Nije to bila jeziva povijesna sramota samo Crkve iz onog doba. Prije nego što je irska ministrica za djecu šokantno potvrdila govorkanja da u dvorištu bivšeg "doma za majke i djecu" Sestara Bon Secours postoji masovna grobnica, amaterska povjesničarka Catherine Corless još od 2012. tražila je dokaze za točno to. Nije, doduše, znala o tragediji kakvih je razmjera riječ, a i lokalne vlasti gradića Tuam, o crkvenima da ne govorimo, sve su dale od sebe da to nikada ne dozna.
Na kraju je ipak uspjela. Vijest o još jednom užasnom zločinu Rimokatoličke crkve glasila je da je vladina komisija doista pronašla kosti osoba u dobi između 35 tjedana fetalne starosti i dvije ili tri godine. Institucija koju su vodile časne sestre u Irskoj od 1925. do 1961. srušena je još u 70-ima. No, dokazi o užasima su ostali, a Corless ni najmanje ne dvoji tko je za to odgovoran.
"Redovnice koje su vodile to mjesto i vlasti koje su okretale glavu na drugu stranu", piše Daily Beast koji je intervjuirao Corless. Njena izvorna namjera prije pet godina bila je naprosto istražiti povijest tog doma. A onda je sasvim slučajno naišla na priču iz 70-ih o tome kako su, kratko nakon rušenja zgrade, na tom mjestu neki dječaci igrali nogomet i kako se usred igre pod jednim od njih urušilo tlo, te je upao u staru septičku jamu.Njegov prijatelj je otrčao po pomoć i doveo mladu ženu pod kojom je tlo također propalo. Upala je do ramena, a onda su oboje shvatili: "Svuda oko sebe su vidjeli ljudske kosti i lubanje", kazala je.
Doznala je da su mještani odmah o tome izvijestili, a koga će nego Crkvu. Odmah su došli radnici, sve skupa popravili, lokalni župnik je na tom mjestu izmolio nekoliko molitvi i to je bilo to. Mještanima su rekli da je to staro groblje sa žrtvama gladi.
Jedini razlog zašto se tajna raspetljala sad, kazala je Corless, bilo je to što su joj sve ispričali mještani koji su u uglu te parcele napravili mali spomenik mrtvima. Koji god da su bili. Corless je skupljala svjedočanstva o tome da su u dom koji su vodile redovnice, dolazile mlade trudnice, zapravo su ih češće slale njihove obitelji, kako bi tamo rodile. Mještani su joj jako rado sve pričali, a stvar je bivala sve sumnjivija, posebno dio o groblju žrtava gladi.
"Nije bilo nikakvog traga da je to ikada bilo groblje, nikakvih križeva ili obilježja. Groblje nije bilo ucrtani niti na ijednoj karti Tuama. A onda mi je netko natuknuo da to nisu kosti iz pokopa umrlih od gladi, nego da su pripadale domu", ispričala je.
Otišla je do lokalnog registra rođenih i umrlih i tražila kopije certifikata o smrti djece na tom mjestu.
"Nazvali su me nekoliko tjedana poslije i pitali me zar ih doista želim sve. Bilo ih je skoro 800", kazala je.
Bilo ih je, zapravo, 798. Od tog broja samo dva djeteta imala su kršćanski pokop. I oboje su bila siročad, a ostalo su bila "nezakonita djeca", što civiliziranim rječnikom danas znači djeca iz izvanbračnih veza. Vidjevši da su redovnice očito različito tretirala djecu po toj osnovi, Corless je poludjela od gnjeva. Odmah je obavijestila lokalne vlasti i Crkvu i ostala zatečena kad je shvatila da svi tvrde da o tome ne znaju ništa, kao i to da to "nije njihova krivnja".
"Kad me nisu uzeli ozbiljno, to me je već jako, jako naljutilo", kazala je.
Djecu su naprosto "ugodno zaboravili" kao "nezakonitu", shvatila je. Našla je odgovor i kako to da su smrti djece redovnice uopće prijavljivale. Za svako su dijete primale određeni iznos, pa bi tajenje smrti predstavljalo krađu novca koji bi nastavile primati. A opet, redovnice su se osjećale tako moćno da su si mogle priuštiti nesahranjivanje djece u skladu sa zakonom, što je bio i što još uvijek jest ozbijan zločin u Irskoj.
