'Nacija, obitelj, rat... To su teme parazitske desnice'

Trebalo bi prvo redefinirati pojam narodnog kazališta. Hrvatska je u Europskoj Uniji, nedostaje svakodnevno izvještavanje o tome što se događa u Europskom parlamentu, kako žive Irska, Španjolska, Bugarska i Poljska. HNK je europsko kazalište, naša je želja suočiti ansambl i publiku s tekstovima, režijama iz naše šire zajednice. U prvoj sezoni smo s Pippom Delbonom zamislili izbjegličku temu. Predstava "Evanđelje” izazvala je pravi šok. Bili su tu Polly Trischler, redateljica iz Britanije, Erik Ulfsby iz Norveške koji je postavio Ibsena, i veliki majstor Nekrošius. On je predstavnik ruske škole, nastavljač dugačke tradicije psihološkog realizma koji ne robuje historicističkom modelu koji vlada ruskim kazalištem, a u tragovima smo ga nalazili kod naše postgavelijanske generacije. Njegovi radovi spoj su metafizičke druidske tradicije sa simbolističkim kazalištem. Nekrošius od glumaca traži uranjanje u arhetipske slike, strahovitu kondiciju. Njegovi glumci su povlašteni pjesnici ovog vremena nesklonog poeziji. Ostavlja velike prostore za individualne kreacije. Publika u Sankt Peterburgu i Budimpešti, gdje smo gostovali s "Ivanovom” - reagirala je euforično.

Koja je uloga teatra? Pitanje se čini plauzibilno ali tvrdimo da nije, već po ogromnom interesu domaće publike za teatar. A je li veći interes publike povezan, možda, s političkom atmosferom od koje kao da razumni građani dižu ruke? Poput blagotvornog političkog resentimana u smjeru "kazališne stvarnosti"?

Sanjin Strukić/PIXSELL

Impresioniran sam brojem posjetitelja na našim predstavama koje su redom prepune. To emanira snažan oslobađajući potencijal. Ovaj teatar se oblikuje kroz politiku, na način kako je to radio Fassbinder sedamdesetih godina korištenjem jezika radničke klase. Kršenje čistoće kazališta je pokušaj da ono reagira na važne i goruće teme - dominaciju, nasilje, preživljavanje, istinu, ljubav. Neko vrijeme me zaokupljala literatura Roberta Bolana, a zadnjih godina je to Karl Ove Knausgaard i radikalni šok koji izaziva njegovo pisanje. Mislim da bi teatar trebao biti dovoljno hrabar da pokušava definirati vlastitu konstrukciju na nov način. Jedna od revolucija u suvremenoj umjetnosti bila je uporaba materijala koji su prethodno bili isključeni - plastični predmeti, papiri, razbijene boce, staklo i smeće da bi se stvorila umjetnost iz ne-umjetnosti. Ideja "Kraljeva” u Oslu ili "Balkona” koji sam radio u Münchenu je ne oslanjati se na profinjene literarne materijale i kazališne postupke, nego koristiti trenutke svoga života i tuđa iskustva poput odbačenih komadića papira, plastike, stakla i pokušati od njih napraviti umjetnost. U "Kraljevu” su to prizori iz sinjskih kolovoških proslava Alke i Velike Gospe, u "Balkonu” reality show kakve sam viđao u Splitu, ili po opskurnim ulicama gradova koji su već daleki dio moje prošlosti.

U medijskom se, kolokvijalnom, diskursu uvriježila "podjela” domaće političke desnice na radikalnu i "umjereniju" (hadezeovsku ili konzervativnu, demokršćansku, kakvu već?). Ali to miriši na alibi podjele? Ima li takva "podjela" smisla?

Nema, nažalost. I to od trenutka kad je tzv. umjerena desnica usisala anticivilizacijske sekte i pod svojom ih kabanicom uvela u Sabor. Naša je kulturna elita odbijala biti kritična prema barbarskim nasrtajima, i tako su devastirano školstvo, javni mediji, sveučilište. Sad nam se to vraća. Biti apolitičan olakšava status quo, podupire moćne nad slabijima. Mnogi ljudi iz kulturnih krugova ne žele govoriti o politici jer su zaštićeni od grubih posljedica političkih promjena sitnim povlasticama. Ljudi u našoj zemlji su neprestano obilježeni posljedicama političkih izbora. One se danas manifestiraju u povećanju siromaštva, drastičnom zagađenju okoliša kojem smo svjedoci u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Splitu. Danas se svi mogu žaliti na vladu, no političke odluke više nisu usmjerene na to da ljudi žive dostojanstveno. Politika nije pitanje riječi, to je pitanje pukog preživljavanja zbog kojeg mnogi odlaze iz zemlje. A u to vrijeme, obiteljaši, hrastaši i slični bave se ukidanjem preostalih civilizacijskih stečevina.

Što bi onda bilo osnovno pitanje lijeve političke perspektive? Što sve podrazumijeva, gdje se u domaćem kontekstu nalazi ljevica? I zašto se ljevica kod nas ne trudi oko "autotematizacije"?

Sanjin Strukić/PIXSELL

Ljevica može biti snažna samo kad odbije prihvatiti jezik ekstremne desnice. Parazitska desnica vodi neprestane kampanje u kojima nameće teme obitelji, nacije, sigurnosti, i olako se poigrava ratnim temama. Ljevica je žestoki gubitnik kad se obazire na kosti bačene s desna. Naprimjer, u Sjedinjenim Državama progresivne novine troše vrijeme pišući o Trumpu, pokušavajući dokazati da je u krivu. Zašto uopće treba pokazivati da je u krivu i da ne govori istinu, kada to već svi znaju?
Kada se ljevica odaziva, zatvara se u teme koje je odabrala desnica, umjesto da postavlja vlastita pitanja, umjesto da temeljito izmijeni politički govor. Odgovarajući na desno, ljevica legitimira teme postavljene s desna. Ona nažalost potvrđuje da opće civilizacijske vrijednosti poput prava manjinskih zajednica uopće mogu biti pitanja o kojima se može govoriti. A mislim da bi se demokracija uz razgovor o brojnim društvenim temama trebala sastojati i od zatvaranja određenih rasprava.
Demokracija kojoj bi ljevica trebala težiti jest stav da postoje neka pitanja na koja ne želimo odgovoriti jer ih odgovor, pa čak i kritički - čini legitimnim. Ako se prihvati obiteljaški diskurs, on se legitimira kroz negiranje prava žena, nacionalnih i rodnih skupina. Rehabilitacija fašističkih znakova odvija se brzo i uporno. Umjesto da obrazovanje, kultura i znanost, univerzalni dohodak, mirovine, prava obespravljenih i potplaćenih budu konstantne teme ljevice, ona se gubi u jalovim odgovorima.