sve ravnatelje gradskih, državnih i inih kazališta da postoji jedna sjajna generacija kolegica i kolega redatelja, koji su u biti zapostavljeni, i koji u javnom kulturnom prostoru tu i tamo dobiju svoju šansu, i ako u njoj pogriješe - otpisuju se kao suvišak. Uz već spomenutog Frljića, tu su i drugi: Saša Božić, Igor Vuk Torbica, Dario Hajraček, Miran Kurspahić, Anja Maksic Japundžić, Mario Kovač, Marina Petković-Liker, Iva Srnec, Helena Petković, Renata Carola Gatica, Borna Armanini, Ivan Čoh, Ivan Plazibat, zatim mlađi kolege koji dolaze: Ivan Penović, Tamara Damjanović, Hrvoje Korbar, Arija Rizvć, Marina Pejnović, Rajna Racz, Paolo Tišljarić, pa naši mladi ne dovoljno postavljani pisci koji su isto valjda premladi da ih se postavlja pa se otiskuju u Europu i dalje: Ivor Martinć, Vedrana Klepica, Goran Ferčec, Jasna Žmak, Dino Pešut, Una Vizek, Olja Lozica, Dora Delbianco, Nina Mitrović. Ako sam kojeg kolegu izostavila, neka ne zamjeri, ali oni su naša sadašnjost i budućnost.

Smatraju vas angažiranom redateljicom, a zadnjih godina ste to i potvrdili, između ostaloga, i splitskom predstavom 'Melodrama', u kojoj ste se bavili pitanjem odgovornosti. Zašto je to pitanje odgovornosti danas važno?

Parafrazirat ću Godardove misli da je svatko odgovoran za ono što čini. Ako dignem čašu, odgovaram za to. Ako okrenem glavu, odgovaram za to. Nesretan sam, odgovaram za to. Zaboravljam da sam odgovoran, ali jesam. Danas živimo u vremenu automatskog prebacivanja odgovornosti, koje se jedino recimo može prekinuti na sudu. Mi smo odgovorni za ono što radimo, ali smo možda još odgovorniji za ono što ne radimo. Nedjelovanje i šutnja, pozicija komotnosti i čuvanja vlastite pozicije dovela nas je do toga da se moramo ispočetka baviti temeljima odgovornosti i značenjem te riječi, možda je rješenje da ona uđe kao predmet u odgojno-obrazovne procese, pa da se djecu odmalena sistematski podučava njoj.

Mislite li da naše društvo previše živi u prošlosti?

Anica Tomić | Author: Sanjin Strukić/PIXSELL Sanjin Strukić/PIXSELL

Mislim da naše društvo živi ne u prošlosti, nego od prošlosti. Temelji ove nam raštelane države postavljeni su u prošlosti, koja se kao relikvija održava, ne bi li uništila bilo kakvu šansu za budućnost. Važno je razumjeti prošlost, kritički i argumentirano je propitati, iz nje izvući zaključke, ali nakon toga ići dalje.

Jednom ste izjavili da ste idealist i imate prosvjetiteljske ideje. Osjećate li se koji put zbog toga kao slon u staklarni? Vjerujete li u kazalište kao 'sredstvo borbe' za promjenu?

Uvijek se osjećam kao slon, samo staklarna je postala tamna i više ne vidim kroz nju. Kazalište može biti, ako baš hoćete, jedno od sredstava borbe, no ne jedino. Mi se prvenstveno moramo boriti za vraćanje morala, sistema vrijednosti, vjere u odgovornost, potom odmaknuti se napokon od nepotizma i klijentelizma, ako se zajedno udružimo još i možemo nešto napraviti - no što sam starija, uvjerenija sam da i od takvih borbi više nema koristi.

Znate reći da želite biti konstruktivni. Kako biti konstruktivan danas u Hrvatskoj?

Hrvatska politika mora shvatiti misao da njihov problem nije u odlučivanju o tome je li gori čin neopravdanog udaranja ili podnošenja udaraca. Politička je briga da se stvori svijet u kojemu se takve stvari ne događaju. Ako savladamo taj korak, dobit ćemo prostor u kojem ćemo možda moći početi konstruktivno pričati. Možemo biti konstruktivni ako ne sudimo, proklinjemo i vrijeđamo druge. U takvom svijetu ima mjesta za svaku umjetnost, za sve spolove, nacije i rodove. Takvo mjesto ponudit će svakome tanjur tople juhe, kako bi lijepo rekla kolegica Sanja Modrić. Uz dosta truda, možda još i možemo stvoriti tu i takvu zemlju – samo možda.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.