”Jesi čitala onu Poljakinju, ono novo o kamenu? Kako je to ludo, tako i ja sve točno osjećam!”, u prijateljskom razgovoru rekla mi je novinarka koja prati i voli književnost. Ta Poljakinja o kojoj se priča i čija poezija razvedrava i oduševljava svojom lijepom uvrnutošću je Bronka Nowicka. Njezina knjiga pjesama u prozi upravo je objavljena pod naslovom “Nahraniti kamen” (Ljevak, 2022.), u prijevodu Đurđice Čilić.
Zadnjih godina dobili smo važne prijevode poljskih suvremenih pjesnika na hrvatski jezik: Wysławu Szymborsku, dvije knjige Adama Zagajewskog, Czesława Miłosza...
Savladali smo klasike. Poljska autorica “srednjomlađe” generacije, koja je odjeknula prije nekoliko godina, bila je i Justyna Bargielska, gošća Goranova proljeća i platforme Versopolis sa svojom knjigom “Druga ruža”. No Nowicka je kod nas dosad bila nepoznata. U Poljskoj je baš za knjigu “Nahraniti kamen” (na poljskom jeziku objavljena 2015. godine) dobila prestižnu nagradu “Nike”, koja nikad ranije nije bila dodijeljena nekom prvijencu.
Književni put Bronke Nowicke (1974.) ponešto je drugačiji - ona je multimedijska umjetnica, scenaristica i filmska redateljica, diplomirala je filmsku režiju i slikarstvo te doktorirala na Akademiji likovnih umjetnost u Wrocławu. Eksperimentira s novim medijima. Tekstovi su joj prevedeni na engleski, njemački, ruski, slovenski i estonski jezik. Sad i na hrvatski jezik.
U Zagrebu je bila gošća Festivala kratke priče još 2017. godine, kad se predstavila tekstovima iz knjige “Nahraniti kamen”, fragmentima za koje nije sigurno jesu li poezija, proza, poezija u prozi ili su to pak ispisani filmski kadrovi, što ujedno i reflektira autoričinu umjetničku polifonost. Prevoditeljica i polonistica Đurđica Čilić, koja nam svojim prijevodima već godinama omogućuje pristup suvremenoj poljskoj poeziji, tad je zapazila Nowicku.
Knjiga “Nahraniti kamen” sadrži 45 pjesničko-proznih tekstova, naslovljenim jednom riječju koje imenuju svijet predmeta: Štrample, Češalj, Žličica, Kamen, Kutijica, Dugmad, Krzno, Vilica, Parapet, Sudoper... Nakon uvodne pjesme koja otvara knjigu prvim stihom “tuga me uči da služim životu”, slijedi sadržaj vizualno kreiran kao popis stvari u dvije kolone, poput popisa za kupovinu ili popisa stvari koje se nose na ljetovanje. O svakom predmetu “izvještava” protagonistkinja, djevojka, djevojčica koja sviješću i perspektivom djeteta, a jezikom odraslosti, prenosi svoj pomaknuti doživljaj svijeta predmeta, kao i niza malih obiteljskih odnosa kroz sekvence između majke, oca, bake, prabake... Dijete se uvijek čudi, izokreće i tumači svijet na svoj način, postavljajući drugačiju logiku stvari. Lirski subjekt koji je stvorila Bronka Nowicka rastvara ono što je predvidivo, ludistički podmeće drugačiji poredak stvari slaveći neobičnost dječje optike, igrajući se jezikom, transponirajući značenja. Istražuje okolinu upoznajući je kroz “neizmjernost stvari”.
Što bi bio “kamen” koji treba nahraniti ako ne sveznajući netko, unutrašnji svijet koji neprestano raste natapajući se slikama, iskustvom i znanjem, unutarnje mjesto iz kojega tek moraju doći odgovori, nešto kao melem za znatiželju i vodič života. Što bi bila tuga koja uči da se služi životu, ako ne most od dječjeg prema odraslom.
