Ponekad sam željela živjeti u neinkartanoj kući na tri kata, bez kanalizacije, neopterećeno, s bijesnim autom u dvorištu i majicom na kojoj blješti Versace, da me ne brine ništa osim kad mi otpadnu umjetni nokti, ali tu je problem, ja sam žensko i uz tu priču je išao frajer koji bi me tu i tamo zavidao šakom ili barem pleskicom, koji bi mi napravio klince i zatočio me doma između dvi mise, i ne bi mi više bilo zabavno kao rasnoj seljanki. Nema zemlje za seljanke, samo za seljake. Misli su to Naranče Peović, najnovije književne junakinje Olje Savičević Ivančević, koju je predstavila u svom drugom (i dugo očekivanom) romanu “Pjevač u noći”. Kojim, dakako, što je već standard za ovu splitsku spisateljicuoduševljava.
"Naranča je u mladosti bila talentirana pjesnikinja koja je svoj dar iskoristila da bi se izvukla iz skromnih, ograničavajućih životnih okolnosti za egzistenciju pa je postala autorica scenarija za sapunice – i sam siže namjerno zvuči kao opis TV novele, ali je zapravo stvaran scenarij u našoj zemlji, i to ako mlada pjesnikinja ima sreće pa je angažiraju. Mislim da je Naranča, uz sav svoj osebujni kič i neke ne baš popularne izbore koje je napravila, pozitivan lik, borkinja, realna i svjesna svega, ali i beznadno romantična i uvijek s tom prtljagom bivše pjesnikinje", kaže Olja, koja novu knjigu, s podnaslovom “romansa”, opisuje kao pseudoljubić, ne parodiju nego roman o ljubavi pisan visokim stilom, sa sapunicom i epistolarnim klasicima u podtekstu.
"Ljubavni roman sam odlučila napisati kad je jedna kolegica na postdiplomskom iz književnosti zaključila da više nema velikih ljubavnih priča jer nema zabranjenih ljubavi, bar ne na onako fatalan način kako je to bilo nekad. Ali ljubav je ipak zabranjena, ona je sklonjena iz javnog diskursa, banalizirana, protjerana u trivijalne žanrove. Evo, i u ovom trenutku ja se osjećam pomalo glupo jer govorim nekakve trice o romantičnoj ljubavi, dok će se s druge strane mnogi složiti da se radi o posljednjoj utopiji čovječanstva, o najvažnijoj stvari na svijetu", kaže Olja, koja je radnju, osim u Bosnu, u koju Naranča putuje ne bi li pronašla bivšeg supruga, umjetnika Slavuja, ujedno i svoga nikad prežaljenog, smjestila u svoj Split, u Split 3, točnije, koji je, kao primjer dobre socijalističke arhitekture, kvarta planski napravljenog za ljude koji su se doseljavali sa sela i iz Zagore, kontrast standardnom urbanističkom neredu grada.
"Split ima izrazit literarni naboj zbog tih svojih kontrasta. On je grad sunca, ali i grad koji se užasava zalaska sunca. Ali iako izvana ponekad djeluje kao monokultura koja ne trpi išta drugačije, nije tako. Postoji više gradova u jednom gradu i oni žive jedan pored drugog u konstantnoj tihoj napetosti. Međutim, čak je i onaj otvoreni i slobodoumni Split prilično tradicionalan i živi u lokalnome mitu. Meni je lako podsmijehnuti se tim mitovima jer u njima za žene nikad nije bilo velike slobode, a ni sadržaja", ocjenjuje Olja, koja je tu izabrala ostati ne zbog, kako kaže, obiteljskih veza, ili zato što je Split privlačan, ili zato što se tu rodila i provela jedan veći dio života, “nego zato što je to točka iz koje pišem i kojoj pišem, moja os”. Na jednom se mjestu tako dotiče i Lore, u kojoj danas “curice plešu balet, njihova mala stopala veselo topoću, prigušen je udarac šake u meso, udarac ljubanje o zid, najčešće se daje vodvilj, krik je prigušen, aplauz prigušuje vrištanje onog kojem u grlo ulijevaju kiselinu, bis pokriva onog kroz kojeg puštaju struju. Naša mala klaonica sad je vedra pozornica”.
