Kultura
821 prikaza

Odbijali su ga jer je iz RH, a sad ga po svijetu svi traže

Nastavak sa stranice: 1

Kako pomirujete istodobno ta dva postupka - režiranje i pjevanje? Isključuje li jedno drugo ili se nadopunjuje? Redatelj je ipak kao svojevrsni supervizor i glavni meštar parade, a pjevač je uronjen u interpretaciju...

Gledajte, opera je za mene timski posao. U operi nema šefa, nego svatko pridonosi u svojem dijelu posla. Ja dolazim s idejom i konceptom, ali imam i asistente, dirigenta i pjevače sa svojim iskustvima, što znači da mogu pjevačima pokazati kako da nešto otpjevaju i odglume, ali ishod će ovisiti o njihovu znanju, školovanju, iskustvu i odgovornosti da daju svoj maksimum. Ja radim vrlo intenzivno, ali znam da se zapravo ništa ne može kontrolirati. Dva tjedna prije premijere pustim ljude da rade, pa ako su dobri, uspjet će, a ako nisu - neće. I zato ne preuzimam nikakvu odgovornost. A operu 'Žena s jezera' postavio sam za dva tjedna. Sve je išlo savršeno glatko.

Prije dvije godine obilježili ste 35 godina rada. Kako iz današnje perspektive gledate na svoj put od debija u ulozi ulozi Momčeta u operi 'Ero s onoga svijeta' u zagrebačkom HNK- do današnjeg statusa priznatog i cijenjenog kontratenora?

Moj put je bio jako težak i s puno odricanja. Sve sam u životu morao sam stvoriti. Nudio sam svoje CD-ove i ploče raznim agentima i kompanijama, no svi su me odbijali. Zašto? Jer se prezivam Cenčić i dolazim iz male, siromašne države, koja nije veliko tržište niti je neka velesila i koja svoje umjetnike financijski ne podržava. Morao sam se boriti za sebe i svoju karijeru bez ikakve podrške. Osnovao sam vlastitu agenciju Parnassus Art Production sa sjedištem u Beču i od tada sâm produciram svoje ploče, dakle od 2002. godine, kad je izašla moja prva ploča u izdanju Capriccio. Znači, ja sam stvorio svoju karijeru i nisam zbog toga nezadovoljan. Osim pjevanjem, bavim se produkcijom, organizacijom, režijom i promocijom. U svijetu glazbe stekao sam ugled i utjecaj tako da Parnassus danas ima ugovore s 35 vrhunskih pjevača, od wagnerijanaca i verista do pjevača specijaliziranih za baroknu operu, od kojih neki pjevaju u Metropolitanu. Zadnjih godina preko mojega stola prelaze ugovori s Deutsche Gramophonom, Sonyjem i Warnerom, producirali smo više od 40 ploča za velike diskografske kuće, a naši pjevači dobili su nekoliko nagrada Grammy, dok smo za operne produkcije primili nekoliko nagrada Echo Klassik. Baš sad za moj zadnji CD - Händelov 'Ottone' - dobivam Međunarodnu opernu nagradu u Londonu. Također, predlažem soliste i sastavljam ansamble za Ljetni glazbeni festival u Salzburgu, a u sklopu Parnassusa produciramo opere od Moskve do New Yorka te surađujemo s velikim agencijama i opernim kućama. Dakle, ja sam sam sebi stvorio svoju malu velesilu. Ne treba sjediti i plakati, nego treba stvarati nove uvjete. To je oduvijek bila moja deviza. Kad to ne bih radio, bilo bi mi dosadno.

Neki kažu da je operu pregazilo vrijeme. Kako vi vidite budućnost opere?

Svaka forma umjetnosti ima budućnost ako je dobro napravljena. Mi smo sav namještaj rađen prije 40 godina bacili u smeće, a danas je taj isti namještaj, koji je vrlo kvalitetan i lijep, apsolutno 'in'. Danas je popularan i danski namještaj, i to ne samo zbog lijepog dizajna, nego i zbog visoke kvalitete. Zbog toga smo mi umjetnici odgovorni da svakog dana potvrđujemo tu kvalitetu. Ako se nekome njegov posao ne sviđa, neka radi nešto drugo. Nitko nikoga ne prisiljava da radi posao koji ne voli. Nasreću, više ne živimo u robovlasništvu pa ljudi mogu birati što će i gdje će raditi.

No neoliberalni kapitalizam i njegov odnos prema zaposlenicima možda nije daleko od robovlasničkog odnosa, jedino se ne zove tim nazivom.

To ovisi o tome kako gledate na to. U Americi se dosta žestoko diskutira o tim temama, pa je tako postavljeno pitanje bi li Amerika trebala prihvatiti više socijalističkih pogleda u vezi socijalnog osiguranja, prava radnika itd. No političarka Alexandria Ocasio-Cortez kaže da mi ne trebamo razgovarati o socijalizmu, nego o slobodi. Kad govorimo o slobodnom tržištu, onda moramo sagledati sve što donosi ta sloboda, ne samo njezine dobre, nego i njezine negativne strane. To znači da sloboda donosi mogućnost izbora, ali traži i odgovornost za taj izbor. Sam pojedinac odlučuje kako će se uklopiti unutar društva. Čak i u najgorim diktaturama naći ćete ljude koji imaju snage da se odupru i kažu: 'Ne!', odu ili naprave nešto drugo. Svaki pojedinac ima mogućnost za djelovanje, neovisno o različitim društvenim sistemima i sklopovima.

