Marko Grčić pripada izumrloj vrsti homo sapiensa. Ili, budimo optimistični, vrsti koja izumire. Pjesnik, esejist, novinar, vrhunski književni prevoditelj, erudit, stajao je iza nekih ključnih projekata hrvatskog žurnalizma i kulture. Uzmemo li samo u obzir njegov udio u prevođenju i priređenju zagrebačke Biblije 1968., doprinos jasan svakome iole svjesnom što za jednu nacionalnu, nipošto tek vjersku, zajednicu znači prijevod Svetoga pisma, dostatno je da shvatimo kakva zaslužnika ima hrvatska sredina. Ako njegov književni rad počiva na kultiviranoj darovitosti, tad je istaknuti da su njegovi univerziteti, magisteriji i doktorati - ne zaboravimo da je upravo s neimanja papirnate formalne potvrde vlastita intelektualna statusa Grčić, po meni nepotrebno, otklonio članstvo u hrvatskoj Akademiji - rad u novinstvu. Pseudoelitistička etiketa “novinarenje” u njegovu je dobu posve promašila predmet tako željene poruge s visina štreberske učenosti, previđajući da je biti novinar značilo i nešto daleko više od prenošenja agencijskih vijesti. Nerijetko nesvršeni studenti, novinari kova Josipa Horvata, Veselka Tenžere, Marka Grčića praksom zaranjajući u mnoga područja, istražujući, čitajući, promišljajući, prisvojili su više znanja od mnogih akademskih specijalista.
421
prikaza
'Otpalo lišće' je spomenar jedne velike karijere
1/3
Kako god, ‘Otpalo lišće’ Marka Grčića štivo je za sladokusce, strpljivije od guglanja bespućima globalne gluposti. Ako takvih još ima
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
