Nije teško zaključiti da je naše vrijeme kaotično. Kaos, što god njegovi uzroci bili, više nije pusta iluzija već činjenično, u međuvremenu i trajno, stanje. U tijeku je kraj svijeta kakav poznajemo. I "Kralj Lear” se bavi raspadom svjetskog poretka. Lear abdicira, njegovo se carstvo raspada. Posljedica tog raspada je kaos. Iz kaosa proizlazi novi poredak.
To je inače tipično za Shakespearovu historiozofiju: svaki poredak doživljava slom koji rezultira kaosom, dok se ne stvori novi poredak, koji je često u mnogočemu restriktivniji i konzervativniji od starog. I tako dok se i taj ne smekša, zapadne u krizu i potone. I tako dalje. To je cirkularnost povijesti. To je makrooptika kojom pristupam komadu. Pred tom pozadinom pokušavam dokučiti mehanizme ljudskog ponašanja i detektirati njegove ponore. Ali u "Kralju Learu” vidim i paradigmu našeg vremena.
Pitanja koje me zanimaju sa stajališta našeg sadašnjeg vremena su: što slijedi nakon kaosa, koja to ideologija upravo preuzima naš svijet, koje to vrijednosti možemo spasiti suočeni s bujajućim puritanizmom i posvuda prisutnim konzervativizmom? Možda isprva nijednu? Postoji li uopće još moral? Je li nam potrebna moralna instanca? Ili bismo moral prije svega prvo trebali potražiti u nama samima? Što možemo doznati o sebi kada smo prepušteni sebi samima?
Ja sam pretpostavio da naš Lear posjeduje jasnu sliku o stanju svjeta, da predosjeća prijeteći kaos i da događaje isprva sam na neki način provocira. U strahu od svog predosjećaja, vođen svojim mračnim instinktom, on sam sebe ruši, on sam izaziva svoj pad kako bi doznao istinu o sebi. Pri tom je misao o smrti je njegov stalni pratilac. Ludilo od kojeg strahuje, ali koje ga ujedno i istom silom privlači, njegovo je čistilište. Na kraju, odavno oslobođen od svoje oholosti, priseban je i vid mu je razbistren.
Tome su u velikoj mjeri doprinijeli njegovo odricanje od svega i ljubav njegove najmlađe kćeri. Stječe se dojam da je upravo to i tražio. To je takoreći njegovo očovjekovljenje. Lear moral pronalazi u sebi. Shakespeare nije jeftini akcionist, već oštri analitičar. On nam ne nudi rješenja, već samo secira. Njegov je stav pesimističan. Ali iz tog se pesimizma može roditi nada. On je oštri mislilac. A nije li oštar um poziv na bunt, poziv na borbu za vrijednosti, za istinu?
Koliko je i danas aktualna ta Shakespearova tragedija o kralju koji se povlači s prijestolja i dijeli svojim kćerima kraljevinu?
Svako djelo može biti aktualno kada ga se proučava iz današnje perspektive. U proučavanju djela imam i mikrooptiku. A to su u "Kralju Learu” sasvim nesretne obiteljske priče, kako Learova, tako i Gloucesterova. U oba se slučaja radi o dramatičnim međugeneracijskim sukobima. To je sočan i zanimljiv aspekt jedne večeri u kazalištu: Očevi guše i tlače svoju djecu, istovremeno se gotovo isključivo definirajući kroz njih.
Moglo bi se reći da na kraju dana, kada su sve bitke izborene i kada započne prava potraga za životnim smislom, odjednom djeca postanu bitna. I ovdje je Shakespeare nemilosrdan promatrač. Grižnja savjesti prema djeci, koja nastupa prekasno, obavezna je i gotovo uvijek uzaludna. Dobre namjere često povlače nesreću za sobom. Tri stoljeća nakon Shakespeara, primjerice u dramama Henrika Ibsena, koji izvrsno secirao obiteljske odnose, ova tema postaje još očitija. Tragedije su pokrenute mnogo prije nego što postanu vidljive.
