Kultura
1631 prikaza

"Politička korektnost je monstrum koji nas već guta"

Nina Violić
Goran Stanzl/PIXSELL
Nina Violić objašnjava da je odrasla tamo gdje: 'Mrš' u pičku materinu kretenko' znači: 'Volim te, divna si'

Nina Violić, dramska prvakinja HNK, jedna je od najčešće spominjanih glumica protekle sezone zahvaljujući prije svega “njezinoj Mileni” u predstavi “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka u režiji Ivice Buljana. Kalendarski početak godine donosi, ipak, u njezinoj matičnoj kući novu premijeru. Razgovaramo tim povodom, a otvara nam srodne profesionalne, kazališne i općenito životne motive i pitanja. Nina Violić je, uostalom, osoba koja plijeni otvorenošću stava prema poslu i svemu ostalom što ga, na društveni, ljudski i politički način, okružuje.

Probe su počele, uzbuđeni ste avanturom suradnje s redateljem Pascalom Rambertom i premijerom njegove 'Glumice' početkom veljače u HNK. S Rambertom ste već surađivali (u suigri s Goranom Bogdanom) u komadu 'Zatvaranje ljubavi' u ZKM-u. 'Glumica' je, kažete, rambertovski 'burtalnopoetski' tekst? Autor ga je pisao pod dojmom rada s ansamblom Moskovskog hudožestvenog akademskog teatra, što naznačuje neumitnu (post)čehovljansku atmosferu: kazališnu divu kojoj se bliži smrt posjećuju svi protagonisti njezina profesionalnog i privatnog života. Onda to podsjeća i na bergmanovsku situaciju 'posrednih ispovijedi' i 'metafizike drugog'? Iz najavnog sižea predstave naviru zanimljive konotacije. Igrate glumičinu sestru, 'drugi lik' po hijerarhiji prisnosti u drami. Kako biste nam približili (ili udaljili, da nas iznenadi teatar uživo?) 'Glumicu'? Po čemu vam je to zavodljivo?

Pascal je prvenstveno glumac i njegovi tekstovi jesu na prvi pogled poezija. Ali kad ih počneš izgovarati, vrlo brzo shvatiš da je to, zapravo, brutalno jednostavan govor. Rambert ga glumcu daje uvijek u obliku monologa tako da svaka ideja, misao ili emocija udara duboko u srž. Ponavlja i inzistira. Francuski dramatičari su možda više od bilo kojih drugih 'opsjednuti' jezikom i načinom na koji ga iznose. A to je nešto što ja doista obožavam u kazalištu! Volim kad jezik, koji je kompliciran, uspijemo izgovoriti banalno i prizemno, kad jeziku koji je zahtjevan damo neki običan život. S glumačke strane, rad s Pascalom je veliki izazov. Jer ne moraš razmišljati o tome što ćeš napraviti u nekoj sceni, nego te tekst odvede, svaki put, u nekom novom emotivnom pravcu. A svaki od tih puteva je pravi, izašao je iz tebe kao istina i nije 'režiran'. U 'Zatvaranju ljubavi' igrala sam za mene sigurno najzahtijevniju ulogu ikad. A opet, osjećala sam se posve sigurnom. Izašla bih pred publiku s nekom velikom snagom. Da, baš to me Pascal naučio: u radu s njim otvorila sam tu neku svoju snagu, za koju nisam znala ranije da je imam.

Nina Violić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

U protekloj sezoni obilježila vas je uloga Milene u 'Ciganinu, ali najljepšem'. Ili je točnije reći da je publiku obilježila ta predstava: koliko god slušali o toj predstavi (a govori se o njoj svugdje, teatar je s 'Ciganinom' ušao i u salon i u tramvaj), ekspresija vaše Milene je primarna. Predstavu ste u godinu dana igrali u nekoliko domaćih teatara, nedavno i u Mariboru. Kako sad ona 'diše'? Što ste s tom predstavom naučili, što vas u njoj još nosi?

