'Ne lažite djeci, priznajte da ljudi crkavaju i ginu!'

Prisjećajući se svog života u Siriji, Amina se sjeća i kako je, unatoč ratu, s majkom morala pripremati ručak. Jeste li tu scenu izabrali kako biste pokazali da je dužnost na prvom mjestu ili, upravo suprotno, da pokažete kako se život mora nastaviti uobičajenim tokom i u ratnim okolnostima?

Mislim da sam htio pokazati kako je Amina bila vezana uz majku i oca. Igrali su razne igre, pripremali hranu. Htjeli smo kroz samo nekoliko prizora djeci koja će čitati knjigu pokazati kako je Amina obično dijete, kao i svako drugo koje činiti toliko tih uobičajenih, svakodnevnih stvari. Htjeli smo da ih mogu povezati sa svojim životom.

Kada se njezini roditelji ne vrate iz grada, Amina ih, kako bi spasila vlastiti život, nema vremena oplakivati. Uskraćuje li ta opasnost od nove, ratne traume pojedincu njegovo prirodno pravo na žalovanje, oplakivanje gubitka?

Da, pretpostavljam da je jedna od tragedija rata i izbjeglištva upravo to što su njezine žrtve lišene ili, bolje rečeno, uskraćene za svoja prava; dom, zdravlje, obitelj i rođake i pravo da oplakuju vlastiti gubitak. Ljudi se, kada bježe mogu nadati samo da će preživjeti i u hodu se pokušavaju nositi s praktičnim pitanjima. Mislim da imaju vrlo malo vremena, ali i energije, za suočavanje s vlastitim osjećajima.

Kakva bi Aminina sudbina bila da je, primjerice, uspjela pobjeći i pristigla u Dansku?

privatni album

Nisam stručnjak po pitanju toga što se dogodi kada usamljeno dijete stigne u Dansku. Ali sva izbjeglička djeca normalno pohađaju školu ovdje u Danskoj, prvo posebnu školu s ostalom izbjegličkom djecom, a potom se, nakon asimilacije, pridružuju danskoj djeci u običnim školama. Svakako to smatram pozitivnim jer djeca u ratom razorenim područjima gube godinu, a ponekad i godine školovanja. S druge strane, izbjeglicama se vrlo teško nositi sa stanjem nesigurnosti koje traje sve dok se birokratskim putem ne riješi pitanje njihova dugotrajnog boravka u zemlji i, u konačnici, azila. Širom svijeta možemo pročitati izvješća o tome kako se u izbjegličkih obitelji lakše razvija depresija i osjećaj anksioznosti zbog nesigurnosti što ju donosi stajanje po strani i čekanje prilike za ponovnim početkom vlastitih života.

Kako je prenio The Independent, glasnogovornik za pitanja imigranata danske vladajuće stranke izjavio je kako bi izbjeglice trebale biti poslane kući čak i ako u Danskoj imaju posao. Kako je danska javnost reagirala na tu izjavu i kakvo je stanje danas?

Ovo je važno pitanje. Političari u Danskoj - kao i u mnogim drugim zemljama, naravno - reći će nevjerojatno i sramotne stvari ako misle da će si time priskrbiti dodatne glasove birača. Sadašnja vlada želi biti viđena kao "jasna" i "oštra" po pitanju izbjeglica, a i danska javnost je vrlo podijeljena oko tog pitanja. Diskusija o izbjeglicama posebno se zakuhala u ljeto 2015. godine, ali otad je stanje puno manje ekstremno.

Unatoč tome (ili baš zbog toga) što se Vaše knjige bave nekim ozbiljnim problemima, one su i dalje u prvom redu dječje knjige. Koliko je važno da pisac preuzme odgovornost i pošalje poruku svojim mladim čitateljima? Bi li moderne knjige za djecu trebale slati određene poruke ili bi bilo dobro da što dulje ostanu "dječje"?

Kao autor, napisao sam ili sudjelovao u stvaranju više različitih vrsta knjiga. Neke od mojih knjiga su vrlo smiješne i o njima sam razmišljao kao o pukoj zabavi. Druge su tužne i realistične. Kao autor dječjih knjiga moram se uvijek obraćati izravno djeci i nikada ne smijem cenzurirati svoje misli zbog pritisaka odraslih. Roditelji, učitelji čak i nakladnici imaju mnogo ideja o ome s čime se djeca mogu nositi, kakva im je vrsta književnosti primjerena. Prema mom iskustvu, većinom griješe. Mislim da bi djeca trebala čitati o svemu što se događa u svijetu i da, zbog poštovanja prema njima kao čitateljima, djeci ne treba lagati. Treba ih pokušati navesti da misle "pitam se kako bi bilo...biti žrtva rata." Kako bi uspjeli u tome trebaju biti u stanju i treba im biti dopušteno da istraže i vlastite osjećaje, čak i kada su to osjećaji tuge.

Jedan je književni kritičar "Zenobiju" usporedio s kratkim filmom virtualne stvarnosti New York Timesa. Mislite li da tek kada nešto možemo osjetiti duboko u sebi možemo i doista suosjećati?

privatni album

Ne, ne mislim da se empatija stvara emocijama, mislim da je tu više riječ o misaonom angažmanu i zrcaljenju identiteta. Stoga, ako možete stvoriti priču koja pokazuje da su izbjeglice stvarni ljudi sa stvarnim životima, tada će čitatelj to moći povezati pa čak i poistovjetiti s vlastitim životom i identitetom.

Kako bi se izazvalo suosjećanje, koliko je važno koristiti neinvazivne metode slične onima kakve ste i sami koristili u "Zenobiji"?

Vrlo je važno. Nismo htjeli da "Zenobija" bude akcijska drama ili nasilna priča. Nismo htjeli stvarati uzbudljiv zaplet, bio bi to krajnji izraz nepoštovanja. No koristeći tek nekoliko riječi i oblikujući njima jednostavnu priču htjeli smo u središte postaviti tu tragediju rata, ne nužno samo ratovanje.

U posljednje se vrijeme suočavamo s trendom korištenja slikovnica ili stripova kako bismo progovorili o nečemu tako ozbiljnome kao što je izbjeglička kriza ili neka slična, jednako ozbiljna, tema. Je li to stoga što smo, ako društvo, postali tako usredotočeni na ono vizualno u našim osjetilima? Ili su ti događaji i te tragedije toliko nevjerojatni, a užasi neizrecivi da o njima možemo govoriti samo kroz slike?

Svakako vjerujem da su slike sjajan medij za prenošenje osjećaja i ideja koje ne bismo mogli niti opisati riječima. Nešto iznad riječi. Za mene, kao autora knjiga za djecu, posve je logično povremeno se oslanjati na ilustracije jer to, naposljetku, mnoga djeca i očekuju. U djetinjstvu sam volio stripove pa sam oduvijek htio dati i svoj doprinos grafičkom romanu.