To načelno stoji, no čini mi se da govorite iz privilegirane pozicije vrhunskog umjetnika iz čije perspektive stvarnost izgleda drukčije nego iz pozicije običnog puka, barem u Hrvatskoj, koji je prisiljen na preživljavanje i kompromise. Slažete li se s time?

Ne baš. Vi možete izaći na scenu i biti umjetnik, no bit je u tome da trebate u svojem srcu osjećati slobodu i radost te znati da proizvodite nešto što vas i one oko vas čini sretnim. A do toga je dug put i ni jedan umjetnik to ne može postići preko noći. Bez obzira na to što radite i jeste li umjetnik ili radnik u nekom poduzeću, morate biti zadovoljni s onim što radite. Umjetnici, jednako kao i svi ostali ljudi, imaju bolje i lošije dane, povremeno ih boli glava i nemaju volje ni za što, a onda sve savršeno teče i publika je zadovoljna. Dakle, nema razlike između umjetnika i ostalih ljudi.

Nastupate diljem Europe i vjerujem da vrlo dobro poznajete situaciju u mnogim europskim zemljama. Kako vidite budućnost Europe s obzirom na Brexit, jačanje desnice u Mađarskoj i Poljskoj te emigrantski val? Razmišljate li o tome ili se kao umjetnik distancirate od surove realnosti?

To su preveliki zalogaji na koje mi umjetnici iz opere i klasične glazbe iz čisto praktičnih razloga možemo vrlo slabo utjecati. Kad recimo Madonna, koju sluša 20 ili 30 milijuna ljudi, kaže nešto o situaciji u svijetu, onda to ima neku težinu, ali izjave nekog opernog pjevača, za kojeg se zanima 20 tisuća ljudi, nikome nisu važne. Dakle, moje mišljenje kao umjetnika na političkoj razini zaista nije relevantno.

To nije točno. Svi oni koji su na javnoj sceni mogu utjecati!

Ne, jedino milijarderi mogu utjecati. Ako pogledate političke pokrete u Europi, bez obzira na to jesu li stranački ili izvanstranački, vidjet ćete da ih financiraju milijarderi. Netko tko ima deset milijardi dolara može neku demokraciju dovesti do sloma, jer nakon jake medijske kampanje, koju financira, narod odjednom bira nešto sasvim drugo. To je prava moć. Mi ćemo se uskoro suočiti s vrlo važnim pitanjem: koliko moći zapravo mogu imati ti ljudi koji imaju moć te jesu li ti koji imaju moć moralno odgovorni ljudi? U Francuskoj, gdje postoji pokret 'žutih prsluka', sigurno se postavljaju pitanja o utjecaju moćnika, moralu i elita te o tome gdje su njihove granice. Treba shvatiti da milijarderi, dakle oni koji imaju moć, trebaju biti moralno odgovorni prema društvu koje im je pružilo tu mogućnost da se obogate, jer su moralni stavovi jedini garant dobre kohezije unutar društva i nekog fair dogovora pomoću kojeg se mogu stvarati razne forme društva. Danas nema apsolutizma, ali ako ste Bill Gates i imate 100 milijardi na računu, onda imate apsolutnu moć. To nitko otvoreno ne govori, ali to je istina. Pitanje je koliko takve osobe poput Billa Gatesa žele pomoći društvu, a koliko će ga uništiti u slučaju nemoralnog djelovanja? To je bit. Mislim da bi se u Hrvatskoj moralo više razgovarati o tome koliko odgovornosti zapravo imaju bogati ljudi prema društvu.

Koliko ti milijarderi potpomažu operu?

Jako malo. Najlakše je ispisati pet čekova - kulturnoj ustanovi, školi, vrtiću, SOS selu za nezbrinutu djecu i beskućnicima, te misliti da je time sve riješeno. Ali to nije dovoljno! Trebamo razgovarati o tome zarađuju li bogataši novac na moralan način, koliko je fair plaćati porez i što je zapravo porez. I to pitanje morala nema nikakve veze s vjerom niti političkim stavovima, nego s humanističkim pitanjem što je ispravno, a što neispravno, te kakve posljedice može imati takvo neispravno djelovanje. To je prvi i najvažniji zadatak ljudi u 21. stoljeću u koje mi još nismo ni stigli jer još visimo u 20. ili čak 19. stoljeću, što se vidi iz načina kako razmišljamo, živimo i politički djelujemo.

Kakvi su vam planovi?


Na ljetnom glazbenom festivalu u Salzburgu u Felsenreischule režirat ću Porporina 'Polifema' što će biti prva scenska izvedba tog djela nakon 300 godina. U toj operi pjevat ću i Ullissea. U rujnu u Njemačkoj otvaramo naš novi glazbeni festival, specijaliziran za baroknu operu, no zasad vam ne mogu ništa više otkriti. Sljedeće godine pjevat ću s mezzosopranisticom Cecilijom Bartoli u milanskoj Scali, a također ću režirati Porporinu operu 'Carlo il Calvo'. Pripremam i Hasseovu operu 'Cajo Fabricio', te novu snimku Händelove opere 'Flavio' za Erato.

  • Stranica 2/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.