Naučila sam puno. A što je to, skužit ću tek kad je više ne budem igrala, sad samo vozim. Obožavam, svaki put, proći taj put kojim prolazi Milena. Taj put od beznađa do zaljubljivanja, strasti, borbe, gubitka, alkohola - i na kraju pristanka. To je prva predstava za koju ne odem 'u šminku' i ne napravim ikakvu frizuru. Izlupam se po obrazima i zavežem gumicom kosu najgore što mogu, čak i ne dođem puno ranije u kazalište kao što obično dođem za bilo koju drugu predstavu. Samo krenem i onda mi se putem dogodi neki ludi život. Milena je na neki način došla kao nagrada za sve ono što sam dosad radila. Ivica Buljan me prije deset godina počeo tjerati da prijeđem naučene granice dramskog kroz performans, kroz artoovske vježbe. I sve s razlogom, da bismo se vratili dramskome: s nekim drugim životnijim, tjelesnijim iskustvom. Eto, to nam se sad u Mileni dogodilo. Dugogodišnji rad, kao neki drugačiji princip postojanja na sceni, počeo je dopirati i do šire publike, a ne samo do naših istomišljenika. To je za mene Svemir.

U kojoj mjeri kazališne uloge nekonvencionalnih, drskih, 'srčanih' žena (od Krležine Eve iz 'Vučjaka' nadalje) mogu srušiti normativnosti domaće realnosti? Vjerujući u moć 'kazališne ludosti', odnosno literature, blagotvorno je možda pomisliti da nefikcionalne, 'stvarne' Milene ili Eve, protagonistice sličnih životnih odabira u suvremenosti, mogu lakše preživjeti nerazumijevanje susjedstva uz preliminarnu 'pomoć' teatarske fikcije? I ne mislimo da je pitanje naivno. Jesu li u suvremenosti galopirajuće konzervativnosti čiji smo svjedoci, 'prava na drugačiji izbor' uglavnom rezervirana za - fikcijske žanrove? Što mislite?

Mislim suprotno. Da su žene u stvarnosti puno jače nego fiktivne žene iz literature. I kroz povijest gledano, žene su imale puno više mozga, snage i volje da se izbore za svoje snove - dok u literaturi uglavnom cmolje ili se kurvaju. Isto tako, mislim da su žene u malim sredinama, po selima i otocima, hrabrije u borbi s vlastitim susjedstvom nego žene koje zadovoljavaju građansku sliku o sebi u nekim, kao, urbanim sredinama. Takve su žene, naravno, u manjini. Ali u svakoj obitelji postoji barem jedna heroina koja gazi po svom i na kraju, uglavnom, ili tragično završi ili pristane na svoju nesreću - ali to nije ni bitno. Neki ljudi jednostavno ne pristaju na zadano i od života traže više. A to što je dirljivo u njima, jest da nemaju izbor. Jednostavno tako moraju. Bili muškarci ili žene, svejedno. Kad se zbroje sve te njihove borbe nekako se, možda, svijet čini naprednijim. Iako na intimnom, privatnom planu takvi ljudi uglavnom ostaju stigmatizirani. I sami.

Nina Violić | Author: Boris Scitar/PIXSELL Boris Scitar/PIXSELL

Ograničenja društveno-političkog konteksta su nam toliko jasna, da nismo sigurni u kojem smjeru ima smisla postavljati pitanje. Domaće je društvo umorno i iscpljeno retronacionalističkim diskursom. Kažete, za zdravi odnos prema takvom stanju u koje smo logikom političke konstelacije uronjeni - potrebno je potražiti drugačije alate u borbi ili 'borbi'. Ne isplati se borba s desnicom na 'stari', retoričko-politički način? U čemu je princip nade? U evolucijskom procesu? Kakvom, ako to nije strategija šutnje?