"Zanimaju me stvari koje je netko uradio u moje ime, pogotovo ako ih se užasno sramim, ako su se događale u neposrednom susjedstvu. Ako su se događale mojim susjedima, a jesu. Moja žalost i moj sram su trajni, iako sam imala petnaest godina kad je počeo rat. Ponekad mi se čini da se sramim za sve besramne. Ne vidim dovoljno volje, govoreći o prostoru bivše Jugoslavije, da se ljudi suoče s prošlošću kako bi mogli krenuti dalje. Sve ove godine želim samo čuti: “krivi smo, pogriješili smo i to je užasno, žao nam je”, da svatko počisti ispred svojih vrata, pa da društvo polako počne ozdravljati. Ali umjesto toga dobili smo rehabilitaciju zločinačkih mumija", komentira Olja, čiji je muški junak romana Slavuj, ulični umjetnik, konceptualac i sprej-maher koji poeziju piše po fasadama, liftovima, zidovima, i sam bio u ratu, dragovoljac, ali je u jednome momentu, iz svojih ljudskih razloga, samo odšetao iz toga.
"Takve nisu pretjerano ni tražili. Meni jako blizak čovjek sudjelovao je u prošlom ratu, otišao je dobrovoljno kao student i kad zna što se radilo i što se danas radi u njegovo ime, kako hulje trguju patriotizmom, osjeća se poniženo. Poznajem takve ljude, šteta što se njihov glas ne čuje jer se s njima ne može politički manipulirati, žive svoj svakodnevni život ne očekujući i ne tražeći povlastice", kaže Olja, koja je u doba rata bila i u Zadru.
"Po gradu su padale granate što nam je tada bilo ‘normalno’. Bili smo jako mladi, ali nakon svega dezerterstvo mi se čini moguć odgovor na ovaj sustav, a i na sve moguće ratove u koje nas militanti guraju zbog najprostije trgovine. Prošlo je vrijeme heroizma, ta je iluzija iza nas", upozorava Olja, koja je u knjizi parafrazirala i legendarni susret Miljenka i Lepe Smoje.
"Oni su dio Splita koji volim. Kao i Toma Bebić, Popadić, feralovci, TBF i drugi ljudi srodnog senzibiliteta... To je taj opori i prčeviti mediteranski grad u koji se mnogi zaljube. Split je grad čiji su identitet dobrim dijelom kreirali njegovi ‘otpadnici’, slavljeni nakon smrti, a za života marginalizirani, pa i popljuvani", kaže Olja, kojoj je “Pjevač” pružio prije svega priliku da kroz modernu ljubavnu priču progovori o repatrijahalizaciji društva, o seksualnosti, o mržnji prema ženama u današnjem hrvatskom društvu, o tome tko nam se sve, ničim pozvan, uvlači u krevet, o svođenju ljubavi i seksualnosti na reprodukciju i pornografiju.
“Mislim da mi je vrijeme da odselim. Ili da se ubijem. Ili da se udam. Razmislit ću ovih dana.” To je samo jedan od sjajnijih momenata ove knjige, kao i: “Tata je gledao preplanulu ženu s velikim grudima koja je izlazila iz mora i rekao mami, šta je zgodna. Prekrasna je, rekla je mama tiho i zadivljeno.” Što je sve skupa nekako još bolnije u vrijeme kad u Hrvatskoj pojedine žene, po nalogu Željke Markić, hodaju s namjerom da kriminaliziraju abortus.
"Zabranama se ne bi smanjio broj pobačaja niti povećao broj djece nego bi se povećala smrtnost i bolesti žena. Govorim ovo i kao mater predivne djece. Hodajte za obrazovanje, za kurikularnu reformu, na primjer, pa kad bude više upućenih i obrazovanih i onih koji koriste kontracepciju, bit će i manje pobačaja i maloljetničkih trudnoća, hodajte za bolji standard, jer samo bolji standard i socijalna ravnopravnost mogu potaknuti ljude da na ovakav svijet donesu klince u kakvu-takvu sigurnost. Uostalom, neka hodaju za kontracepciju, pa ionako je ti koji marširaju ‘za život’ proizvode, pobogu, neka je podijele u crkvama, jer ljudi će i dalje imati tjelesne odnose i voditi ljubav u svim mogućim kombinacijama, i to uglavnom ne zbog reproduktivnih potreba, a ponajmanje zato da neki narod ne bi izumro", kaže Olja, čiji je “Adio kauboju” na popisu predloženih lektirnih naslova novogspornogkurikuluma za hrvatski jezik.
