Lazanjur, vrčina, riflja, daska za meso, tave i maštila samo su neki od svakodnevnih predmeta koje Gvozden Benat, Šibenčanin sa zagrebačkom adresom, vještim rukama pretvara u mala umjetnička djela. Na nedavnoj izložbi u šibenskoj Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić" izazvao je velik interes jer iz njegovih djela vidi se da je umjetnost za njega igra, a od samih priznanja draže mu je okupljati ljude i izazvati osmijeh na njihovu licu. Benat je inače u mirovini, on je umjetnik amater, a svoje vizije pretvara u djela posljednjih deset godina. Uvijek je, priznaje, u sebi nosio tu kreaciju koju je provlačio što god radio u životu, a sad joj se konačno može posvetiti koliko želi. Po struci je trgovac, ali život ga je valjao i kroz modne trgovine i ugostiteljske vode. U Šibeniku je živio do svoje 29. godine, a onda se naprosto jedno jutro probudio i zaključio da mu je grad postao pretijesan. Poželio je otići, i to je i napravio, pa što bude da bude.
- U Zagreb sam otišao igrom slučaja, zaželio sam se promjena, tražio sam izazov. Nisam ništa planirao. Bio sam poslovođa u NIK-u, u tadašnjoj Jugoslaviji bila je to cijenjena modna trgovina i bilo ih je diljem zemlje. Brinuo sam se o uređenju trgovine i izloga, kojeg se, bez lažne skromnosti, ne bi posramio ni Milano ni Pariz. Planirao sam ukrcati se na brod, ali to se izjalovilo, pa sam nazvao direktora i pitao ima li slobodno mjesto poslovođe u Zagrebu. On me pitao jesam li dobro, što mi pada na pamet, ali kad je vidio da sam ozbiljan, pitao je kad bih došao. Ja sam rekao: 'Sutra'. Kazao je da nema mjesta poslovođe, ali da mogu odmah doći raditi kao aranžer. Čudio sam se toj ponudi, nisam ja te struke, a on mi je objasnio da je vidio kako uređujem izlog u Šibeniku i da radim bolje nego profesionalci. I tako se to i dogodilo. Prve tri-četiri godine u Zagrebu radio sam kao aranžer. NIK je imao 80 trgovina po cijeloj Jugoslaviji, pa sam putovao po svim tim gradovima, bio sam zadužen za estetiku trgovina - kazuje nam Gvozden, koji je nekako usput upoznao legendarnog zagrebačkog modnog dizajnera, krojača i obrtnika Branimira Hundića, koji je imao butik u Staroj Vlaškoj. Gvozden nije mogao suspregnuti svoju mladenačku drskost pa je ušao i tražio razgovor s njim želeći mu reći da mu se ne sviđa njegov izlog, da mu nedostaje šarma.
- Kad sam to izgovorio, blijedo me pogledao, ali se nasmijao. Ustvari mu se svidjela moja otvorenost i nastup. Naposljetku smo dogovorili i suradnju. Naime, pitao me znam li šivati, ja sam odgovorio: 'Kako ne?'. Ustvari pojma nisam imao. Našao sam šivaću mašinu od punice, bila je to prijenosna mašina za sitne popravke. Na njoj sam šivao kožu i toliko mi se svidjelo da sam u jedno popodne naučio šivati. Napravio sam jedan krasni ženski remen. Hundić se oduševio, nije mogao vjerovati da sam ga ja napravio. I tako sam se idućih godina bavio proizvodnjom muškog i ženskog remenja, išao bih u Italiju po kožu, kopče... Ja sam i proizvodio i prodavao, bio sam sam sebi i tajnica, i knjigovođa, i čistačica. Kupci su bili oduševljeni i kvalitetom i dizajnom. Mogao sam zamisliti da to radim cijeli život - prepričava nam Gvozden jednu od svojih životnih epizoda, poslovni zanos i uspjeh, koji mu je prekinuo Domovinski rat. Završio je u pričuvnom sastavu policije do '96. godine, a svoje proizvode, s obzirom na to da je gospodarstvo stalo i raspalo se, više nije imao kome prodavati. Po završetku rata počeo je tražiti bilo kakav posao. Svi su nešto obećavali, ali nije se dogodilo ništa. Igrom slučaja sreo je poznatog ugostitelja Nevena Ivića, koji je u Zagrebu otvorio tvrtku za catering.
