Radikalan, opor, beskompromisan. To su sve riječi kojima se može opisati teatar otpora Thomasa Ostermeiera. Ovaj kazališni redatelj poznat je po subverzivnosti i svojim inovativnim i sirovim reprezentacijama klasičnih djela, u koje rado ubacuje elemente iz pop kulture, tako da Shakespeare ili Ibsen nikad nisu onakvi kakve ih publika otprije poznaje.
Možda se publici nakon njegove predstave želudac stisne, možda im se duboko ne svidi ono što su vidjeli, možda svoje mjesto napuste uznemireni, ali iz kazališta ne odlaze ravnodušni. No redatelj kaže da njegove predstave same po sebi nisu akt otpora nego političku ideju ili tragove subverzije traži u tekstu, u momentu iščitavanja.
Također je svojedobno rekao da on, kao staromodni marksist, nijednu sekundu ne vjeruje u to da se bilo kakav politički moment može desiti bilo na pozornici bilo uopće u umjetnosti. Otpor, emancipacija, revolucija i istinska aktivna politika, prema njegovu mišljenju, dešavaju se kad se društveni pokreti ujedine i počnu protresati i mijenjati postojeće uvjete i relacije moći u društvu.
Stoga je Ostermeier bez iluzije da ćemo se kroz umjetnost približiti boljem društvu ili da će se u bližoj budućnosti dogoditi kakva revolucija. No smatra da je važno biti glasan i govoriti istinu.
"Naravno. Čak je i važnije nego ikad prije. Prolazimo kroz dvije krize. Jedna je kriza demokracije i prijetnja desnice. Druga kriza je ekološka kriza. Prolazimo kroz teška vremena, mnogo teža nego prije nekoliko godina", govori.
S obzirom na užasnu prošlost svoje zemlje, njemački intelektualci i umjetnici posebno su osjetljivi na pitanje jačanja nacionalističkih struja diljem Europe. Šok koji je došao s jačanjem podrške AfD-u još ne jenjava, a trend se nastavlja u cijeloj Europi, dok Ostermeier drži da je upravo na srednjoj klasi da promisli, jer je ona u najvećoj opasnosti da se opredijeli za desna strujanja.
I zato je izuzetno važno njegovo postavljanje tekstova njemačkog pisca rođenog u Rijeci, Ödöna von Horvátha, "Mladež bez Boga" i "Talijanske noći", koji govore o totalnoj propasti političke ljevice i njezinoj nemogućnosti suprotstavljanja rastućem fašizmu.
Na 17. Festivalu svjetskoga kazališta u zagrebačkom HNK igrat će Ostermeierova predstava "Neprijatelj naroda", prema predlošku Henrika Ibsena koji datira iz 1883. godine, no obogaćena suvremenim muzičkim referencijama, hipsterskim kostimima i pozivom publici da se uključi u debatu.
Inspirirano istinitim događajem
Ova satira hvata se za sve nedoumice koje čovjek može imati u današnjem svijetu, pokušavajući odgovoriti na pitanje gdje se povlači crta između iskrenosti i fanatizma te koji je potencijal transparentnosti u društvu koje je maksimalno iskomercijalizirano. Predstava je praizvedena prije sedam godina, a otad je na turneji svijetom, od Napulja, Tbilisija, Pekinga, pa sve do Bogote, dok je tijekom proteklih nekoliko godina tema kojom se bavi postala relevantnija neko ikad prije.
Još prije šest ili sedam godina o klimatskim promjenama govorilo se šapatom i s nevjericom, znanstvenici nisu željeli da ih se povezuje s tom pričom, a danas stotine tisuća tinejdžera diljem svijeta prosvjeduju na ulicama svojih gradova. Također, činilo se da su ratovi iza nas, a ne da se naziru ispred.
