Rijetko film dobije Oscara, Zlatni globus i nagradu žirija u Cannesu, a da ga kritika istovremeno opisuje „ogoljujućim do kostiju“, „monstruoznim“ i „nepodnošljivim za gledanje“.
Ali, ono što uspijeh „Saulova sina“ čini još neobičnijim je što je to debitantski film – prvi dugometražni uradak Laszla Nemesa, 39-godišnjeg mađarskog redatelja.
Pobjednik Američke filmske akademije u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku smješten je u koncentracijskom logoru Auschwitz u Poljskoj okupiranoj od strane nacista, 1944. godine, gdje zatvorenik židovskog podrijetla Saul radi kao 'sonderkommando' – spaljivač mrtvih u krematoriju. Kada otkrije tijelo djeteta za koje misli da je njegov sin, riskira sve da dječaku osigura dostojanstven židovski pokop.
Bez zvukova izuzev onih logorskih – lupanja vrata, struganja lopata, krikova zatvorenika – „Saulov sin“ gotovo se u potpunosti usredotočuje na lice i pokrete glavnog glumca, Mađara Geze Rohriga. Pozadina je zamućena, no unatoč tome publika je i dalje svjesna rastućeg horrora oko njega.
„Želio sam sve svesti na patnju jednoga čovjeka“, kaže Nemes. „To je kao portretiranje. Mislio sam, ako se gledatelji mogu udubiti u iskustvo jednoga čovjeka, tada će pojmiti što je značilo biti ondje fizički. Prečesto se holokaust uzima kroz mase; izgubio je individualno lice“.
Ovo je također i prvi film Rohrigu, koji efekt na publiku opisuje kao takav od kojega im se „steže u grlu“.
„Moja glavna zadaća bila je odijeliti vlastite osjećaje kao glumca i mene kao čovjeka“, priča. „Morao sam zatomiti sve svoje osjećaje kako bih Saulu dao njegov intenzitet“.
Sonderkommandosi su bili pošteđeni od egzekucija dok su radili svoj posao u logoru, ali i oni sami znali su da kao i sve došljake u Auschwitz i po njih stiže smrt“.
Nemes kaže: „Radi se o Saulovoj borbi da ostane human kad ljudskosti više nema. To je moje pitanje publici: je li moguće i dalje imati glas u sebi, svog unutarnjeg Boga, usred pakla?“
Snimivši ga u samo mjesec dana, izvan Budimpešte, Nemes je iskoristio jedno poljoprivredno skladište, pocrtavši kako je „Auschwitz bio tvornica, samo silom prilika tvornica smrti“.
„Kada su ljudi stizali, izgledao je kao obična zgrada“, veli. „Zbog značenja koje je retrospektivno imao, oni su to zaboravili. Mi smo željeli zadržati taj dio svakodnevnice – baš kao u pravom horroru“.
Nemes je napisao skriptu sa svojom koscenaristicom Clarom Royer tijekom protekle dekade, nakon što je pročitao svežnjeve iskustava sonderkommandosa.
Ali, njegovo odbijanje da omekša svoju viziju značilo je preusmjeravanje na financiranje u Francuskoj, kamo se bio preselio u dobi od 12 godina, te u Izraelu, Njemačkoj i Austriji. U konačnici je sakupio budžet od 1,26 milijuna eura od Claims Conference, što podržava financijsku odštetu žrtvama Nacista, kao i od Mađarske Filmske Fondacije.
Uz međunarodno priznanje, „Saulov sin“ postao je najtraženiji mađarski nezavisni film na kinoblagajnama, ali u vrijeme distribucije pisalo se o antisemitskim ispadima u društvenim medijima, u kojima su neki taj film nazivali „židovskom propagandom“.
Redatelj koji je izgubio svoje pradjedove u holokaustu, između 400,000 mađarskih Židova deportiranih u Auschwitz, tvrdi da je osjetio poziv da snimi film „za mlađu generaciju koja sada ima distancu od vremena i stvarnog događaja“.
„Za film koji je premijerno viđen u godini napada na Charlie Hebdo u Parizu, on je proročanska vizija o tome što se dešava kada ljudi izgube toleranciju“, rezimira.
„Samo trebate čitati vijesti kako bi znali da povijest nije okrenula stranicu nakon Nacista – moramo to ponavljati stalno iznova. Želim da ova generacija bude svjesna kako zlo i dalje postoji među ljudima“.
Mnogi filmovi snimljeni na temu holokausta napunili su blagajne i pobrali uspjehe kod kritike, od „Schindlerove liste „Stevena Spielberga, preko „Život je lijep“ Roberta Benignija iz 2007., do Oskarovca „The Counterfeiters“.
Nemes kaže da odbija „holivudsku verziju“ koncentracijskih logora, ali veli da razumije da „pripovjedač često želi koncentrirati se na herojska djela i volju za preživljavanjem“.
„Kao ljudi, želimo slušati o onima koji su sve to prošli kroz nemoguće načine“, govori, pa zaključuje.
„Kako bilo, svjedočanstva koja sam čitao za film nisu bila iz pera preživjelih , nego onih koji su unutra radili, očajnih što će istina o njima izaći van. Pravilo takovih mjesta bila je smrt, a preživljavanje najčešće puka slučajnost“.
