Izložba hrvatskoj publici po prvi puta predstavlja grafičku mapu “Egon Schiele Handzeichnungen”, iznimno vrijedan i rijedak ciklus kolotipija koji se desetljećima čuvao u fundusu Muzeja i koji se sastoji od ukupno 15 crteža i akvarela. “Izložba prikazuje grafičku mapu od 15 kolotipija, dakle izloženo je 15 crteža i akvarela Egona Schielea koji su posredovani u mediju grafike. Mapu smo čuvali u fundusu Muzeja i tijekom obnove zgrade i revizije svih zbirki, pa tako i Zbirke grafike, iznova sam revalorizirala tu mapu i istraživanjem ustanovila da je ona poprilično raritetna, da danas postiže visoke cijene na tržištima te sam baš iz tog razloga smatrala da će biti izrazito zanimljiva našoj javnosti. Odatle želja da se ovi radovi izlože”, govori nam dr. sc. Antonia Došen koja je, zajedno s kolegom Matom Marićem, autorica izložbe i pratećeg kataloga. Egon Schiele rođen je 12. lipnja 1890. godine u gradiću Tullnu nedaleko od Beča. Nakon smrti njegova oca Adolfa Schielea, obitelj se susrela s brojnim financijskim problemima te se njegova majka Marie izuzetno protivila sinovim željama da nastavi razvijati svoj umjetnički talent.
Egon Schiele
Unatoč majčinim inicijalnim zabranama, Schiele ju je ipak uspio nagovoriti da mu dopusti da pristupi prijamnom ispitu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču te je sa svojih 16 godina postao njezin najmlađi student.
Jedan od njegovih idola u mladosti svakako je bio Gustav Klimt, jedan od najistaknutijih predstavnika bečke secesije, koji je kasnije istu napustio i stvorio vlastito slikarstvo stroge stilizacije. Nakon što su se 1907. godine upoznali, Klimt je postao Schieleov mentor i vrlo su brzo razvili prijateljstvo iako se njihov vizualni stil poprilično razlikovao.
“Često se kaže da je Schiele bio pod utjecajem Gustava Klimta, ali dok smo čitali literaturu i istraživali, kolega Mate Marić, koji je istraživao utjecaje ne samo drugih umjetnika na Schielea nego i Schielea na suvremene umjetnike, došao je do zaključka da je Klimt za Schielea, kao i za mnoge mlade umjetnike toga doba bio dobar oslonac, podrška, na neki način mentor. No kada uspoređujete Klimta i Schielea, taj je vizualni jezik potpuno različit”, ispričala nam je gospođa Došen.
Potaknut radovima umjetničke skupine “Die Brücke”, Schiele je od 1909. godine počeo stvarati vlastiti stil koji karakteriziraju uznemirene linije i plošni koloriti. Bio je izrazito sklon misticizmu i morbidnom erotizmu te je uglavnom slikao ljubavne parove u grčevitu zagrljaju, tjeskobne aktove, uključujući i vlastite, te alegorijske kompozicije i portrete.
“Schiele je već kada mu je bilo 20 godina imao pristup ginekološkom porodiljnom odjelu, gdje su mu dopustili da slika i crta aktove žena koje su upravo rodile. Kretao se u krugu nižeg društvenog staleža te je i modele često dovodio s ulice. Svemu tome pridonosi i činjenica da ni on sam nije bio dobrog ekonomskog statusa, očuh ga se odrekao i nije imalo veliku financijsku podršku te se, po pitanju toga kako doći do modela koje je slikao, u tim uvjetima morao snalaziti najbolje što je mogao. Inače, mi ovdje u Zbirci grafike čuvamo čitav niz autora koji su ekspresionistički i koji su djelovali između dva svjetska rata, poput Aloysa Wacha, Lilly Steiner, Huga Krayna ili Ota Goetzea. Svi oni proizašli su iz tog nekog europskog kruga umjetnika, no Schiele je možda najistaknutiji među njima i jedan od glavnih predstavnika ekspresionizma”, govori nam gospođa Došen.
Zanimljivo je kako je period u kojem je stvarao Schiele bio isti onaj period u kojem je histerija kao dijagnoza postala nevjerojatno popularna, što se odrazilo i u umjetnosti u obliku istraživanja seksualnosti i erotskih motiva te stoga nimalo ne iznenađuje da se isto može uočiti i u Schieleovim radovima. Izražena erotika u njegovim radovima tako istovremeno izaziva osjećaj nelagode, znatiželje, uzbuđenja i odbojnosti, no također svjedoči o njegovom neizmjernom talentu i njegovoj konstantnoj fascinaciji ljudskom psihom i seksualnošću te njegovoj težnji da pomakne granice konzervativnog moralizma. Ipak, nije samo erotika ono što je obilježilo Schieleove stvaralaštvo.
