Kultura
8477 prikaza

Otkriveni tajni arhivi kćeri Lucrezije Borgije

Scena iz serije Borgije
screenshot/youtube
Leonora je ostala siroče, odgojena je u samostanu i zaredila se kako se nikad ne bi mogla udati

Laurie Stras, profesorica glazbe na Sveučilištu Southampton u Velikoj Britaniji nedavno je za ugledni Guardian napisala kako je prije osam godina, prolazeći kroz bibliografiju o glazbi 16. stoljeća, naišla na naslov jednog moteta koji je glasio: "Salve sponsa Dei" ("Isusova mlada"). Pomislila je kako je pjesma morala biti napisana za redovnice. „Bio je to jedan od 23 anonimna moteta koji su objavljenih 1543. godine, a ja sam, kao prava znanstvenica naručila reprodukciju te knjige. Kada sam motete malo bliže proučila shvatila sam kako nisu ni slični ostaloj glazbi 16. stoljeća. Bili su intenzivni i disonantni. Glazba - stvorena za pet glasova jednakog tonaliteta (bez napisanog spola) - jednostavno je prekrasna, a opet čudna, čak radikalna. Ovi radovi stajali su neispjevani i nevoljeni skoro četiri stoljeća, najviše zato što su bili anonimni“, napisala je. 

Dodala je kako danas anonimnost navodi na zaključak da tko god da je napisao napisao neku knjigu ili pjesmu, naslikao neku sliku ili što god, nije bio dovoljno bitan ili mu proizvod nije bio dovoljno dobar da bi se itko potrudio saznati tko mu je autor. U 16. stoljeću anonimnost je ipak bila važan način na koji su članovi plemstva mogli sakriti svoje sudjelovanje u poslovima na koje se gledalo kao da su ispod njihove časti (to je razlog zašto je Gesualdo, princ, svoje madrigale objavio anonimno). „Virginia Wolf bila je u pravu kad je rekla: 

Anonimnost  je žena. Ugledne dame nisu smjele raditi, pa kada se njihov rad pojavio u knjizi, pojavio bi se anonimno, ili kako poznajemo iz povijesti, pod raznim pseudonimima. Da su okolnosti bile drugačije, još uvijek bismo mislili da su romane Georgea Eliota i Currer Bella napisali muškarci. Nikada nećemo znati koliko su glazbe 16. stoljeća zapravo skladale žene, a da je ta glazba objavljena anonimno ili pod pseudonimom. Ovi moteti objavljeni su desetljećima prije no što je ciljano izdana glazba za svećenike, ali bila sam sigurna da su moteti pisani za redovnice i da im je autor bila princeza Suor Leonora d'Este, i sama redovnica“, napisala je Laurie. Za Leonoru možda nikada nismo čuli, ali za njezinu majku Lucreziu Borgiu - jesmo. 

Leonora je bila jedina preživjela kći Lucrezie Borgie i njenog trećeg muža, Alfonsa d'Estea od Ferrere. Lucrezia Borgia umrla je kada je Leonora bila stara četiri godine i to od komplikacija pri rođenju 10. djeteta. Leonora je nakon majčine smrti odgojena u samostanu Corpus Domini u Ferreri, gdje je njena majka bila pokopana, budući da na dvoru nije bilo žene koja ju je mogla odgojiti. U dobio od 8 godina zaredila se, a s 18 godina je postala opatica. Možda  se čini da je bila premlada da bi vodila samostan, ali i njena  je majka s 19 godina preuzela voditi grad Spoleto, što pokazuje da je Leonora vjerojatno naslijedila majčine administrativne sposobnosti. 

Odabrala je postati redovnica kako bi izbjegla udaju i nastavila raditi ono što je najviše voljela - pisati i svirati glazbu - bez ometanja politike i djece. Iz iskustva svoje majke naučila je da biti kćer moćne obitelji ima i svoje prednosti i mane. Kao i ostatak njene obitelji, Leonora je bila visoko obrazovana i duboko zainteresirana za glazbu, ali, neobično za žene, imala je mogućnost svoj interes pretvoriti u vještinu koja je prepoznata od najuglednijih glazbenika tog vremena. Njezine su glazbene sposobnosti bile neobične, pa čak i kontroverzne, jer je ipak bila redovnica. Glazba redovnica bila je jako cijenjena u široj publici.

Samostanska glazba 16. stoljeća preporučala se potencijalnim posjetiteljima Venecije i Ferrere. Ali, vodstvo je Crkve po tom pitanju bilo podijeljeno. Jedni su mislili da redovnice dok polifono pjevaju čine božja djela i nazivali su ih samostanskim sirenama, budući da su njihovi glasovi dozivali ljude da i oni vjeruju. Drugi su mislili da redovnice rade vražja djela, jer su zbog glazbe bile podložnije taštini. Godine 1539. biskup Verone zabranio je polifoniju u svim samostanima pod njegovom jurisdikcijom. 

Govorio je kako bi redovnice trebale koristiti vrijeme na liturgiju, a ne na note i glazbu. „Slušajući ove motete po prvi puta sam razumjela biskupe i njihovo mišljenje o pjevanju redovnica“, istaknula je profesorica Stras te dodala kako čak i oni koji nisu upoznati s glazbom renesanse mogu prepoznati da su ovi moteti čudni. Ugodni su i neočekivano dirljivi. 

„Pet glasova koji se isprepleću jedni s drugima zaista pridobiju svu pažnju slušatelja. Najimpresivniji motet iz knjige je onaj koji se pjeva na  Uskrs. Završni "Aleluja" zvuči kao izduženi zvuk zvona, sa svim tonalitetom i punim ritmom, koji zvuče kao da stojite u sredini Ferrere i da sva crkvena zvona zazvone u isto vrijeme. Zvona su zabranjena tijekom Velikog tjedna, a Aleluje su zabranjeni tijekom Korizme, ali se s veseljem pjevaju na Uskrsni ponedjeljak. Izgleda gotovo nemoguće da je napisano u 16. stoljeću, ali sam pronašla kopiju iz 17. stoljeća u Bohemskom samostanu - i svećenici su pjesmu toliko zavoljeli da su u nju dodali tekst za Božićno jutro, tako da je pjevaju dvaput godišnje“, napisala je Stras te dodala kako kekstovi moteta odražavaju aspekte koji su posebno osobni redovnicama: u jednom dijelu postoji duga i zanosna sekcija  u kojoj se moli Djevicu Mariju da moli za sveti ženski spol. U drugom dijelu nalazi se molitva svetoj Klari, u cijelosti bazirana na do-re-mi melodiji čiji se samoglasnici slažu sa samoglasnicima u molitvi. 

„Klara je bila osnivač Leonorinog samostanskog reda te su ti samoglasnici bili jedini način dana koji je Leonora mlade redovnice učila pjevati, pa se činilo da se svi u samostanu mogu priključiti pjesmi u čast osnivačice. Drugi dokazi koji su me uvjerili da se radi o Leonori uključuju nekoliko aspekata: glazba je povezana s kapelom koja je bila poznata samo njezinoj obitelji te je velik boj pjesama u kolekciji napisan za svetu Klaru. Zaključno, ne postoje čvrsti dokazi da je glazbu napisala Leonora, i vjerojatno ih nikada neće biti, ali identitet skladatelja je manje važan od same glazbe koja je sofisticirana, moderna, izazovna i ekpresivna i zaslužuje da ju svi čuju i priznaju kao jedno od najboljih djela 16. stoljeća“, zaključila je Stras. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.