U novoj zagrebačkoj koncertnoj sezoni jedna svirka se već po najavi izdvojila kao totalno drukčija od drugih. Na pozornicu malog Doma sportova 20. listopada izišli su Brkovi, koji su tamo zaokružili promociju šestog albuma "Hormon sreće" i još malo podebljali reputaciju povelike zagrebačke koncertne atrakcije. Od prethodnog zaposjedanja Doma sportova u punkersko-folkerskom taboru Brkova nije bilo većih promjena, makar je novi album donio poneku pjesmu prijemčivu za radio i spot "Odlazim", koji se zavrtio na telki.
Međutim, ovaj koncert u biografiji Brkova ima posebno značenje jer su prvi put dijelili "stage" sa svojim najvećim uzorima, legendarnim sarajevskim folk’n’roll bendom Nervozni poštar, prošle godine reaktiviranim u Beogradu. Prijavljeni kao specijalni gosti Brkova, estradni doajeni iz Nervoznog poštara, predvođeni pjevačem Nusretom Doličaninom - Nukijem, došli su u Zagreb predstaviti istoimeni povratnički album, ali u prvom planu je svakako bila hardcore nostalgija za njihovom zlatnom petoljetkom 1985. - 1989.
Od prve ploče "Vazda gazda" do finalnog albuma "To je samo folk’n’roll", Nervozni poštar je bio najzačudnija pojava, ali i jedan od najkomercijalnijih zgoditaka u jugoslavenskom diskografskom marketu. Žanrovski mišung iscijeđen iz pjesama sarajevskog kompozitora Fadila Šabovića izazvao je dotad neviđene sudare žestoke hard rock gitare i sirovog narodnjačkog macho vokala. Prije rata Nervozni poštar držao je uporište u najširim narodnim masama, a kad se netko tako ukorijeni, neizbježne su dugoročne posljedice.
Neskriveni utjecaji Šabovićevih hitova garniranih živopisnim prikazima bosanskog duha provlače se kroz svako izdanje Brkova i novosadskog Pera Deformera, ali i kroz Baretov stari projekt Hali Gali Halid. No tek su YouTube snimke totalnih ludnica na lanjskim klupskim koncertima u Beogradu i Novom Sadu pokazale kako vremešni Nervozni poštar prolazi u današnjim bliskim susretima s mlađom alter-punk-metal publikom.
Ako se takvo raspoloženje ponovi na gostovanju kod Brkova u Doma sportova, to će biti pouzdan signal da reformirana sarajevsko-beogradska šestorka dogodine može poći na veliku balkansku turneju i dobro naplatiti svoju verziju bolje prošlosti. U naknadnim tumačenjima fenomena Nervozni poštar nakupilo se svakojakih mistifikacija, ali i puno konfuzije zbog djelovanja nekoliko frakcija benda koje su se sporadično pojavljivale na gažama i samo kvarile sliku najjače rokersko-narodnjačke koalicije.
Sarajevska pop rock scena inficirala se narodnim melosom davno prije pojave Nervoznog poštara, preko Bijelog dugmeta, Teške industrije i Vatrenog poljupca. Mladi liječnik iz Hrasnice, Fadil Šabović, ipak nije išao njihovim uhodanim putevima. Prije studija medicine pohađao je gimnaziju na Ilidži, a tamo je prošao i tri razreda srednje muzičke kod čuvenog profesora Mijata Božovića. Pokojni Božović je bio jedan od vodećih autora i producenata novokomponovane narodne muzike, a Šabović se pokazao odličnim učenikom.
Već kao srednjoškolac počeo je pisati pjesme za Božovićeve pjevače i u nekoliko godina dobacio do suradnje s velikom narodnjačkom heroinom Hankom Paldum. U međuvremenu je uletio među sarajevske rokere i ranih ‘80-ih predvodio bend Ponoćna svjetla, iza kojeg su ostala samo dva nezapažena singla, ali i to je bilo dovoljno da Šabović potvrdi svoj dvostruki glazbeni identitet.