- Tamo sam bio zadužen za sve, i organizaciju, i posluživanje, i aranžiranje. Baš u ovom zadnjem bio sam svoj na svome. Radili smo po cijeloj Hrvatskoj. Onda smo se razišli na osam godina, pa sam počeo raditi po kafićima, pa u trgovini bijele i ostale tehnike, a onda sam se vratio cateringu. Tu sam radio do 2015. godine, kad sam otišao u mirovinu. Toliko lijepih uspomena veže me upravo za moj posao u cateringu, posebno u 2008. i 2009. godini. Jedno od njih je veliki jubilej Arsena Dedića, koji je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog slavio dva jubileja, 70. rođendan i 50. godina glazbene karijere. Bio je to vrlo dirljiv koncert nakon operacije koju je prošao u Italiji, došla je i naša poznata liječnica Nela Sršen. Arsen i ja skupa smo rezali tortu, jer i ja sam napunio 50 godina, a cijelu je noć bila zezancija da je Arsen zapravo meni pjevao na rođendanu. Bio sam i na svadbi Tarika i Lejle Filipović na imanju pod Sljemenom. E to je bio pravi dernek, vrlo lijepo druženje, ljudi su bili opušteni, plesalo se, skakalo, smijalo... Željko Bebek im je pjevao 'Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac', nastupao je i Halid Bešlić – prisjeća se Gvozden, koji je imao priliku upoznati i Stinga kad je s Edinom Karamazovim nastupao u Lisinskom. Bilo je to 2009. godine.
- U sali sam slagao jela za njegovu ekipu, a za Stinga posebno, u njegovoj sobi slagao sam voće i čajeve. Kasnije sam saznao da to ustvari ne traže pjevači nego njihovi menadžeri, žele ih predstaviti kao da su neki zmajevi. Ali kad se nađete u njihovom društvu, shvatite da su to obični ljudi, opušteni, i sasvim normalni. Oni su naviknuli da menadžeri sve riješe, i to mora biti besprijekorno, ali gotovo ništa od toga što im donesemo u sobu ne konzumiraju. Kad je ogladnio, došao je u salu i pojeo neke zelene rezance s kozicama. Probao je i zagorske štrukle i oduševio se. Onda sam se ja odvažio pitati ga za zajedničku fotografiju, iako mi je rečeno da je to zabranjeno, ustvari da nije poželjno ni da mu se obraćam. Kad sam ga pitao, on me pogledao, okrenuo se prema svojim glazbenicima, digao ih na noge i pitao jesu li zadovoljni hranom i poslugom. Oni su svi rekli da je besprijekorno, onda mi je on zapljeskao, a pridružili su mi se i svi ostali. Potom je svome menadžeru dao moj fotoaparat i on nas je slikao - kaže nam Gvozden, koji je mjesec dana radio i na pripremama za veliki maksimirski koncert benda U2. Bio je zadužen za hranu za našu ekipu na stadionu, ali na kraju su kod njega jeli i Englezi iako su imali svoj odvojeni šator. Bili su, naime, oduševljeni hrvatskom spizom. No Bona Voxa nije imao priliku upoznati, i to samo zato što pjevaču uoči koncerta nije bilo dobro.
- Na dan koncerta trebao se pojaviti pred novinarima u prostoriji do mene, ali nije. Imao je velikih problema, puknuo mu je glas. Bilo je upitno i hoće li se koncerti održati. Došla je hitna i liječnici, davali su mu neke injekcije, bio je na tabletama. Oni pravi fanovi U2 odmah su shvatili da to nije ono što Bono može. Za vrijeme koncerta ja sam bio u Dinamovom Plavom salonu, gdje je bila VIP zona. Tu je prodano oko 700 ulaznica, služio se pjenušac, vina i jela. Bili su, naravno, i Zdravko Mamić i Milan Bandić, a bilo je i onih koji koncert uopće nisu slušali nego su htjeli biti viđeni. Za neke sam čak siguran da nikad nisu ni čuli za U2 - prisjeća se Gvozden, kojem je jedan od dražih projekata "Dinner in the Sky". Posluživao je večeru na platformi na visini od 50 metara. Poslužio je tako od 30 do 40 večera i bilo mu je, kaže, savršeno, za razliku od nekih koji su i povraćali. A da se ne boji visina, dokazao je i tijekom angažmana na aerodromu, kad je dobio priliku za panoramski let avionom, ali i skakanje padobranom. A naš sugovornik, dojma smo, u svemu je takav, prepušta se trenutku, baš kao i u svom umjetničkom izričaju. Nema plana ni programa, sve je stvar trenutačne inspiracije. Počelo je s kamenom u vrtu vikendice u Dramlju kraj Crikvenice.