"One su bile same sebi zakon. Okružene zidom od dva i pol metra nikoga, doslovno nikoga nisu puštale unutra, osim vrlo rijetko nekoga za neke popravke i mladih žena koje su dolazile roditi", kazala je.
Majke su često, ako ne bi imale novca, nakon poroda morale provesti neko vrijeme radeći za njih. A umrla djeca... Zgrada je bila izgrađena 1840. kao radionica i kanalizacija ispod nje bila je duboka dva metra.
Corless je naišla na stara svjedočanstva da su majke nekad i same morale u kanalizaciji ostavljati tijela svoje djece. Razloge zašto redovnice nisu sahranjivale djecu, Corless vidi, osim u tome što su to bila "djeca grijeha", "nezakonita", i u troškovima sahrane, točnije lijesova, ali i u još nečemu: "To bi bio pokazatelj koliko puno djece umire pod njihovom skrbi." Uz jednostavnu računicu se, naime, dolazi do toga da je tim redovnicama u 36 godina kako su vodile to mjesto prosječno umiralo po jedno dijete svaka dva tjedna.
I dok je ona kopala po dokazima, gradske vlasti s jedne strane i crkvene s druge, činile su sve da je spriječe u otkrivanju istine. U nekoliko navrata joj nisu davali podatke, tvrdeći da je to zato što nema diplomu iz povijesti. No, 99 posto stanovnika gradića apsolutno su joj pomagali, da bi sve došlo do državnih vlasti, do samog premijera Ende Kennyja, žestokog demokršćanina koji je Vatikanu u doba Benedikta XVI zadao niz teških udaraca zbog tajenja seksualnog zlostavljanja djece u crkvama tijekom desetljeća u toj izrazito većinski katoličkoj zemlji.
Poslao je istražitelje i tako je došlo do otkrića. "Bilo mi je to ogromno, ogromno olakšanje", opisala je Corless za kanadski CBC trenutak kad je pukla vijest. Klupko se, zahvaljujući Corless, stalo ubrzano odmatati na sve strane. Otkrilo se da su redovnice djecu rođenu na tom mjestu zapravo otimale majkama, da su oko 1000 djece tih godina poslale na ilegalno posvajanje u SAD.
To plus onolika jeziva smrtnost opisuje mučilište za djecu od samog rođenja i njihove nezaštićene mlade, siromašne majke, instituciju u kojoj su redovnice, sasvim izdvojene iz zakona Republike Irske, 36 godina radile što god im je palo na pamet. Jedan od onih koji su imali životnu tragediju tamo se roditi, a pod skrbi katoličkih redovnica nije umro ni od gladi ni od bolesti, bio je i P. J. Haverty. On je za CBC ispričao da se rodio 1951. i da je tamo živio šest i pol godina.
"Oni to zovu domom, ali ja to zovem zatvorom, jer to i jest bilo to, zatvor. Nije tamo bilo ljubavi, nije bilo ničega", ispričao je. Rekao je da mu izlaženje jezive tajne na vidjelo znači bolno puno, da je siguran da će preživjela djeca, danas odrasli, na taj način pronaći ostatke svoje braće i sestara DNK analizom, koji su pomrli kao mališani. Je li mu se nakon otkrića itko ispričao iz grada ili Crkve? Nitko.
"Htio bih nečiju ispriku za to što su napravili meni i mojoj majci. Ja nisam odabrao doći na ovaj svijet, nisam odabrao živjeti u zatvoru prvih šest i pol godina mog života", rekao je. A onda je ispričao da je obitelj njegovu majku tamo poslala kad je ostala trudna izvan braka, sve na nagovor lokalnog župnika. Rodila je, a kako nije imala novca, morala je prati, čistiti, skrbiti o drugim bebama jednu godinu nakon poroda.
Nakon što je otišla, vraćala se kako bi povela i sina, samo... "Zalupili bi joj vrata pred nosom i rekli da ode." Ona je, govorili su joj, loš primjer za društvo. On se spasio kad su ga poslali u sirotište, a potom i u posvojiteljsku obitelj u Irskoj. Danas, kaže, njegova majka odavno je mrtva. U trag joj je ušao uz pomoć posvojitelja i jedino što još želi od života je pisana isprika kako bi je pročitao nad grobom svoje majke od koje su ga oteli kad je imao samo jednu godinu. Ovaj već užasno kompromitirani redovnički red postoji dandanas.
