Stanley Jordan je sjedio u studiju na povišenom stolcu, uštimavao gitaru, kad su u studio ušli Walter i Nadia koji su se te večeri upoznali na spoju na slijepo. Sjeli su na kauč u kutu, kad ih je Jordan primijetio.
"Hej, Waltere! Kako si? Jesi li ponio gitaru?", dobacio je Jordan uz osmijeh od uha do uha. "Ne. Doveo sam nešto bolje od gitare", odgovorio je Walter i okrenuo se Nadiji koja je sva blistala u crvenoj haljini. "Bog. Kako si?", pozdravio je Jordan i nju te počeo svirati. "Želiš li čuti kako svira? Zbilja je fantastičan", prošaputao je Walter i stao vaditi šampanjac. Nadia ga je odjednom počela gledati prestrašeno. Rekla mu je da ne bi smjela piti jer je "posljednja dva ili tri puta podivljala".
Tako je krenuo zaplet u filmu "Sastanak s nepoznatom" iz 1987. i Bruceom Willisom u ulozi Waltera, a Kim Basinger u ulozi Nadie. Stanley Jordan imao je tad samo 28 godina, a već je planetarno bio na glasu kao odličan jazz glazbenik. I do danas su se s time složili još mnogi deseci milijuna ljudi koji su ga čuli.
Čovjek koji je još na Princetonu, kao brucoš, imao priliku svirati s Dizzyjem Gillespijem i Bennyjem Carterom, a sljedeća četiri desetljeća u glazbi doći na glas glazbene legende, gostovat će u sklopu četvrtog Zagreb Guitar Festivala, koji se pod vodstvom glazbene škole Bonar održava od 3. do 8. travnja ove godine u Zagrebu. Prvo što nas je od tog neopisivo blagog čovjeka zanimalo bilo je da nam prepriča taj događaj s Princetona 1979.
"Cijeli jedan semestar pohađao sam tečaj koji su organizirali glazbeni odjel i američki studiji, uglavnom se odnosilo na povijest jazza. Bio sam brucoš na Sveučilištu Princeton, imao sam otprilike 19 godina. Jednog dana, kad sam tako nešto svirao u Gillespiejevu uredu, netko je pitao: 'Zašto ti ne bi svirao s njima?'. A ja sam, onako sav, pitao njega: 'Bi li vam to bilo u redu?'. Gillespie je rekao: 'Naravno! Vrlo rado'. On je bio tako divan čovjek, vrlo opušten. Bio je to prijelomni trenutak u mojem životu. Bilo je lako i ugodno svirati s njima jer su oni umjetnici koji su me inspirirali i bili moji uzori tijekom svojih ranih godina sviranja. Bilo je to uistinu izvrsno iskustvo, za pamćenje! A mislim i da sam bio prvi glazbenik kojeg su čuli da svira na taj moj način", ispričao je Stanley.
Taj "njegov način" odnosio se na "tapping", zapravo na njegovu vlastitu verziju sviranja gitare tako da se prstima svira po žicama po vratu gitare. "Ja to zovem 'touch' tehnikom. Ideju sam dobio zbog sviranja klavira", objasnio nam je. Odakle sad klavir? Odatle što je klavir bio njegov prvi instrument. Njegova majka poučavala je klasičnom klaviru njega i sestru u njihovu domu u Chicagu. Na gitaru je prešao zahvaljujući u osnovi vrlo nesretnim obiteljskim slučajem.
"Nekoliko godina sam ga učio i onda je obitelj zapala u financijske probleme te smo morali prodati klavir. Nekoliko godina smo bili bez klavira, ali sam nagovorio roditelje da mi nabave nekakvu gitaru", ispričao nam je. Bilo mu je samo 11 godina, ali je već tad jako dobro znao što ga zanima u svijetu nategnutih i melodijski ugođenih žica.