U fokusu "Neprijatelja naroda" je Dr. Stockmann, koji otkriva da je voda koju piju stanovnici grada u kojem živi, kao i voda u toplicama, zaražena patogenim mikroorganizmima koji potječu iz otpadnih industrijskih voda. Stockmann pokušava objaviti svoja saznanja u mjesnim novinama, no kako se ispostavi da bi tim vijestima mogao biti ugrožen turistički potencijal grada, a time i ekonomska stabilnost, gradski moćnici čine sve da zataškaju vijesti, a Stockmanna kompromitiraju i proglase neprijateljem naroda.
Ono što Dr. Stockmann radi u "Neprijatelju naroda", priča Ostermeier, veoma je uranjena forma zviždanja. On govori stvari koje vlada ne želi čuti, tako da ga se isključuje iz društva. I tu postoji sličnost sa slučajem Edwarda Snowdena i Juliana Assangea, kao i Chelsea Manning. Tema je, kaže, relevantnija nego ikad prije.
"Osobito na ovaj dan, 20. 9., kad se događa globalni štrajk za klimu. Predstava je zapravo o problemu za koji svi znamo, da vrijeme istječe i da postoji veliki ekološki skandal. I da postoje ekonomske i političke sile koje pokušavaju spriječiti promjenu. I o tome je predstava, kako se političari i mediji upliću kako istina ne bi bila izrečena. Unatrag nekoliko godina kad smo krenuli na turneju s predstavom, svako mjesto u koje smo došli imalo je svoj ekološki skandal. Prvi put kad smo bili u Kanadi, u Montrealu, ujutro je bila objava da ne možete piti vodu u hotelu. Tako da je to bilo vrlo relevantno do mjere u kojoj nismo željeli da bude relevantno. No sad nije riječ samo o minornim ekološkim situacijama, nego o globalnom problemu. A ja vjerujem da se o ovom globalnom problemu mnogo raspravlja. Svi to razumiju, no pitanje je tko ne želi promjenu, a zapravo se radi o industriji, o moći. O ovome se pitanju u tome smislu nikad ne raspravlja. Zato je relevantnije nego što je to bilo prije dvije ili tri godine", gorljiv je Ostermeier.
Redatelj je imao samo 31 godinu kad je došao u kultno njemačko kazalište Schaubühne u Berlinu na mjesto umjetničkog direktora, zamijenivši Petera Steina, koji je sedamdesetih i osamdesetih radio političke komade i značajno utjecao na mladog Ostermeiera.
Prije toga, u drugoj polovici devedesetih, vodio je malo eksperimentalno kazalište Baracke, u kojem je njemačkoj publici predstavljao uzbudljive i kontroverzne nove autore poput Sare Kane, Marka Ravenhilla i Biljane Srbljanović. Kasnije, u dobi od 43 godine, na venecijanskom filmskom bijenalu nagrađen je Zlatnim lavom za životno postignuće.
Opet je bio najmlađa osoba koja je dobila to priznanje. Danas Ostermeier ima 51 godinu, na pozornicu gleda kao na socijalni laboratorij u kojemu se može baviti političkim i klasnim pitanjima, dok se sve predstave na repertoaru kazališta u potpunosti rasprodaju. A repertoar Schaubühnea među uzbudljivijima je u Europi.
Dobro za revoluciju
Posljednjih nekoliko godina Ostermeier se posvetio predstavama koje progovaraju o društvenim podjelama i uzlaznoj putanji desnice, koju smatra velikom prijetnjom. Tako se na njegovu repertoaru našla predstava "Professor Bernhardi" Arthura Schnitzlera, o slučaju antisemitizma u Beču u ranom 20. stoljeću, "Mladež bez boga" Ödöna von Horvátha, o uzletu nacizma 30-ih godina prošlog stoljeća, "Talijanske noći", istog autora, potom "Povratak u Reims" francuskog pisca i filozofa Didiera Eribona, o krivnji ljevice i nepovoljnom položaju radničke klase, te naposljetku "Povijest nasilja" mladog Édouarda Louisa, koji se također osvrće na klasu, rasu, seksualno nasilje i naš pogled na tu problematiku u današnjem vremenu.
