Kultura
500 prikaza

'Nitko me nije čeličio za rat, u mom djetinjstvu nema mraka'

Filip Križan
Sandra Šimunović/Pixsell
Filip Križan o ulozi u predstavi 'Sjećanje šume' po romanu Damira Karakaša koji je odnio Expressovog 'Frica'

Roman "Sjećanje šume" Damira Karakaša snažno je zavibriralo u javnosti - od književnih nagrada pa do života na kazališnim daskama. U Gavelli se upravo održala premijera koju su redateljica Tamara Damjanović i dramaturginja Nina Bajsić pripremile s kazališnim ansamblom prema Karakaševu romanu.

Iako je roman kratak, obiluje slikovitim prizorima dječačkog života u Lici, u vremenu kad se luksuz poimao drugačije i kad su djetinjstva prožimala nekakva drugačija veselja i radosti. Ali da u tom silno zbijenom i atmosferičnom putovanju u prošlost nema ni jednog slova viška, slaže se i Filip Križan, koji u predstavi glumi glavnog junaka, dječaka sa srčanom manom koji više od svega želi odobravanje surovog oca.

Damir Karakaš Damir Karakaš Kultura "Dolaze vremena kad će djeca u školi učiti samo slovo 'U'

"Da ja pišem roman o svojem djetinjstvu, sigurno ne bi bio tako mračan. U svemu bih pronašao pukotine za duhovitost", govori Filip Križan, kojega se tema romana "Sjećanje šume" uistinu dojmila. Govori o odrastanju u Fažani i kako mu je bilo lijepo, voli se vraćati ondje. "Danas je Fažana drugačija, promijenila se, pogotovo ljeti jer je puna turista. Mi kao djeca bili smo u nekoj drugoj priči." Njegovo djetinjstvo razlikuje se od Karakaševa.

"U mnogočemu se razlikuje. Ali evo, ja sad imam dijete, a ona ima neke svoje misli već sad s dvije godine, i to neke misli koje mi kao roditelji ne možemo dokučiti. Ali svaka generacija nosi ovaj svijet naprijed. Ono što je specifično u 'Sjećanju šume' je da je riječ o djetetu koje je devedesetih otišlo u rat, dječak je odgajan da se čeliči", govori Križan upućujući na to da će i u predstavi imati scenu u kojoj Dječak s prijateljima jednog dana iskopa bazen na dvorištu u nadi da će u njega napadati kiša jer im je more nedosanjani san.

Pitam Filipa koliko se to dječje veselje razlikuje od ovoga danas, kad djeca sve imaju na pladnju. "I danas je kako kome to luksuz, Lika je i dalje jedan od najsiromašnijih krajeva. Danas djeca imaju mnogo, da, ali mnoga i nemaju. Jer kao dijete ti još nisi svjestan koliko je nešto vrijedno ili bitno i svakoj stvari dijete se veseli na vlastiti način", i spominje film Matije Vukšića "Djeca tranzicije", koji dosljedno govori o tom problemu.

Filip Križan | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

"Djeca znaju biti okrutna, a i danas nesumnjivo ima djece koja proživljavaju nešto slično kao i u romanu", teško mu je biti isključiv u ovoj temi. Filip Križan je gotovo deset godina član Gavellina ansambla. Akademiju je upisao iz prve te kaže kako si i danas pokušava objasniti taj uspjeh.

"Nakon što sam izašao s prijamnog, nisam se uopće sjećao što sam govorio. Taj trenutak si u povišenom stanju, jednostavno si pod adrenalinom, a situacija ti nije prirodna. Tih sekundi moraš biti fit jer imaš kratko vrijeme kako bi se pokazao", prisjeća se Križan puta od Akademije do Gavelle. Od tada je zaigrao mnoge glavne i velike uloge, ali i one manje. "Crveno" u Teatru Exit, "Mrzim istinu" u ITD-u, "Amadeus" u Gavelli, "Njuške" u Exitu...

Pitam ga koliko se poistovjećuje s ulogama koje igra, koliko se uopće može poistovjetiti s Dječakom iz "Sjećanja šume"?

"U neku ruku kažu da si prije pripreme uloge uvijek moraš dopustiti zaboraviti sve što si dotad pripremao kako bi nova uloga dobila na kvaliteti. Mislim da je gluma nešto primarno u ljudima, a ne nešto sekundarno. Glumu vidiš u djeci kad se rasplaču kako bi nešto dobila. Mislim da je primarno da u sebi zadržiš taj dojam djeteta. Jer dijete najčišće vidi, ono nije zagađeno značenjem. Zato ova knjiga i jest dirljiva", iskren je Filip, a Karakaš im je dolazio na probe te im dao veliku slobodu da se svatko od njih "upiše" u tekst.

Damir Karakaš Nagrada Fric Kultura 'Volio sam čuvati krave kako bih mogao čitati'

"I time je priča autentična i komunicira s publikom", smatra Filip. Govori kako mu je odgovarao rad s Tamarom i Ninom jer je proces bio specifičan. Usudile su se otići dalje, puno su radili na zvuku i na osluškivanju koje im se pokazalo kao najbolji način pričanja priče.

"I 'Mrzim istinu' je imala poseban proces jer tamo se otvaramo u kazalištu i ne skrivamo publici da je to laž, a onda se događa čudan paradoks da publika više ne zna što je istina, a što ne. I u 'Amadeusu' propitujemo odnos umjetnosti i života, ali i u 'Crvenom'. Doista sam sretan što sam radio takve komade", govori Križan naglašavajući kako se puno uči i samo dok gledaš nekoga drugog kako stvara veću ulogu. Uvjetno rečeno, to je jedna lakša pozicija, smatra Filip, ali kazalište je za njega timski sport. "Svi mi u kazalištu kažemo da 'igramo', to je sve igra i istraživanje."

Brinu li ga cenzure u kazalištu, ideološki procjepi koji zagađuju javni prostor? Kaže da je već neko vrijeme diskonektiran od dnevno-političkih tema, a da sve što je bitno sazna od prijatelja. "Ali samo kazalište je politički čin, gluma je politički čin. Najbolje se protiv toga nositi svojim radom i tako da ne podilazimo pritiscima. Ne volim dijeliti ljude sve dok oni ne zadiru u prostor slobode drugoga. Tako određujem gdje završava sloboda."

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.