"Preko gitare sam ušao u svijet rocka i bluesa. Volio sam jazz od 10. godine te sam ga počeo učiti kad sam imao 12 godina. Volio sam ga zato što je spajao moje omiljene elemente klasične glazbe, rocka i bluesa. U našoj četvrti imali smo radio stanicu koja je imala emisiju o jazzu. A ja sam je jako volio slušati. I, znate već, djeca su poput spužve", pričao je. Nekoliko godina je prošlo prije nego što je obitelj opet nabavila klavir, a on je i godinama poslije osjećao da mu klavir nedostaje.
"Na klaviru imaš puno više samostalnosti. Možeš pratiti više dionica istodobno, na klaviru možeš izvoditi i neke stvari koje na gitari ne možeš. Kad sam s 15 godina ponovno počeo svirati klavir, razmišljao sam o tome kako bi bilo neke od pijanističkih tehnika svirati na gitari. To me inspiriralo da stvarno to i napravim", i to je i napravio. Tad, rekao je, još nije razumio svu raskoš i kompleksnost jazza. Susret s Gillespiejem i Carterom definitivno je bio trenutak u kojemu mu je sve bilo jasno u vezi jazza i glazbe.
A vrijeme u kojem je kao 15-godišnjak stao po gitari prebirati slično kao na klaviru? Bila je to 1974. godina, doba kad su Led Zeppelini bili bogovi na Zemlji, vrijeme kad je Jimi Hendrix, za kojega je Jordan 1986. rekao da bi ga nacija trebala slaviti kao klasika i riskirao skandal, bio mrtav već četiri godine. Na svijetu teško da se moglo naći boljeg uzora na gitari, u glazbi uopće, od Jimmyja Pagea.
"Jedna od prvih pjesama koje sam naučio svirati na gitari bila je 'Stairway To Heaven'. Tu pjesmu često izvodim i danas", kaže Jordan. Od tada je Stanley Jordan doktorirao. I to nekoliko puta. A kao što su stari jazzeri obožavali improvizirati skladbe koga god im se u nekom trenutku svidjelo, to je radio i Jordan - od Ravela i Mozarta, preko Beatlesa i Rolling Stonesa, pa sve do Katy Perry u najnovije doba.
"Moram stvarno jako voljeti pjesmu i moram osjećati da je znam dovoljno dobro kako bih je mogao izvesti na najbolji mogući način s obzirom na original. Ako mogu stvoriti novu verziju koja mi se stvarno sviđa, želim je podijeliti sa svojom publikom", odgovorio nam je kao što bi odgovorio netko s jazzom u svojem DNK. Još u 80-ima je Jordan počeo primjenjivati kompjutore pri snimanju glazbe. Bio je to Macintosh u nekoliko svojih inkarnacija.
"Tehnologija mi nije bila strana, dobro sam se snalazio s njom još od vrlo rane dobi. Jedan od razloga zašto sam joj bio tako sklon bila je i činjenica što je moj otac bio prvi voditelj osoblja u kompaniji Hewlett Packard te me je naučio programirati kad sam bio malo dijete 1960-ih – na početku računalne revolucije", otkrio je Stanley.
Ispalo je da je on u sjedište tvrtke Apple imao običaj zalaziti još tada, raspitivati se što se tamo događa, što planiraju, na čemu rade... Tako je bilo i tog dana kad su mu rekli da pripremaju takav jedan kompjutor koji će biti izrazito brz.
"Bilo mi je jako važno. Htio sam dobiti zvuk koji će što bolje opisivati samu prirodu kompjutora. Htio sam da zvuk nastupa trenutačno, da udara brzo i točno. Oni su tad rekli da će zvuk biti puno prirodniji nego ranije, da se priprema doba u kojemu će ljudi na kompjutorima gledati filmove i slušati glazbu. I to je doista bio početak takvog doba."
Otkrio je i zašto je u konačnici ipak više glazbenik na gitari nego na klaviru, iako ponekad istodobno svira oboje. "Kad sjediš za klavirom, u situaciji si kao da sjediš za konzolom, za tastaturom, a ispred tebe su razne tipke. A kad sviraš na gitari, prstima direktno diraš žice i to je jedan puno intimniji odnos s instrumentom."
