Izbor pred koji su je stavili liječnici u dotičnoj bolnici u New Yorku bio je vrlo lak za odlučiti se. Kirurg će joj sondom kroz nos doći do baze mozga i otamo ukloniti tumor koji joj pritišće žlijezdu. Ili to ili će umrijeti kroz dvije ili tri godine najviše. Uopće način na koji su otkrili da ima tumor bio je čudesan.
Žalila se tijekom koncerta da joj stalno curi nos, da nikako da se oslobodi te tvrdoglave prehlade, a nakon što su joj rutinski analizirali sadržaj iz nosa, shvatili su da je riječ o cerebrospinalnoj tekućini. Bilo je to još 1985., imala je 52 godine i izbor je vrlo jednostavan bio i za nju.
„Govorili su mi: 'Odmarajte, ostavite se pjevanja. Nemojte pjevati.' A ja sam rekla: 'Ne mogu. Ne želim napustiti glazbu. Ne mogu naprosto sjediti i čekati svoje posljednje trenutke, to nije moj stil.' Te 1985. godine, nakon što sam mjesecima sjedila u depresiji, shvatila sam da se moram pokrenuti, da moram biti preokupirana. Inače ću živjeti kao u čekaonici. A da čekam na što!?“, tako je Montserrat Caballé 1997. u jednom intervjuu opisivala dane koji su joj trebali biti posljednji dani života.
Otada je protekla 21 godina, od onog trenutka kad je dobila klinički ultimatum ili će prestati pjevati ili će prestati živjeti protekle su čak 33 godine. A ona je, shvativši da za nekoga poput nje pjevati znači živjeti i obratno, da bez jednog nema niti drugoga, odlučila da će i pjevati i živjeti koliko već to bude trajalo.
U dobi od 85 godina, ironično, katalonska čudesna, povijesna pjevačica, ili kako su je zvali „glas Španjolske“, umrla je u bolnici San Pau u Barceloni od posljedica komplikacija sa žučnim mjehurom, nevjerojatno, ali uopće ne od posljedica tumora na mozgu koji je prije više od tri desetljeća nije uspio natjerati da odustane od pjevanja i života. Objektivno medicinski i životno, nije to bila nimalo pametna odluka, to da ne pristane na operaciju, jer praktično svatko drugi bi u njenoj situaciji doista i umro, kroz dvije ili tri godine.
Ili skoro svatko drugi. Samo što ona nije bila „svatko drugi“. Ona je bila diva starog kova; nepouzdana dotle da su ljudi uz nju znali ispaljivati na živce, nerijetko lijena, s određenim brojem „mušica“. A, opet, sve to je i nadoknađivala i višestruko premašivala time što je bila divna osoba, topla, duhovita, velikodušna i što je jedna Maria Callas za njen glas rekla da je „poput osjećaja laganog povjetarca na koži“.
Jedan od njenih najvećih kaprica u životu bio je, dakle, taj da ne liječi tumor na mozgu. 12 godina poslije te odlike ispričala je za Telegraph da je totalno zbunila liječnike time što je još uvijek tako tvrdoglavo na životu, još i više što izgleda i pjeva življe nego ikada prije:
„Govorili su mi da sam živa unatoč svim prognozama. Liječnici su mi rekla da sam poput neke vrste vještice.“
Tako je doživjela do duboko u 21. stoljeću. Njen su repertoar godinama opisivali naprosto kopi-pejstajući frazu o „više od 90 opera“, a njen životni opus kao „više od 4000 nastupa“. Na kraju se to više nije dalo niti izbrojati, sve se dalo svesti na naprosto „naizgled beskonačan repertoar“ tijekom više od 60 godina. Odnosno do danas 62 godine.
Jako nalik, čudesno nalik njenom odnosu prema životu bio je i način na koji je živio Freddie Mercury, čovjek koji je 1991. umirao od AIDS-a, više praktično nije bio u stanju stajati na nogama, a svejedno je tvrdoglavo svakog dana, čim bi uhvatio malo snage, opet stajao na noge, pjevao i govorio članovima Queena: „Dajte mi da pjevam sve što imate, da vam ostane za snimati nakon što umrem.“
Oboje su bili povijesno spektakularnih glasova, za što je Mercuryju prije nekoliko godina potvrdu dalo čak i jedno znanstveno istraživanje. No, čak niti to nije moglo objasniti onu neponovljivu, nezabilježenu čaroliju njihove zajedničke pjesme, konačno i albuma, što su je snimili 1987.: „Barcelona“.
Sušta glazbena magija, apsolutna ekstaza harmonija, glasova, umjetnosti u svojoj najčišćoj formi mogla je biti posljedica isključivo spoja dviju neponovljivih umjetničkih duša, ironično i nevjerojatno, koje su odbijale umrijeti od bolesti i koje su usprkos svemu živjele do totalnog posljednjeg trenutka.
Samo jedan takav duet mogao je dovesti, primjerice, do takvog paradoksa da, kada su se otvarale Olimpijske igre u Barceloni 1992., iako je bilo planetarno jasno da je Freddie umro samo nekoliko mjeseci ranije, da se nerijetko tu i tamo najozbiljnije dogodi da netko javno progovori kako su ona i on pjevali na otvorenju igara.
Ne zato što bi netko bio tako glup ili neupućen, nego zato što je bilo neopisivo lako steći dojam da ijedno od njih dvoje takvih, u takvom nastupu može biti da više nije među živima. Upisano je, inače, ostalo i to da je do tog dueta došlo tako što je jednom prilikom Freddie na televiziji, onako usput, rekao da se neopisivo divi Montserrat Caballé i da bi tako žarko volio pjevati s njom. Vrlo brzo, neki kažu već sljedećeg dana, ona je pronašla njegov broj i nazvala ga.
Freddie je nakon toga poživio još samo četiri godine, Montserrat je poživjela još 31 i za ponedjeljak joj je zakazan sprovod. Bit će tu, ništa nije sigurnije od toga, sve i svi najveći živući velikani glazbe svih žanrova iz cijeloga svijeta. Bit će sigurno i koncert. A što se toga tiče, svojedobno je Jimi Hendrix rekao da bi volio, jednog dana kad on umre, da ga isprate uz jako puno jako srčane muzike i svirke.
„Za takav jedan koncert vrijedilo bi baš i umrijeti“, rekao je tada.