Mi se protiv tog ludila možemo izboriti uvijek i jedino vlastitim oružjem: a to je naša kreativnost, naša humanost, naša nepredvidivost. Naša je snaga u ljubavi prema različitom i neotkrivenom. To je snaga. Ljubav je najveća snaga, veća od destrukcije i mržnje. I ne bismo trebali gubiti vrijeme na dokazivanje gluparija i nerviranje oko istih. Nego neprestano stvarati i stvarati. Tako bismo bili nekako 'čišći', pokretali bismo stvari, a ne bismo se neprestano i samo zgražavali i kritizirali. Velika je razlika između deklarativnog humanizma i onog istinskog, koji se gradi svakodnevno. Mene zanima jedino ovaj drugi.

Upoznali ste, što suradnjom s talijanskim redateljem Pippom Delbonom, što gostovanjima, rad drugačijih (europskih) teatarskih sredina. Pišu se ondje strategije za priziv nove publike teatra, a kod nas se bilježi porast interesa? Ima li smisla uspoređivati umjetničke sredine Europe: ravnopravni smo dio te cjeline, iako se to teško shvaća?

Ah, ako se uspoređujemo s Talijanima - mi smo superiorni! Što se tiče dramskog teatra - onda pogotovo u produkcijskom smislu. A Europa je različita i u svakoj sredini je, naravno, drugačija priča. Ipak, ono što mi trenutačno živimo kroz teatar u Zagrebu je jedinstveno. U ovom trenutku, u ovakvoj Europi. Jer nigdje, koliko znam, kazalište nije toliko 'u modi'. I još kad shvatite da Zagreb nije brendirao vlastito kazalište kroz turističku ponudu, kao što je to slučaj recimo u Londonu ili Beču... Naši ljudi zaista kupuju karte za dramske predstave mjesecima unaprijed. Toga nema nigdje. Stvarno, u svakoj je europskoj kulturnoj sredini nemila 'borba za čovjeka' u publici. Pa napisano je na stotine eseja o tome kako kazalište izumire, kako ga je ubio elitizam... Ponavljam, ono što mi živimo kroz kazalište je velika pobjeda. Jako sam ponosna na to.

Nina Violić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

Tema političke korektnosti u uže shvaćenom političkom polju je svima jasna. I to za razliku od problema političke korektnosti na suvremenoj umjetničkoj sceni. A hipertrofija političke korektnosti u umjetnosti je - preko američkih utjecaja, najprije, duboko zagrabila u tkivo umjetničkih, posebno perfomativnih disciplina. Što kažete? Jer nije jednaka situacija imperativa političke korektnosti u liberalnijim i onim rigidnim političkim sredinama: ili to nije presudna kategorija za ovo pitanje?

Politička, etička, umjetnička korektnost za mene je najveća opasnost. I najveći monstrum, koji će nas u sljedećih deset godina progutati. Već nas guta, a ne znam koliko smo toga svjesni. S jedne strane, granice političke korektnosti nisu definirane zakonima, svatko ih interpretira kako želi, što daje mogućnost svakome da se 'može osjetiti' napadnutim ili zapostavljenim, u bilo kojem trenutku. I čini mi se da ćemo se u sljedećem periodu jedino ispričavati, neprestano i dozlaboga ispričavati; da će se naš čitav život pretvoriti u jedno veliko ispričavanje bez razloga. Odgojena sam u sredini gdje: 'Mrš' u pičku materinu kretenko' znači: 'Volim te, divna si' i meni je život u tim okovima nezamisliv. A pogotovo onda stvaralački, profesionalno kreativni život, gdje već itekako pazimo smijemo li štogod reći ili ne smijemo, hoćemo li nekoga uvrijediti ili ne. I sigurna sam da je nemoguće bilo što iskreno reći, a da nekoga pritom ne uvrijediš.

Pratimo vaš rad na filmu: kratki metar. Film 'Odvajanje', strah majke od neminovnog rastanka, jednom, s kćeri. Film 'Janje': tinejdžerice s iPhoneima flanerski lutaju Zagrebom. Redateljica ste i scenaristica: što vas je vuklo, koji strah i eros posla, da se bavite ovom formom i ovakvim temama?

