Crnogorski pjesnik, književnik, bivši boksač i bivši disident za svoju nam je domovinu rekao da je po veličini i broju stanovnika praktično statistička pogreška.
Ipak, opisujući i tako sićušnu zemlju u svojem romanu “Čovjek bez lica”, kao i povijest tri generacije obitelji nacionalista, imigranata, špijuna i jednog intelektualca s ruba društva, Milorad Popović je opisao cjelokupnu povijest 20. stoljeća na prostoru dviju Jugoslavija i nekoliko kvislinških državica koje su tu postojale.
Riječ je bez sumnje o najvećem špijunskom romanu s ovih prostora, ali i o političkoj fikciji ukorijenjenoj u stvarnosti izdaja, idealizama, prevrata, tragedija...
A sve počinje od kraja, kad na dan izbijanja Miloševićeve Antibirokratske revolucije 7. listopada 1988. u Titogradu, 40-godišnji Šćepan Dragišić dobiva obavijest da mu je umro otac Tripko, s kojim nije bio posebno blizak, ali koji mu je ostavio bogatu dokumentaciju o represivnim aparatima u nekoliko režima, svjedočanstva o svijetu dvostrukih i trostrukih agenata kojem je i sam pripadao.
Za potrebe tog povijesno-političko- špijunskog romana o nacionalnim kontroverzama Popović je godinama gutao knjige i istraživao brda dokumentacije. U razgovoru nam je priznao da ga je vjerojatno motiviralo to da si sam objasni razdoblje od smrti Josipa Broza Tita pa do dolaska Crne Gore na prag EU.
"Sazrijevao sam u vremenu raspada komunizma i Jugoslavije. U jednom trenutku sam shvatio da je to velika literarna tema koja je u postjugoslavenskim literaturama shvaćena tek ovlaš. Ona postoji u nekom ekspresionističkom obliku, ali ne i u širem sociološkom povijesnom kontekstu, onako kako je to radio Krleža u “Zastavama” ili Andrić u “Travničkoj hronici”. Iskreno, nisam bio siguran koliko sam to sposoban literarno uobličiti", rekao nam je Popović.
Otkrio nam je i kako je uopće i kad došao na ideju za napisati nešto ovakvo.
"Kao mlad radio sam u jednom kazinu kao čuvar reda, a kasnije kao krupje", otkrio nam je i to, da bismo ga zaskočili pitanjem je li to možda bilo zbog glasovitog boksačkog pedigra u Jugoslaviji, jer se dobro znalo da se on zna koristiti šakama.
"Da, točno tako. U socijalističkoj Jugoslaviji u kockarnice su imali pristup samo ljudi sa stranim pasošem, dakle stranci i gastarbajteri koji su dobili državljanstva u zemljama zapadne Europe. Jedini domaći koje su pripuštali na takva mjesta, egzotična, neobična i nedostupna, bili su neki bivši visoki udbaši, funkcioneri koji su dolazili iz nekog svojeg svijeta, s neobičnim osobnim pričama. Kroz takva kazina sam upoznao taj svijet i primijetio da okolina prema takvima ima veliki respekt. I to ne samo stariji krupijei i direktori kazina, nego čak i stranci koji su bili vlasnici kazina. To me je kao mladoga zaintrigiralo. Već tada sam imao neku ideju da će mi to, jednog dana kad budem pisao prozu, biti okosnica jedne priče", objasnio nam je.
Prema nekoliko tih ljudi koje je upoznao, za kojima se kroz baršunaste prostore kazina vukla atmosfera misteriozne, prikrivene goleme moći i svijeta špijunaže, stvorio je u knjizi lik Udbina veterana Dakovića koji pri kraju života mladom Šćepanu otkriva i obiteljsku i povijest zemlje u kojoj živi.
A ništa od tog svijeta Popović ne bi upoznao da nije bilo boksa, za koji kaže da ga je jako odredio u životu.
Bez boksa, zapravo, danas ne bi bio ni živ ili se u najblažem slučaju ne bi zakačio za poeziju i književnost.
Nije to šašava tvrdnja. Rođen 1957. u selu Lipa Cucka između Cetinja i Kotora kao najstarije od petero djece u radničkoj obitelji, na njemu je bilo da se šakama izbori za emancipaciju protiv lokalnih štemera koji su se zvali “Ptice rugalice” i koji su gnjavili slabije.
"Boks je u komunizmu bio sport dječaka sa socijalne margine, način prvih adolescentskih dokazivanja. U sportu sam upoznao ljude koje inače ne bih mogao, bio mi je važan egzistencijalno, ali i duhovno. Boks je jedan viteški, idealistički svijet, ti su sportaši bili potpuno čisti i u tome sam nalazio poveznicu između poezije i boksa. Veliki boksači, poput Parlova, Beneša i mnogih drugih, ili su pisali stihove ili su recitirali pjesnike. Mate Parlov je mogao satima recitirati cijelog Tina Ujevića. Bio je to drugi najpopularniji sport u 1970-ima. Mogli smo se baviti i nogometom, ali ja za loptu nisam bio spretan - bilo je dakle ili boks ili u folklorno društvo", ispričao nam je, a mi smo primijetili da, dakle, ispada kako je bio previše pametan za nogomet pa je zato postao boksač.
