Samo sa svojom djecom Ivana je razmijenila 4000 pisama, a broj raste kad se pribroji sva ostala korespondencija upućena velikanima hrvatskog društva, poput A. G. Matoša, Franje Bučara i Josipa Jurja Strossmayera. Pravu Ivanu može se pronaći tek između intimnih redaka kroz koje je progovarala o svojoj umrloj dojenčadi, nestašnoj preživjeloj djeci, obiteljskim svečanim ručcima, posluzi i pisanju. Sva Ivanina pisma čuvaju se u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti u sklopu opsežnog arhivskog fonda spisateljice.
Spojila dvije najuglednije hrvatske obitelji udajom
- Riječ je o ukoričenim svescima prijepisa strojopisom, pisama upućenih, primjerice Ivanu Brliću, Želimiru Mažuraniću, Alki Nestoroff Mažuranić, Hristu Nestoroffu, kćerkama Zdenki, Nadi i Zori, ocu Vladimiru i majci Henrietti Mažuranić - kaže Željko Trbušić iz Arhiva Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU-a. Među materijalima su, dodaje, i prijepisi pisama i raznih dokumenata u vezi s engleskim izdanjem “Šegrta Hlapića” i “Priča iz davnine”, od čijeg se objavljivanja ove godine napunilo sto godina. Tu zbirku od šest priča za djecu inspiriranih slavenskom mitologijom predkršćanskih Hrvata na engleskom je, inače, prva objavila izdavačka kuća George Allen & Unwin, koja se kasnije proslavila objavom djela J.R.R. Tolkiena. Ivana Mažuranić i Vatroslav (Ignacije) Brlić vjenčali su se na Ivanin 18. rođendan, u travnju 1892., i time su se spojile dvije tadašnje najuglednije hrvatske obitelji. Ivana je nastavak slavnih Mažuranića, djeda Ivana Mažuranića, hrvatskog bana i autora spjeva “Smrt Smail-age Čengića”, a Ivanina baka Aleksandra bila je sestra Dimitrija Demetra.
Zbog dnevnika je postala pravi skriboman
Od djetinjstva ona spominje veličinu svojeg djeda, njegovu impozantnost i znanje, posebice kad se petnaestak članova obitelji i prijatelja okupi za večerom, a djed započne raspravu o filozofiji, književnosti ili politici, i sve “dok se rasprava ne iscrpi”. Stric Antun Mažuranić potrudio se da Ivana odlično barata hrvatskim jezikom, a negdje oko njezine 15. godine savjetuje joj da počne pisati dnevnik. Ivana pristaje ni ne sluteći da će postati pravi skriboman, a u dnevnik zapisuje i prve doživljaje planine Klek, koja joj razbuđuje maštu. Prije nego što je došla u Brod na Savi (Slavonski Brod), Ivana je odlično baratala francuskim, njemačkim, ruskim, engleskim i talijanskim, a njezin sin, dr. Ivo Brlić, napominje kako mu je majka bila iznimno spretna na svim mogućim gimnastičkim spravama te je s 14 ili 15 godina podizala bučice od 80 kilograma. Njezin muž Vatroslav, kojega je zvala “Naca”, nije bio njezin odabir, nego odabir njezinih roditelja, koji je Ivana poštovala, a već u prvim svojim pismima roditeljima otkriva kako joj je “Naca predivan i zlatan”.
Kad je došla u Slavonski Brod, mlada 18-godišnjakinja zatekla je kuću bez kupaonice i rasvjete, bez vodovoda i kanalizacije, ali vrlo brzo ju je pretvorila u pravo središte društvenih okupljanja i dječjih radosti. Čim je došla u novi grad, Ivana je plijenila pažnju raznim “đavolijama”. Bila je prva žena u gradu koja je vozila bicikl, a tadašnji gvardijan franjevačkog samostana upozoravao je njezina muža da će ga ta žena raskućiti. Voljela je i “burleske”, sprdajući se često sa situacijama u kojima se nalazila.
Proizvodila je vino i bavila se veleprodajom
Takva je, primjerice, bila posjet Daruvarskim toplicama, pri kojoj je izvrgla ruglu i poslugu i smještaj. Ipak je, otkrivaju pisma, unatoč vragolijama bila prije svega prava dama koja je voljela šešire, krzno i imala vlastite krojačice. Brlićevi su, osim toga, u brodskom vinogorju imali ljetnikovac, Brlićevac, a Ivana je s vremenom preuzela brigu o proizvodnji vina i njegovoj veleprodaji. Posebno su, kako otkriva novinar, pjesnik i pisac Slavko Mirković (koji i sam ima nekoliko tisuća Ivaninih pisama), za Sv. Vinka zabave u Brlićevcu bile zanimljive, kad bi se Ivana skinula gola i protrčala kroz dva-tri reda loze za bolju plodnost. Gosti bi tada komentirali da “Neće čokoti moći toliko grozdova držati!”. Ivana se u ranim godinama braka polako uhodavala u život kućanice i domaćice, brinula o imanjima, o konjima, a sadržaj iz pisama u kojima se spominju konstantne promjene sobarica, kuharica i posluge zahtijeva zasebnu temu. S obzirom na to da je rodila sedmero djece, od kojih su starost dočekali petero, Ivana kroz pisma govori majci da joj nađe dojilju jer nije htjela da joj se “grudi pokvare”. “Htjela je biti zgodna na prijemima”, napominje Slavko Mirković. Kuća Brlićevih nalazi se uz samu rijeku Savu, tako da su gimnastika i plivanje bile svakodnevne aktivnosti koje je prenijela i na silnu djecu. Često su se i kupali na savskoj adi. Amaterski se bavila i astronomijom, a djecu je učila kako se skuplja herbarij. Kazalište je posebno obožavala. Svaki posjet Zagrebu uključivao je barem jednu predstavu tjedno, a kasnije kćeri piše i o razočaranju kad bi sve ulaznice bile rasprodane. Toliko je Ivana voljela scensku umjetnost da je “Šegrta Hlapića” sama režirala u vlastitoj kući za djecu prijatelja i obitelji, a moguće je da su iz bijelog kamina iz radne sobe iskakali mali Domaći iz “Šume Striborove”. Kad je Tito Strozzi odlučio uprizoriti “Šegrta Hlapića” na pozornici HNK, Ivana se mjesecima prepirala s njim jer je on napisao vlastiti tekst po njezinim motivima, a to joj nikako nije bilo po volji.