"Taj novi popis bi, ako ikad zaživi, zbilja mogao stvoriti nove čitatelje. Pitanje je želi li ih ovo društvo, potencijalno više empatičnih, slobodnomislećih i kritičnih pojedinaca. Lošim đacima ili štreberima koji reproduciraju sve životne i školske lekcije lakše je upravljati", zaključuje Olja dodajući da se kod nas i danas na autorice zna gledati kao na manje ozbiljne.
"Nemaju baš velikog udjela u javnom diskursu. Postoji određeni stakleni strop i izgleda mi da pravo priznanje za naše autorice, osim u iznimnim slučajevima, može još stići samo izvana, preko inozemnih izdanja. Tek onda ti ovdje ponešto priznaju", kaže Olja, koja uskoro odlazi na američku turneju promovirati tamošnje izdanje romana “Adio kauboju”, u izdanju McSweeney’sa iz San Francisca.
"Granice našeg jezika su prilično uske, ali nema razloga da one budu i granice naše književnostikomentira svoj veliki inozemni uspjeh spisateljica koju je prije desetak godina “otkrio” Kruno Lokotar.U ono vrijeme nisam baš ni pisala prozu, imala sam tek nekoliko priča, željela sam objaviti knjigu pjesama i tu su prestajale sve moje ambicije. Lokotar je napravio ono što je najvažnije na početku, ponudio mi je izazov i šansu i tad sam to bila prihvatila, sve stavila na stranu i napisala knjigu priča ‘Nasmijati psa’. On i danas tvrdi da bi svatko na njegovu mjestu tako postupio, ali ja znam da ne bi, da je sreća što sam baš na Krunu naletjela", kaže Olja, koja smatra da je u njeno vrijeme bilo lakše započeti jer je izdavaštvo bilo u dobrom razdoblju.
"Ono u što vjerujem je to da nema urednika koji ne želi objaviti dobar rukopis, a natječaji su, u nedostatku časopisa koji su nekad bili mjesta afirmacije, dobra prilika za nove spisateljice i pisce. To da se mladi autori afirmiraju putem natječaja i nagrada govori ponešto i o našem vremenu. Ali još se dobro piše, što znači da se i čita, a to je najvažnijekaže autorica, čiji Slavuj na jednome mjestu piše da su se “pjesnici upropastili kad su se usmjerili jedni na druge i na svoj alat, jezik, a prestali misliti o svijetu kojem govore”.
"Ne dijelim sva mišljenja svojih likova, ali o ovome se može raspravljati. Iz poezije su isključene emocije u onom smislu da se od nje očekuje prvenstveno intelektualni užitak, iz života je isključena poezija, a ljudi su se priklonili sapunicama, turbofolku i ostalom fast foodu za dušu. I tu je poezija izgubila bitku za čitatelje, ali ne, recimo, i u Grčkoj ili u latinoameričkim zemljama", tvrdi Olja dodajući kako joj se po pitanju proze čini da se stvorilo nekoliko dobrih kružoka mladih pisaca u Zagrebu, Splitu, Rijeci.
"Međusobno se čitaju, podržavaju, druže. Neki su već objavili prve knjige, neki tek čekaju nove naslove, izgleda mi prilično živo. A da sad ne bih nekog nepravedno preskočila, spomenut ću samo jedno ime među onima koji tek dolaze, jer će autorici uskoro izaći zbirka priča pa da obratite pažnju. Zove se Ružica Aščić i, ako je moj čitateljski instinkt u pravu, a obično je, ona će ostati. Riječ je o samosvojnom, autentičnom glasu, a to je ono po čemu je pisac prepoznatljiv u morima drugih rukopisa", zaključuje Olja.
