Knjiga o ljetu, iznikla iz ZKM-ova Projekta Inkubator, u pravom smislu te riječi je priča za sva vremena i sve generacije. Smještena na finski otok, izolirani svijet u kojemu žive baka i njezina unuka, među morskim pticama, magičnim stablima, mahovinom i kosturima morskih bića koje je izbacilo more, odvija se tiha drama o gubitku. Oni koji ovaj klasik skandinavske književnosti iz pera švedske autorice nisu čitali kao djeca, neće puno izgubiti ako ga pročitaju u odrasloj dobi. Možda će eventualno biti dirnuti na drugi način. Neće razmišljati o nepoznatim svjetovima koji postoje dalje od njih, koji ih prizivaju, nego o svijetu koji su ostavili iza sebe, o toplini obiteljskog doma. “Knjigu o ljetu” postavila je glumica Nadežda Perišić Radović, na inicijativu kazališta o poticanju razvijanja autorskog izraza među članovima ansambla i nećemo pogriješiti ako predstavu nazovemo punim pogotkom. Nepretenciozna, jednostavna, rubno magična. Perišić Radović ističe da ju je “jedinstvo lijepe scenografije, dobre glume, kvalitetnog teksta” ponukalo da radi upravo ovu priču. I taj faktor se vidi. Zapravo se prvenstveno vidi da je ovo autorski projekt, da se redateljica dubinski i intimno veže uz temu tišine i samoće.
Mala je ovo priča pripremljena s puno ljubavi, obzira, nadasve minimalna. U minimalizmu je zapravo i ključ. U samoj knjizi nema previše dijaloga, no dramatizacijom romana neki pripovjedni pasusi pretvoreni su u dijaloge, poput onoga da na mahovinu možeš stati samo tri puta - prvi put će se uspjeti izdignuti, drugi put će ostati povijena, a treći put će se osušiti. Uz jednostavnost, scenografija je možda najvredniji atribut ove predstave. Bijele drvene kocke unuka i baka razmještaju pozornicom te im one čas služe kao kamenje preko kojeg prelaze vodu, čas kao stolica, čas kao krevet ili jastuk. Živopisni pejzaži projicirani putem videa na bijelu površinu, poput morskih valova ili ptica selica, gledatelja uspijevaju uljuljkati u vlastite snove. Iako na sceni nigdje nema vode, zapravo jedva da ima ičega, gledatelj osjeća snažnu prisutnost obale i mora, kao i izoliranost kraja kojim se unuka i baka skiću. Za taj dio priče zaslužan je multimedijski umjetnik Dalibor Barić, ovogodišnji hrvatski kandidat za Oscara. Kostimi, koje potpisuje Barbara Prpić, također su pun pogodak te gledatelja odvode u vrijeme koje nije moguće jasno odrediti, a koje naginje dalekoistočnoj istančanosti, iako može pripadati našoj sadašnjosti, kao i nekoj prošlosti od prije 70 godina.
Baku utjelovljuje Perišić Radović, djevojčicu Nika Barišić, a oca Nikša Butijer. Baku je trebala inicijalno glumiti Nataša Dorčić, no zbog ozljede ju je zamijenila upravo redateljica, dok postoji još jedna mlada glumica koja glumi djevojčicu, Nika Slamnig. Otac je tu tek kao statist, provlači se kao prilika odsutnog, premorenog, no voljenog oca. Djevojčica vidno odrasta bez majke, no iako se majčino odsustvo izrijekom ne spominje, očigledno je da je to ona karika koja nedostaje. Tu dolazi baka, ne kao majčin nadomjestak, nego kao produžena ruka mašte. Sa sebe ne otresa unukine djetinjaste upite, nego svaku njezinu ludost pažljivo razmatra i na nju adekvatno odgovara. I baka je podjednako maštovita, no ipak se na tom strpljivom liku vidi staračka iznurenost. Kad djevojčica baku upita: “Kad ćeš umrijeti”, a baka joj odgovori: “To se tebe ne tiče”, oko djevojčice postavlja opnu zaštite. Ne zato što je se to doista ne bi ticalo, nego da se time ne zamara.
Unatoč tome što je ovo još jedna dramatizacija još jednog uspješnog proznog klasika koja se može vidjeti u domaćim kazalištima, predstava uspijeva prenijeti osjećaj koji na čitatelja ostavlja i knjiga Tove Janssen. A to je pronalazak utjehe u mašti, prihvaćanje samoće kao integralnog dijela sebe i jednostavne mudrosti u nošenju sa životnim izazovima. Redateljica ostavlja dovoljno prostora i za tišinu, a ti trenuci nipošto nisu dosadni, nego gledatelja vode na putovanje autorefleksije. Također je uspješno prenesen odnos bake i djevojčice. Iako je baka stoički nepromjenjiva, djevojčica mijenja raspoloženje, a Nika Barišić uspijeva sva ta previranja raspoloženja uspješno balansirati, ni u jednom se trenutku ne preglumljujući. Pod egidom da je manje više, ova predstava uspjela je u svojem naumu i svoje gledatelje povela u drugi svijet, na malo finsko ostrvo na kojemu nema nikog osim jedne jako stare žene, male djevojčice i odsutnog oca.