Još od mladosti su je mučile razne boljetice
U jednom pismu sinu Ivanu ona opisuje nastanak Domaćih. Jedne je večeri bila sama u velikoj i praznoj kući te je začula kucanje, a kad je pitala tko je, nitko nije odgovorio. Sa strahom je otišla u blagovaonicu, a iz kamina je zapucketala borova grana te joj je u naručje poletjelo tisuće iskri koje su odmah nestale u stropu. Ipak, vidljivo je da ju je Brod na neki način gušio. Piše da bi najradije “hodala na rukama do Zagreba”, žali se na blato i dosadu, nedostaju joj društvo i zbivanja u Zagrebu. Nebrojeno puta Ivana se kroz pisma žalila kako ne može više zatomljivati književnicu u sebi. Točnije, piše majci, koju često oslovljava sa “zlatni mamek”, kako jedva pronađe kojih pola sata za pisanje u cijeloj brizi za djecu i kuću. S druge strane, razdirao ju je osjećaj dužnosti prema suprugu te ulozi dobre majke i žene u kombinaciji s neizdrživom željom za pisanjem. Piše sinu Ivanu: “Literatura je bila kod mene slučajnost, kao lov i bicikliranje, ali odgoj djece i obiteljski život bio mi je životno djelo”. I u žaljenju je, međutim, bila sklona humora, pa kad opisuje svu silnu djecu kako se izmjenjuju u svojim nestašlucima u ljetnikovcu Brlićevac, piše da čim opere jedno dijete, drugo joj dođe prljavo, a da istodobno pada kiša pa im se cijedi s terase po glavama, pa jedna kći podere nogu na iver sa stolice, dok se istodobno svi smiju “tati u šlafroku”. Lako je, s obzirom na tu energiju kojom je bila okružena, shvatiti odakle joj silne ideje za sve bajke i priče natopljene slavenskom mitologijom. Već od mladosti maštovitu su Ivanu mučile i razne boljetice: od hunjavica, prehlada, grlobolja, glavobolja, išijasa i bolova u želucu te joj sanatoriji nisu bili nepoznata destinacija.
Nakon smrti muža Nace sve teže i češće obolijeva, a doktor joj piše dijagnozu onoga što bismo danas nazvali bipolarnim poremećajem. Ivana ostaje sama, financijski propada, posvećujući se vinogradu i vinu, uzgajajući povrće da bi preživjela, praveći sir i kajmak, boreći se s hladnoćom i zimom, s miševima i štakorima (“sve haljine su iscufanih rukava”). Odlazi na liječenje u Štajersku, pa se vraća u Zagreb, a sin razmišlja da je smjesti u Vrapče jer je zdravlje majke jako krhko, dok se Ivana žali na neposjećivanje i zanemarivanje. Napokon je dogovoreno da ostane na liječenju u zagrebačkoj bolnici Srebrnjak, a dan prije nego što se trebala vratiti u Slavonski Brod, gdje bi je čekala njegovateljica, Ivana iskorištava nepažnju medicinske sestre te se iskrada u vrt i tamo izvršava samoubojstvo vješanjem. To kako je skončala, dakako, pokušalo se isprva zataškati jer suicid nije bio častan čin niti bi pogreb mogao biti izvršen po protokolu. Sin Ivan zato je pisao da je majku “izdalo srce”. Pokopana je u Arkadama na Mirogoju, a na pogrebu je bilo nekoliko tisuća ljudi. Histerija ili melankolija, to su dvije dijagnoze kakve je psihijatrija 19. stoljeća navodila u situacijama poput Ivaninih. Što god bilo, iz njezinih pisama, koja je razmjenjivala sa svim važnim osobama 20. stoljeća, jasno je da se radilo o iznimnoj ženi, snažnoj i sposobnoj, poligloti, zaljubljenici u književnost i djecu. U domu Brlićevih, čim je u njega došla, organizirala je arhiv i knjižnicu, puneći bogatu zbirku i tisućama svezaka vlastitog književnog djelovanja. Među primjercima ponosila se knjigom na gotici iz 1594. te prvim izdanjem Voltaireovih djela na francuskom, što nijedna knjižnica u Hrvatskoj ne posjeduje.
Bojala se što će Hitler značiti za cijelu Europu
Izradila je i rodoslovno stablo svih generacija te između grana umetnula vlastite stihove. Iako je dva razreda škole završila formalno, za ostatak školovanja imala je privatne guvernante, to “hrvatskog Andersena”, kako je nazivaju, nije spriječilo da postane prvom ženskom članicom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te počasnom članicom PEN-a, a tijekom počasnog ručka za tu priliku s jedne strane sjedio joj je Ivan Meštrović, a s druge Milan Begović. Više puta bila je nominirana za Nobelovu nagradu, a tijkeom Prvog svjetskog rata pomagala je u brodskoj bolnici ranjenicima, što je detaljno bilježila. Početkom Drugog svjetskog rata pisala je da ju je strah što će Hitler donijeti u Europu. Kao istinska svjedokinja svojega vremena bila je itekako u pravu.
