Kultura
376 prikaza

'Otpalo lišće' je spomenar jedne velike karijere

1/3
PIXSELL
Kako god, ‘Otpalo lišće’ Marka Grčića štivo je za sladokusce, strpljivije od guglanja bespućima globalne gluposti. Ako takvih još ima

Marko Grčić pripada izumrloj vrsti homo sapiensa. Ili, budimo optimistični, vrsti koja izumire. Pjesnik, esejist, novinar, vrhunski književni prevoditelj, erudit, stajao je iza nekih ključnih projekata hrvatskog žurnalizma i kulture. Uzmemo li samo u obzir njegov udio u prevođenju i priređenju zagrebačke Biblije 1968., doprinos jasan svakome iole svjesnom što za jednu nacionalnu, nipošto tek vjersku, zajednicu znači prijevod Svetoga pisma, dostatno je da shvatimo kakva zaslužnika ima hrvatska sredina. Ako njegov književni rad počiva na kultiviranoj darovitosti, tad je istaknuti da su njegovi univerziteti, magisteriji i doktorati - ne zaboravimo da je upravo s neimanja papirnate formalne potvrde vlastita intelektualna statusa Grčić, po meni nepotrebno, otklonio članstvo u hrvatskoj Akademiji - rad u novinstvu. Pseudoelitistička etiketa “novinarenje” u njegovu je dobu posve promašila predmet tako željene poruge s visina štreberske učenosti, previđajući da je biti novinar značilo i nešto daleko više od prenošenja agencijskih vijesti. Nerijetko nesvršeni studenti, novinari kova Josipa Horvata, Veselka Tenžere, Marka Grčića praksom zaranjajući u mnoga područja, istražujući, čitajući, promišljajući, prisvojili su više znanja od mnogih akademskih specijalista.

 | Author:

Dnevna borba s praznim papirom tjerala ih je na intenzivan intelektualni život ne samo izvan, nego i znatno dublje od kabinetskih specijalizacija. Najnovija Grčićeva knjiga svojevrstan je sažetak i spomenar jedne takve karijere. Otpalo lišće može značiti najmanje dvije stvari: ili je riječ o kasnojesenjem životnom smirenju, dobu kad se spokojno svode računi ili je riječ o fragmentima otpalim sa stvaralačkog stola u trenucima kad su se na njemu uobličavali tematski i opsegom znatniji spisateljski zahvati. Naravno, možemo zanemariti rastavni veznik i navedene dvije mogućnosti spojiti u jednu pa zaključiti da je riječ i o smirenoj rekapitulaciji i o fragmentima opsežnijih djela. Sam je autor ovo pitanje apsolvirao jednostavnom karakterizacijom svoje knjige kao kupusare, nalazeći ovu metaforu sjajnom, uz opravdanje: “Ne vjerujem autobiografijama: nitko svoju prošlost ne može odvojiti od svoje sadašnjosti”. Pozvao se pritom i na odličnu Pessoinu definiciju nečinjenične autobiografije. Vlastitu mnogostrukost podcrtao je i autoironičnom rečenicom: “U meni je mnogo autobiografija, a ni jedna nije sasvim pouzdana”.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Od kratkih aforizama, prijevoda, novelističkih prisjećanja, pjesama i teorijskih promišljanja pa do čitavih eseja o pojavama iz različitih područja umjetnosti i kulture, u tom raznorodnom mnoštvu napisa koje se drsko ne trudi sebe tematski, sadržajno, stilski zaokružiti u koherentnu cjelinu, ispisao je Grčić autobiografiju točniju od onih koje se trse vjerodostojno rekonstruirati lentu vlastita vremena. Mada ne spomenuvši Dürrenmatta, u ovoj je knjizi vjerno rekonstruirao poetiku ovoga borgesovskog mudraca koji je točno ustvrdio da je biografija književnika samo njegova književnost. Sve ostalo su sitnice za birokrate duha, a Grčićeve stranice, prožete lucidnošću, sjajnim stilom, efektnim obratima, začudnim paradoksima, zbirka su strasnih prisjećanja, pjesama, ogleda, društvenopovijesnih i kulturoloških promišljanja u kojima možete uživati navraćajući se svakome od njih kao jedinstvenom ili ih čitati kao cjelovit spomenik vremenu u kojem se još cijenio duh. Kako god, štivo je to za sladokusce, strpljivije od guglanja bespućima globalne gluposti. Ako takvih još ima.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.