Do 1985. prenio ga je na Nervozni poštar, u kojem je udružio svoju rokersku ekipu s mladim prvakom prigradskih kafana, 100-postotnim narodnjakom Rustemom Nezirovićem-Ruletom. Na snimanju debi albuma pojačali su se harmonikom, klarinetom, šargijama i tamburicama, ali se u najvažnijeg vanjskog suradnika prometnuo gitarist Nikola Mitrović – Nidžo iz hard rock trija Bedž. Nidžo je zvučao kao najvjerniji sljedbenik ZZ Topa i upravo takvu Gibson gitaru je Fadil tražio za Nervozni poštar.
Materijal za ploču "Vazda gazda" zaokružili su sa šest Šabovićevih pjesama i dvije obrade folk tradicionala, a Nidžo je svojim prepoznatljivim zvukom obojio skoro polovicu albuma prije nego što je promoviran u stalnog člana grupe. Ovaj nepriznati virtuoz umro je 2003. u Beogradu pa u današnjoj postavi njegove dionice pokrivaju dvojica novih gitarista jer je jedan premalo.
Sarajevska izdavačka kuća Diskoton, koja je ‘70-ih ispustila iz ruku posao desetljeća odbivši Bijelo dugme, uspjela je ponoviti istu pogrešku s Nervoznim poštarom, koji je također završio u Jugotonu. Ni tamo ga nisu dočekali s velikim entuzijazmom, ali su ipak pokazali interes za novu podvrstu veselih Bosanaca. Jugoton je plasirao minimalnu nakladu od 5000 ploča i poslao Nervozni poštar na festival Ilidža, tad najprestižniju smotru novokomponovanih narodnjaka.
Miks hard rock riffova i kafanskog pjevanja u pjesmi "Sarajevo, slatki dome moj" šokirao je konzervativni bosanski folk mainstream i potpuno raspametio publiku koja je gotovo sve glasove dala Nervoznom poštaru. Sarajevska gradska raja, previše zaokupljena new primitivsom, uglavnom nije imala pojma što se dogodilo na festivalu Ilidža ‘85., ali je vrlo brzo reagirala na pjesmu "Salko Dinamitaš".
Umjesto žestokog hard rocka Šabović je unutra ubacio country’n’western pratnju i zakucao urnebesnim refrenom: "...Zakleo sam se u bioskopu baš, kad odrastem bit ću Salko Dinamitaš". Jugoton je momentalno podignuo nakladu albuma na 100.000, a Rule prihvatio primamljivu ponudu Marine Tucaković za prelazak u Beograd, gdje je započeo solo karijeru. Jugoton je zbog tog transfera tužio PGP RTB, no ključni potez opet je povukao Šabović jer je umjesto odbjeglog Ruleta s terase hotela Ilidža doveo Nusreta Doličanina.
Na drugom albumu "Zapamti, ja sam gazda", u produkciji Rajka Dujmića, Šabović je s Nukijem, Nidžom i ostatkom ekipe ispunio visoko postavljene ciljeve, od ultimativnih hitova za mase "Cirkus Colorado" i "Nova godina kuca na vratima" do novog liričkog urnebesa: "...Miriše sir, miriše sir i prepečana rakija, na trulome panju, joj, na trulome panju doručkujemo nas desetorica".
Pjesma "Mi smo drvosječe" zvučala je kao da se sama nudi za filmski soundtrack, što je poslije mnogo godina prokužio Kusturica i uvrstio je u "Život je čudo". Do kraja ‘80-ih Šabović je uklonio preostale žanrovske barijere jednostavnim i efektnim zahvatima, poput obrade Štulića u pjesmi "ZZ Top" ili krajnje neobičnim izletima, poput balkanskog country bluesa "Voz za sreću". Tridesetak godina kasnije sve su to nezaobilazni aduti u repertoaru obnovljenog Nervoznog poštara.