Baš kao i Ostermeier, čiji je otac bio vojnik, a majka prodavačica, i Louis dolazi iz neprivilegirane obitelji iz ruralne Francuske.
O tome je pisao u svojim romanima "Raskrstiti s Eddyjem" i "Tko je ubio moga oca", a vrlo često i koliko ga je siromaštvo odredilo te da njegovoj klasi nikad nije bio omogućen pristup svijetu umjetnosti, koja je oduvijek bila igralište buržoazije.
"U pravu ste. To je igralište za određenu klasu. I nije nužno pitanje: ‘o čemu pričam’ nego ‘kako o tome pričam’. Sadržaj je manje važan. A ako želite otvoriti važna pitanja, trebali biste potražiti tu drugu klasu, koja nije predstavljena u kazalištu i koja obično ne ide u kazalište. Stvar je u tome da se svakih dvadeset godina pojavi novi glas ljudi koji nemaju svoj glas. Ja se uvijek trudim promovirati takve glasove u svom teatru, kao što sam učinio s Markom Ravenhillom ili Sarom Kane. I ja imam skromnu pozadinu i konstantno tražim glasove iz druge klase koji često nisu predstavljeni, kako u filmovima tako i u kazalištu."
Ostermeier je, baš poput Louisa, o tome već mnogo puta govorio. Kako još ima nejasan osjećaj da se nalazi negdje gdje se ne bi trebao nalaziti, da će ga netko isključiti, da će mu se smijati. Štoviše, šef pariške opere mu je jednom i natuknuo da je loše odgojen, da nema dobro obrazovanje.
Ali Ostermeier nije pričao samo o svome iskustvu nego i o tome kako kao redatelj vidi da djeca iz radničkih obitelji imaju poteškoća u školama glume. Ne samo da si to ne mogu priuštiti nego je njihovo društveno ja toliko nesigurno da se ne uspijevaju popeti na pozornicu.
"Kao što je vidljivo iz mojih posljednjih predstava, jedno pitanje kojim se trenutačno bavim je uspon desnice. A tome se moramo suprotstaviti, biti na ulicama, možda čekati trenutak da radimo umjetnost i stvorimo nekakav savez za borbu protiv ove nove prijetnje. Zato sam napravio sve te predstave, ‘Professor Bernhardi’, ‘Mladež bez Boga’, ‘Povratak u Reims’ i ‘Povijest nasilja’", priča Ostermeier.
I doista, dvije od ovih knjiga relevantne su i iznimno važne za razumijevanje povijesti i društvene atmosfere koja je prethodila 2. svjetskom ratu, dok su druge dvije važne kao upozorenje što nam se događa sada, da smo u latentnom stanju hajke. I kako onda nismo imali ideje kako se oduprijeti onima koji upiru prstom u nekog, a da pritom ne ukazuju na njegove ljudske kvalitete ili izostanak istih nego na povoljnost ili nepovoljnost njegova etniciteta, čini se da je nemamo i danas.
Revolucija se možda neće dogoditi u teatru, kao što kaže Ostermeier, ali "Neprijatelj naroda" poslužit će kao dobar podsjetnik gdje se trenutno nalazimo.
Ljudi koji ne daju drugima da budu sretni
"Naravno da vjerujem u sreću. I to je razlog zbog kojeg radim teatar.
Želim biti sretan. Ali i zato valjda radim sve što je u mojoj moći da uklonim stvari koje preveniraju ljude od bivanja sretnima", zatvara naš razgovor Thomas Ostermeier uoči predstave "Neprijatelj naroda" u Zagrebu.
"Sreću pronalazim u svakom trenutku, u intimnim osobnim trenucima, upoznavanju novih ljudi, drugačijih kultura, odlascima u inozemstvo, razumijevanju svijeta.
I naravno, u teatru."