Autorstvo je uvijek nekovrsno preispitivanje sebe, s jedne strane. S druge, potreba da se nešto kaže u nadi da će to biti prepoznato, na bilo kojem planu. U prvom filmu 'Odvajanje' to prepoznavanje je isključivo na emotivnom planu, tako da film uglavnom razumiju žene koje imaju ili su imale neizbježan strah od toga da će im dijete jednog dana zaista otići, da ih više neće trebati. U drugom filmu 'Janje' puno sam se ozbiljnije bavila strukturom i sadržajem. Imala sam potrebu istražiti svoj odnos prema naslijeđenom fašizmu.

Počinjete i rad na prvom dugometražnom filmu. Radni naslov filma je 'Kućna prašina'. Kad se uzme u obzir engleski prijevod 'Family dust', bliže nam se čini fokus interesa i teme? Što ćete tu istraživati?

Da, već u veljači krećemo sa snimanjem mojeg prvog dugometražnog filma. I stvarno, nekako me strah bilo što o tome reći - da nešto ne ureknem, jako sam praznovjerna oko toga. Dobili smo najmanje novca ikad, a produkcija se bori svim silama da dobijem sve što mi treba. Zasad, držite nam fige, to nam je nekako najpotrebnije.

Nina Violić | Author: Goran Stanzl/PIXSELL Goran Stanzl/PIXSELL

I još malo na teren konkretnog betona kulturne politike i takvog tipa suživota. Ima li smisla razgovarati o domaćoj, europskoj, bilo kakvoj strateškoj politici u kulturi? Jer šutjeti u kulturi - valjda nema smisla? Razgovarati navodno moramo... Još kad bismo znali o čemu, točno, da razgovaramo? Čini li vam se da smo 'upali' u neki resentiman, rezigraciju? Ili je karijerni egotrip prihvatljiv okidač za 'odluku' da uopće (kao zajednica, struka, interesna grupa) - uopće ne razgovaramo?

Ma da, naravno, razgovarati trebamo. Iako, nisam baš tip od puno 'palamuđenja' jer me sve počne svrbit' kad se ponavljaju iste stvari, a ništa, baš ništa se ne mijenja. Radije, nekako, poželim djelovati - pokaži svojim malim primjerom i ne budali! Ili, kako bi rekao Livio Badurina kao Djani u 'Ciganinu, ali najljepšem': 'Uvijek se može, ali je teško!'.

Rijeka, vaš rodni grad. Projekt EPK bi mogao Rijeci, kakvu dobro poznajete u svjetlu i mraku njezinih problema, donijeti - što? Što je najvažniji projekt unutar tog velikog zahvata u Rijeci?

Naravno, Rijeka sama, bez podrške državne kulturne politike, ne može puno. Iako se iskreno nadam da Rijeci ta činjenica neće biti izgovor. Jako mi je stalo do toga da se dese važne stvari za Rijeku. Šansa je jedna jedina i neće biti druge! A što će ostati, kao dio arhitekture i institucija koje će se pokrenuti kroz EPK, puno je važnije od jednokratne zabave i produkcije za jednu sezonu - ne znam je li to svima jasno.

Kad bismo, tek tako jer nam se hoće, tražili najbolji mogući kredo (ne samo) umjetničke slobode - što zvuči kičasto i nepotrebno u suvremenom globaliziranom svijetu, ponudila bi nam se, odmah, autobiografska misao Jorgea Luisa Borgesa koji je napisao: 'Budem li mogao iznova živjeti svoj život, potrudit ću se napraviti više grešaka'. Zašto se čini da je Borgesov 'naputak' blagotvoran?

Ha, ha... Da, dobro ste rekli, 'umjetnička sloboda' zbilja zvuči kičasto. I jedva čekam dan kad će mi se i ta borba, ta potraga za osobnom slobodom, učiniti bedastom. I što će biti sljedeće, 'ko će ga znat'! Jer je pravo na pogrešku ono jedino, elementarno pravo koje nam daje mogućnost da si umišljamo da se mijenjamo i napredujemo. Ili da nazadujemo - posve svejedno.