- Supruga i ja stalno smo tamo jer nam je bliže nego Šibenik. Ima veliki vrt, u kojem sam napravio konobu i koju sam ukrasio raznim starim predmetima, poput pegli, tranzistora... Razne stvari sam nalazio na Hreliću, Britancu u Šibeniku, a dosta toga dobio sam i od prijatelja. Tu je počelo promišljanje o nekom umjetničkom radu. Naime, na terenu je bio neki kamen koji je pokojni punac zabio u zemlju. Meni je izgledao kao neki čovječuljak, pa sam mu plavom bojom napravio mornarsku majicu. Bilo je to prije 10-ak godina i svima se svidjelo. Potom sam počeo sakupljati kamenčiće, naplavine, bojio sam stare stolce, stolove, svi su me poticali da nastavim s radom. Onda sam od stare drvene blanje napravio mušku glavu, a na kraju sam umjetnost počeo stvarati i u tećama i tavama. Htio sam spajati nespojivo, to mi se baš sviđalo - kaže Gvozden, koji je prvu izložbu u Šibeniku imao 2017. godine, potom u Zagrebu, pa je ponovio i Šibenik, a uskoro planira opet izlagati u Zagrebu. Ljuti ga što je jako teško dobiti prostor za izložbe radova, a posebno ako ste umjetnik amater. Umjetnost, bilo rad akademskog umjetnika ili amatera, smatra Gvozden, mora biti dostupna javnosti. Umjetnost danas preživljava na marginama, a u društvu gotovo ne postoji kultura življenja. Čemu umjetnost, pita se naš sugovornik, ako nije dostupna?! Ako je ne nitko ne gleda niti je želi kupiti, onda nema nikakve veze jeste li završili akademiju ili niste.
- Moj rođak u Zagrebu akademski je umjetnik, pa sam dosta upućen koliko je njima ustvari teško. Sve sami moraju financirati, od materijala za rad do galerije u kojoj izlažu, a ljudima je umjetnost skupa jer u toj slici ne vide koliko je novca i života umjetnik dao u tu istu sliku - govori nam Gvozden, kojemu je od izložbe važnije druženje, koje je neizostavan dio na otvorenju.
- Izložba u Šibeniku bila je vrlo dobro popraćena, što se, primjerice, u Zagrebu ne bi dogodilo. Tamo na otvorenje izložbe dođe samo nekoliko ljudi. Ipak, primijetio sam i da u Šibeniku ljudi jako malo izlaze u grad. Dok sam ja bio mlad, dok sam živio u Šibeniku, mi smo se sastajali svakodnevno. Nakon otvorenja izložbe s prijateljicom sam malo razgovarao, zahvalio joj što je došla. A ona meni zahvaljuje što sam je izvukao iz kuće. Muž, rekla je, nije mogao s njom jer se oporavlja od operacije, na tabletama je. U tom trenutku sam se
okrenuo i nigdje žive duše. Samo sam rekao: 'Imam osjećaj da je cijeli Šibenik na tabletama' - kaže Gvozden, koji materijal za svoje radove skuplja gdje god stigne, hoda po škrapama, prenje se po gromačama, luta plažama...
- Supruga se svaki put snebiva kakvo sam to smeće donio, ali kad sve očistim i obradim, iznova se oduševi. Riječ je o asamblaž tehnici, grani kiparstva koja se bavi oblikovanjem trodimenzionalnih umjetničkih tvorbi spajanjem različitih predmeta. Nemam neki lajtmotiv, ne opterećuje me to, u mojim radovima ponavlja se jedino plava jer me naprosto podsjeća na more. Nikad nemam plan, jednostavno vidim dasku i samo je pitanje hoću li je zapaliti u roštilju ili napraviti nešto od toga – kaže nam Gvozden prepričavajući kako je jednom ispod pazuha nosio naplavinu u kojoj je vidio podmornicu. Kroz smijeh se prisjeća kako je bio sretan kao mala beba, a svi drugi mislili su da se rastao s pameću.
- Jednom sam tako na plaži našao kamen, nogom sam naslonjen na zid gurao oblutke i ugledao ga. Pola sata sam držao taj oblutak u ruci i pita me žena što radim. Samo sam rekao: 'Gledam kamen'. Naravno, pomislila je da nisam normalan. Nisam znao što je u tom kamenu, ali nešto je bilo. Kasnije je postao dio rada koji sam joj poklonio za rođendan. Odmah se sjetila da je to taj kamen - otkriva Gvozden, koji bi, baš kako je oblikovao Mišu Kovača, volio napraviti seriju radova svih poznatih Šibenčana.
Upravo Mišu Kovača zna iz mladih dana, ali i dok je radio kao pričuvni policajac tijekom Domovinskog rata. Jedno je vrijeme čuvao groblje Mirogoj, gdje je svaki dan sretao i družio se s Mišom, koji je odlazio na sinov grob. Dugo ga, kaže, nije vidio.
- Znate, moja generacija sve se više povlači u svoja četiri zida, kukaju kako je sve skupo, stalno se priča o bolestima, ne žele ni na kavu izaći. Ali, ej, ne moramo mi piti kavu... I moja mirovina je mala. Ali, evo, idemo šetati i razgovarati, smijati se. To je za mene smisao umjetnosti i mojih izložbi. Želim da se ljudi razvesele, da se druže. Ne patim od priznanja. Naravno, lijepo je ako se publici vaši radovi sviđaju, ali nije to poanta. Bitni su ljudi – zaključuje Gvozden, za kojeg smo uvjereni da će opet na nekom drugome mjestu, u nekom drugom gradu, iz zidova kojima su se opasali izvući ljude i još jednom im izmamiti osmijeh.