“U njegovim djelima vidi se dosta erotskih motiva, ali ne bih ga nazvala strogo erotomanom jer je umro mlad, s 28 godina, 1918. godine od španjolske gripe.
On je najaktivniji i najviše stvara između 1910. godine i 1918. godine, što nije čak ni puno desetljeće. Najveći broj njegovih radova i jesu aktovi, ali, realno gledajući, svi umjetnici počinju s anatomijom, sa studijama anatomije tijela da bi kasnije izrasli u nešto više, da bi se kasnije razvijali dalje. Schiele nije imao priliku razvijati se dalje jer je preminuo i mislim da bismo, da je nastavio dalje stvarati, dobili cijeli jedan novi uvid i tko zna kako bi on utjecao uopće na sveukupne umjetnike 20. stoljeća. Uz aktove, bio je vrlo poznat i dobro je zarađivao slikajući portrete uglednih članova bečkog društva, poput liječnika, kolekcionara i drugih. U taj ga je krug ljudi uveo njegov prijatelj Arthur Roessler, također kolekcionar, i on ga je upoznao s nekim uglednim liječnicima, vojnim časnicima, među kojima je bio i Neufeld.
Oni su bili neki od glavnih naručitelja njegovih radova, a uz to je bio poznat i po pejzažima, dosta je putovao i neki od njegovih najljepših pejzaža su pejzaži Trsta tako da ne bih rekla uvjetno da je bio posvećen samo aktovima iako ova mapa koju imamo sadrži desetak aktova, dakle slike djevojaka, nagih žena i tako dalje”, kaže nam gospođa Došen.
S obzirom na činjenicu da se u bečkom visokom društvu s početka prošlog stoljeća gotovo svaka manifestacija seksualnosti smatrala patologijom, Schieleovi radovi nisu uvijek nailazili na odobravanje. Nakon što se sa svojom tadašnjom muzom Wally Neuzil – za koju se smatra da je nekada bila Klimtova ljubavnica i koja je kasnije preminula u Sinju – 1912. godine preselio u Neulengback, među brojnim Schieleovim modelima našle su se i neke maloljetnice iako umjetnik u pravilu od njih nije zahtijevao da se skidaju.
Problem je nastao kada je jedna od tih djevojaka, Tatjana Georgette Anna von Mossig, odlučila pobjeći od kuće i nekoliko se dana sakriti kod Schielea i Wally. Iako se Tatjana sama vratila kući potpuno neozlijeđena, njezin otac podigao je optužnicu protiv Schielea, optužujući ga da je zaveo, oteo i silovao mladu djevojku. Schiele je uhićen, a nakon toga uslijedila je detaljna istraga tijekom koje je više od stotinu njegovih radova proglašeno neprimjerenima i zaplijenjeno iz njegovog ateljea, a na listu optužbi dodano je i izlaganje pornografskog materijala maloljetnicima. U pritvoru je proveo 21 dan te je naposljetku proglašen krivim samo za posljednju točku optužbe, zbog čega je odležao još dodatna tri dana, a sudac je napravio spektakl tijekom kojega je ispred njegovih očiju spalio jedan njegov crtež.
Po izlasku iz zatvora nastavio je vezu s Wally, koja ga je čitavo to vrijeme posjećivala te mu donosila pribor za crtanje i hranu, najčešće naranče.
“Schiele je četiri godine bio u vezi s Klimtovim modelom Wally Neuzil te ju je, kao i Klimt, često portretirao i bila mu je omiljeni model.
Ona je također bila niskog društvenog statusa te su se nakon nekog vremena razišli.
Kako je to bilo turbulentno razdoblje Prvog svjetskog rata, ona se pridružila Crvenom križu i završila je u Sinju te je tamo umrla i tamo je pokopana, što je neka poveznica između Hrvatske i Schielea. Zanimljivo je i da Galerija umjetnina u Splitu ima jedan crtež koji izlaže u svojem stalnom postavu, a za koji su mi rekli da su ga otkupili od nekoga iz Sinja. Pretpostavlja se da je taj crtež Wally nakon svoje smrti ostavila nekome u nasljedstvo i taj netko ga je onda proslijedio u Galeriju umjetnina.
Wally Neuzil preminula je u Sinju
Oni su crtež čak slali u Beč na valorizaciju i na atribuciju kako bi potvrdili je li to zaista Schiele i ispostavilo se da jest, tako je to jedna zanimljiva priča”, ispričala nam je gospođa Došen.