"Ha, ha, ha! Da, da. Samo, i danas ovi koji hoće da me omalovaže o meni govore kao o ‘onom bokseru’. Neko vrijeme su širili famu da netko drugi piše moje knjige jer, kao, kako bi boksač mogao smisliti nešto pametno", rekao nam je.
Slijedilo je školovanje u Cetinju, nastavak boksa, da bi se krajem 1980-ih priključio maloj skupini intelektualaca pisaca Književna opština Cetinje, koji su se suprotstavili Miloševićevoj nadirućoj plimi. Krug je ubrzo postao stranka, Liberalni savez Crne Gore, ali se Popović, nesklon partijskom funkcioniranju, posvadio sa Slavkom Perovićem.
"Nastavio sam s javnim i ilegalnim otporom i izvan stranke. Ne bih htio od toga raditi neku priču, ali KOS je pomislio da se bavim destrukcijom sustava tadašnje vlasti. Jednom su na mene pucali pa su me promašili. Drugi put su od mojeg bivšeg prijatelja naručili da me likvidira, ali mi je on za to rekao", objasnio je zašto je morao otići iz Crne Gore i nekoliko godina provesti u Zagrebu i Albaniji, slično kao i pjesnik Jevrem Brković, koji je bježao pred policijom.
Tek 1997., kad se Milo Đukanović odvojio od Miloševića, Popović se vratio. No majušnu Crnu Goru ubrzo su stali rasprodavati takvom brzinom da je počeo kružiti gorki vic da će nakon nezavisnosti izborene 2006. nova država ostati bez teritorija.
"Kad imate zemlju puno manju čak i od jedne male Hrvatske, iskušenja su puno veća. Bila je strašna navala ruskih tajkuna i mislim da nas je samo kriza iz 2008. spasila od totalne rasprodaje obiteljskog srebra. Imamo društvo koje je stoljećima bilo egalitarno, a to nosi sociološke i kulturološke posljedice. Crna Gora, iako neovisna, ostala je duboko podijeljeno društvo na prozapadnu i antizapadnu struju. Veliki su prijepori oko pristupanja NATO paktu, snažne su i retrogradne velikosrpske snage. Kod nas još oko 40 posto stanovništva ima kontroverzan ili neprijateljski odnos prema Crnoj Gori. To neće tako brzo nestati, a riječ je o potencijalnom problemu koji bi, ako pukne, mogao u krizu odvući sve od BiH, preko Kosova pa do Makedonije. Jedina šansa za zapadni Balkan je integracija u EU kakva god bila, pa i sa svim očitim problemima EU. Sve kako bi se doskočilo nacionalizmu i šovinizmu", opisao nam je Crnu Goru danas.
Dobar dio moderne povijesti opisane u “Čovjeku bez lica” može se pratiti i kroz ključne trenutke njegova osobnog života.
U knjizi je snažno izdvojio trenutak Miloševićeva uspona na vlast, odnosno onda kad su se u pakt udružili nacionalisti, Srpska pravoslavna crkva i većina komunista iz Srbije.
Primijetili smo da se koju godinu poslije slično dogodilo u Hrvatskoj kad su se, kako se ispostavilo tijekom procesa na sudu u Njemačkoj protiv Josipa Perkovića, udružili SKH, dio nacionalističke opozicije iz domovine i emigracije te Kaptol, na što se Popović nadovezao da je slično bilo i u Sloveniji, gdje su se krugovi oko Mladine složili s dijelom reformiranih komunista.
Popović se u romanu poigrao i s nekim kontroverznim povijesnim teorijama o Titu, poput one da je Tito doista bio u Španjolskom građanskom ratu.
"To je još velika enigma. Postoje ozbiljne pretpostavke da je on tamo doista bio, kao nekakav KGB-ov funkcionar ili kontrolor. U to se vrijeme kretao Francuskom. Ali ako je i bio, nije bio predugo, nego po nekom specijalnom zadatku jer iste godine postaje generalni sekretar KPJ. Ali to je ionako prvenstveno zanimljivo za literaturu", rekao nam je.
S obzirom na to da je u posljednjim poglavljima romana opisao svijet u kojem su se krugovi revolucionara i špijuna povezali sa svijetom tajkuna, zanimalo nas je da li se iz doba Jugoslavije konstanta moći koju opisuje nastavila i u postjugoslavenskim državama.
"Ne treba to previše mistificirati, ali nastavila se, da. Ipak, više u smislu zanata, same prirode moći tajnih službi nego u ideološkom smislu. Kod nekih obavještajaca je bila prisutna jugoslavenska ideja. Međutim, 1980-ih godina, kad je postalo jasno da se avnojska Jugoslavija raspada, ti ljudi su potražili angažman kod novih poslodavaca u državama koje su nastajale. Nova policija i nova vojska trebale su mentore, kao i ljudi u politici. To je priroda stvari. To se desilo i pri stvaranju SSSR-a, odnosno tadašnje Čeke, i u Zapadnoj Njemačkoj, u kojoj su u velikoj mjeri prvi tvorci BND-a bili bivši nacistički obavještajci. Slično se dogodilo i 1990-ih godina kod nas. Pravnici, ekonomisti, liječnici, piloti, artiljerci, obavještajci..., sve su to neki zanati koji se moraju izučiti i koji su uvijek potrebni svima", zaključio je boksač pjesnik.
