'Nije bilo vještica ni zaraženih dok se o njima nije počelo govoriti.'
Riječi su to koje je španjolska književnica i povjesničarka Elvira Roca Barea napisala na posljednjim stranicama svojeg romana "Vještice i inkvizitor", djela koje nevjerojatno detaljno dočarava jezivu atmosferu 17. stoljeća, obilježenu krvavim i okrutnim lovom na vještice. Riječ je o periodu koji je svakako ostavio mračan i neizbrisiv trag u ljudskoj povijesti, no istovremeno i o periodu koji je inspirirao brojna vrhunska djela svjetske književnosti te koji je, kako to Elvira Roca Barea i pokazuje u svojem romanu, ponovno istaknuo važnost i moć razuma u vremenu kada ono što je počelo kao šapat i glasina prerasta u masovnu histeriju.
Radnja romana vodi nas u zabačeno španjolsko selo Zugarramurdi 1609. godine, mjesto gdje se strah od vještica pretvara u pravi košmar. Ljudi se okreću jedni protiv drugih, dolazi do masovnih priznanja o sudjelovanju u đavoljim obredima, lomače postaju dio svakodnevice i čini se kao da više nitko nije siguran. U taj do tada neviđeni kaos stiže inkvizitor don Alonso de Salazar y Frias, na čija leđa pada zadaća da istraži što se zapravo događa u tom kobnom mjestu, a upravo njegov lik predstavlja glavni obrat u periodu masovnog ludila. Salazar se, naime, odbija prepustiti općoj panici i praznovjerjima te odlučuje vjerovati isključivo vlastitom razumu i dokazima, što ga naposljetku dovodi do otkrića za koja se može reći da su bila daleko ispred njegova vremena te kojima je potpuno promijenio povijest lova na vještice u Španjolskoj.
S jedne su strane, dakle, priče o sotonističkim orgijama, sabatima, otrovnom prašku, čarobnoj masti uz pomoć koje se može letjeti, sastancima na "jarčevu polju", napitcima od žaba, đavoljoj crkvi te čak i o lijeganju sa samim Luciferom, a s druge je strane inkvizicija, obilježena propovijedima o istim tim ritualima, pozivanjima na povratak kršćanskoj vjeri umjesto okretanja đavoljoj herezi te čitavim nizom knjiga i zapisa o vješticama, magiji i demonologiji, napisanima s ciljem da se što lakše pronađu krivci i da se što prije istrijebe svi oni koji su se iz ovog ili onog razloga okrenuli vještičarenju. Strahovito su krvavi ti prizori, od kojih neki uključuju i ideje o ubojstvu djece, i zastrašujuće su rasprave koje likovi vode o vješticama, a poseban strah u kosti, uz inkvizitore Juana del Vallea Alvarada i Alonsa de Becerra Holugina, ulijeva lik francuskog suca Pierrea de Lancrea, opsjednutog idejom da očisti stanovništvo od svih onih koji su se putem vještičarenja ogriješili o Božje zakone. Njegova opsjednutost čistoćom dodatno je naglašena njegovim opsesivnim pranjem ruku, što je prizor koji ne može ne podsjećati na Shakespeareova "Macbetha" i Lady Macbeth koja pokušava isprati krv s ruku nakon počinjenog ubojstva.
Vještice i inkvizitor, Elvira Roca Barea, Verbum. Prijevod: Matija Janeš
Čitajući takve dijelove romana, u kojima su uistinu majstorski oživljeni svi užasavajući događaji toga vremena, gotovo je nemoguće povjerovati da se netko poput don Alonsa de Salazara uspio oduprijeti tom kolektivnom strahu i mržnji te da je uspio djelovati u službi pravde i istine, a pritom mu je, osim nekolicine bliskih osoba, rijetko tko pružao ikakvu podršku. Sve kulminira poražavajućim suđenjem 1610. godine, kada je ukupno 11 osoba zbog vještičarenja osuđeno na smrt, a javno čitanje presude za tisuće okupljenih postaje najveće upoznavanje sa svim umijećima vještičarenja, nakon čega se ono pretvara u pravu pošast, a građani počinju uzimati stvari u svoje ruke te čak i spaljuju optužene bez suđenja. Salazar tada odlazi na veliko osmomjesečno putovanje po svim područjima "zaraženima" epidemijom vještičarenja, a sve ono što će tamo otkriti zauvijek će promijeniti tijek povijesti.
Ne treba zaboraviti ni ostale likove, poput Salazarova nećaka Baltasara i njegova prijatelja Alarcona, koji također putuju Španjolskom i Francuskom kako bi dokazali Salazarove tvrdnje. Tu je isto tako i Madame d'Hauterive, izuzetno učena francuska dama koja Baltasara upoznaje s različitim pamfletima protiv vještica (koji narodu naposljetku samo daju ideje), kao i s nevjerojatno zanimljivom Knjigom proroka Henoka, fantastičnom pričom o bićima koja su nastala kao hibridi anđela i ljudskih žena. Ističe se i don Antonio de Venegas, biskup Pamplone, koji također istražuje što se događa u selima po njegovoj biskupiji i koji pruža punu podršku Salazaru i njegovom razumnom pristupu.
Ispreplićući religiju i politiku te oslanjajući se na stvarne povijesne ličnosti i događaje, Elvira Roca Barea stvara roman koji svojom atmosferom neodoljivo podsjeća na "Ime ruže" Umberta Eca. Od nevjerojatno preciznih opisa suđenja i pojedinih slučajeva vještičarenja pa sve do detaljnih opisa političkih prilika toga vremena, u "Vješticama i inkvizitoru" sve napisano je istinito, a istovremeno i obavijeno velom tajni. Posebno se ističu i nabrajanja različitih knjiga o zapadnoj demonologiji, poput "De Praestigiis Daemonum et Incantationibus ac Venificiis" nizozemskog liječnika Johannesa Wiera i "De Occulta Philosophia Libri Tres" njemačkoga renesansnog filozofa Heinricha Corneliusa Agrippe, koje ovaj roman pretvaraju u apsolutnu riznicu znanja, i to upravo onih koja su tijekom povijesti poslužile brojnim drugim autorima za stvaranje njihovih remek-djela, a kao najočitiji primjer nameće se "Majstor i Margarita" Mihaila Bulgakova.
Nevjerojatan je užitak čitati djelo koje obiluje tolikom erudicijom i koje s takvom ljudskošću i iznimnim pripovjedačkim umijećem opisuje rad don Alonsa de Salazara, kojem su pisali i drugi, osobito danski etnolog i povjesničar Gustav Henningsen, no o kojem se svakako treba pisati i čitati više jer upravo je njegova borba razuma protiv masovne histerije nešto što je itekako aktualno i danas, stoljećima nakon što je on hodao zemljom.