Nakon prekida s Wally, Schiele je oženio Edith Harms, ženu iz srednje klase koja mu je vrlo brzo postala nova muza i s kojom je čak planirao osnovati obitelj, no njihove planove 1918. godine razorila je španjolska gripa.
“Nakon četiri godine s Wally, Schiele je oženio Edith Harms, koja je bila iz nekog srednjeg društvenog sloja, što je njemu odgovaralo jer je tako imao pristup tim krugovima.
Da se nije dogodila španjolska gripa, imali bi obitelj, djecu i tko zna u kojem bi se smjeru on razvio kao umjetnik.
Ona je umrla samo tri dana prije njega i tada je bila u visokom stadiju trudnoće. Oboje su, dakle, umrli 1918. godine.”
Portret Schieleove supruge Edith također se može vidjeti na izložbi.
Riječ je o djelu nastalom u istoj godini kada su oboje umrli od španjolske gripe, a pripada onom periodu Schieleova stvaralaštva u kojem on napušta izražajnost tijela te se okreće introspektivnijem i smirenijem pristupu figuri.
Njegove linije pritom postaju mirnije i suzdržanije, a figura je prikazana u gesti koja sugerira zamišljenost i tjeskobu te čitav portret odiše melankolijom posljednjih mjeseci njihova života. Kada smo je upitali postoji li neko djelo s izložbe koje bi mogla izdvojiti, Antonia Došen odabrala je upravo ovaj portret.
“Meni je posebno drag ovaj portret njegove supruge Edith Schiele, iliti Edith Harms. Kod Schielea je interesantno to da je on uvijek bio u potrazi za savršenom linijom i često onda ti neki njegovi radovi izgledaju kao da nisu dovršeni.
On je prikazao glavu, ramena i to je to, dalje više nemate ništa. I boja se isto tako gubi, većinu polja za crtanje on ostavlja praznim, njegovi aktovi i portreti kao da lebde u prostoru, uopće nemate dojam neke velike prostornosti. Tako da mi se sviđa ta boja koju koristi, a zahvaljujući upravo tehnici kolotipije, to je sve jako lijepo vidljivo na ovim radovima, pogotovo na ovom portretu, tako da bih svakako njega istaknula.
Nije riječ o aktu, već samo o portretu i vidi se da ga je radio s ljubavlju, posvećen je njegovoj supruzi koja je, na kraju krajeva, umrla kad i on i jako je lijepo djelo”, ispričala nam je.
Uz spomenuti portret na izložbi se može pronaći još 14 Schieleovih radova koji vjerno oslikavaju njegovo stvaralaštvo te publici pružaju mogućnost suvremenog tumačenja njegova opusa.
“Zahvaljujući toj muzejskoj politici prikupljanja, ne baziramo se samo na hrvatskim autorima nego i na europskim te smo sretno upisali i Schielea u našu Zbirku grafike, a nakon obnove on će postati i dio našeg stalnog postava. Ova mapa tiskana je u 500 primjeraka, ovaj koji mi čuvamo je primjerak broj 339, tim brojem je numeriran. Kolega Mate Marić zajedno sa mnom je autor kataloga i on je zaista posvetio puno vremena da istraži kako je Schiele kroz stoljeća utjecao na druge umjetnike. Katalog smo uspjeli realizirati uz pomoć sponzora, a također mi je važno istaknuti kako grafički dizajn izložbe i kataloga potpisuje Tessa Brachrach Krištofić, koja je iznimno kreativna dizajnerica i ovo nije prvi put da surađujemo s njom, baš zbog toga što ona prvo istraži umjetnika i temu koja se planira izlagati i onda na jedan vrlo kreativan način pristupi realizaciji cjelokupnog vizualnog identiteta”, rekla nam je gospođa Došen na kraju našeg razgovora.
Iako je stvarao prije više od stotinu godina, Schieleovi radovi i danas svjedoče o njegovom nevjerojatnom talentu, njegovi radikalni prikazi tijela nastavljaju istovremeno izazivati divljenje i nelagodu kod publike, a čitav njegov opus nastavlja propitivati granice ljudske percepcije, kao i granice onoga što društvo smatra prihvatljivim i moralnim.
Sve to vidljivo je i u ovoj mapi koja će svim posjetiteljima MUO Galerije zasigurno pružiti dodatan uvid u radove i um jednog od najkontroverznijih i najvažnijih umjetnika 20. stoljeća, čiji radovi ostaju zadržavaju svoju aktualnost čak i u ovom bitno promijenjenom društvenom i kulturnom kontekstu.