Gloucester ima dva sina: jednog iz braka i jednog izvanbračnog, kojeg zanemaruje. Sasvim je logično da, mučen krivicom, vanbračnog Edmunda preferira nad drugim sinom, Edgarom. To što će se Edmund ispostaviti kao izdajnik i žrtvovati svoga oca za karijeru, to je dio Shakespearove ironije. To bavljenje prošlošću Gloucester plaća svojim vidom i životom. Odnos Leara i njegovih kćeri sve je samo ne harmoničan. Njegova samodopadna, tiranska osobnost sve ih je oblikovala i oštetila.
Learova čudna ideja da starije kćeri "isplati”, a s trećom, najmlađom, voljenom Cordelijom, nastavi idilično živjeti, u sebi sadrži nešto izopačeno i krajnje egoistično. Čak je i Learova ljubav prema Cordeliji utemeljena na činjenici da mu je najviše nalik jer je poput njega svojeglava i buntovna. I upravo to Leara najviše razljućuje te on ponižava Cordeliju na najbrutalniji način i protjeruje ju iz svog života. Naravno, kasnije uviđa što je učinio i dugoiščekivana ga pomirba s Cordelijom oslobađa njegovog ludila, kako bi ju uskoro ponovno izgubio – što je posljedica kaosa koji je sam Lear izazvao.
Dakle, mnogo je tu paradoksa. Mnogo priča iz stvarnog života, moglo bi se reći. Kod Shakespeara kajanje i oprost uvijek dolaze prekasno. To nije samo aktualno, već bezvremensko. Oholost, Learov neoprostivi porok, prisutna je u svim Shakespearovim tragedijama. U "Kralju Learu” je u središtu radnje, a ujedno i izvor tragedije. Svjesni smo toga ali si uvijek iznova postavljamo pitanje: je li tragedija kao forma u kazalištu danas uopće moguća, i ako je, kako?
Rođeni ste u Wroclavu, a studirali ste režiju i teatrologiju u Krakowu odnosno Kölnu. Kakve vas uspomene vežu za grad u kojem ste odrastali, a kakve za gradove u kojima ste se školovali?
Trudim se osvrtati bez previše strasti. Ne volim sentimentalnost. Naravno da s vremena na vrijeme posjećujem gradove s kojima sam bio povezan. Oni se stalno mijenjaju, ne uvijek na bolje. Ipak, ti gradovi neosporno posjeduju karakter. Recimo, Wroclaw je bio za vrijeme moje mladosti, ali i kasnije, središte avangardne umjetnosti. Nije tu bio samo Jerzy Grotowski, i likovna je umjetnost u ovom gradu bila na neki način zaštićena te je u šezdesetima proživljavala svoj procvat, što se, usputno rečeno, nedavno moglo vidjeti na jednoj lijepoj izložbi u MSU-u.
Krakow je oduvijek bio umjetnički grad i takvim se i sam doživljavao. I Köln je bio Meka za umjetnike i ljubitelje umjetnosti, tamošnje su umjetničke zbirke svjetski poznate. Ono što pada u oko i što time želim reći je sljedeće: identitet i privlačnost tih gradova te s njima povezano ekonomsko blagostanje vezani su uz umjetnost. Kada bih bio gradonačelnik, prije svega bih poticao umjetnost. I to ne samo iz idealističnih, već i iz čisto merkantilističkih pobuda. Njegovanje umjetnosti na duge staze daleko više doprinosi reputaciji nekoga grada nego na primijer sportske manifestacije.
Debitirali ste u kazalištu Wuppertaler Bühne, gdje ste bili kućni redatelj. Je li njemački teatar bio presudan za vaš jasan, čist i precizan kazališni izraz?
Nastavak na sljedećoj stranici...
