Umjetnost slikarice i tattoo majstorice Toni Mažuranić utiskuje se pod kožu. Rođena 1988. u Zagrebu, Toni je od svoje 13. godine živjela u Americi, gdje je završila studij slikarstva na Cleveland Institute of Art. Po povratku u rodni grad, njezina strast prema vizualnom izrazu pronašla je novu formu u tetoviranju. Svoje prepoznatljive tetovaže u kombinaciji realizma i netradicionalnog stila danas izrađuje u zagrebačkom studiju Paragon, u koji je došla na poziv njegove osnivačice Darje Blyumish.
Tetovaže Toni Mažuranić nose osobne priče, a i sama umjetnica kroz svoj rad istražuje odnos prema tijelu, dijelom i zbog vlastitog iskustva s poremećajima prehrane u mladosti. U razgovoru za Express otkriva što ju je privuklo tetoviranju, kako vidi razvoj hrvatske tattoo scene, te kako je uspjela pobijediti bulimiju i anoreksiju.
Express: Kako ste započeli svoj umjetnički put? Što vas je u vašoj biografiji usmjerilo prema umjetnosti: slikarstvu, a kasnije i tetovaži?
Od malih sam nogu stalno crtala. Jedan period odrastanja provela sam neprestano crtajući modne skice, misleći kako ću sigurno ići u smjeru modnog dizajna. Onda sam u prvom razredu srednje odabrala fotografiju kao izborni predmet, ali me profesor, kad je vidio moje crteže, uputio na slikarstvo. Nekako su mi od prve sjeli i kist i platno, pa sam odlučila to i studirati. Diplomirala sam na Cleveland Institute of Art i tu je moja ljubav prema slikarstvu sve više rasla. Nedugo nakon završenog studija vratila sam se u Zagreb i pokušala ovdje izgraditi karijeru. Sudjelovala sam u mnogim grupnim i samostalnim izložbama, ali, iskreno, bilo je nemoguće živjeti od toga. U svakom slučaju, slikarstvo je bilo moja prva ljubav, a ljubav prema tetoviranju razvila se kasnije. Iako sam od malih nogu bila fascinirana tetovažama i oduvijek su mi bile lijepe, nisam nužno mislila da ću se time baviti, pogotovo nakon toliko uloženog vremena i truda u slikanje. Srećom, dečko mi je kao iznenađenje kupio mašinicu i početni set za tetoviranje. Doduše, moram priznati da je stajala neko vrijeme, dok se nisam odlučila ozbiljno primiti tetoviranja. Bio je to početak moje druge ljubavi.
Mislim da je lakše nabrojati razlike nego sličnosti, pa krenimo s time. U slikanju se možemo osloniti na jednu vrstu platna i pripreme, što nam osigurava uvijek istu podlogu za rad. Kod tetoviranja, međutim, svačija je koža drugačija, a varira i ovisno o dijelu tijela. Platno je ravno i relativno mirno, dok nijedan dio ljudskog tijela nije potpuno ravan ni statičan. U tetoviranju imamo i nemirne klijente ili nenamjerna trzanja uzrokovana živcima, a i sama je koža elastična i mobilna. Također, boja se puno lakše nanosi na platno nego na kožu. Sve u svemu, rekla bih da je tetoviranje puno teže od slikanja. Što se tiče sličnosti, mislim da je jedina tehnička poveznica miješanje boja. Za oboje je korisno poznavanje kompozicije, teorije boja i sličnih principa. Ipak, dok tetoviram, osjećam puno veću odgovornost - to se ne može jednostavno obrisati. Na platnu se pogreška uvijek može prepraviti ili čak krenuti ispočetka, ali u tetoviranju nema tog luksuza. Uz to, kod tetoviranja postoji i odgovornost da osoba koja dobiva tetovažu bude u potpunosti zadovoljna, dok kod slikanja moram zadovoljiti jedino sebe.
Express: Kako se uopće postaje tattoo majstor i što biste preporučili mladima koji žele ući u taj svijet?
U idealnim uvjetima, osoba prvo započinje kao naučnik u nekom studiju, gdje je iskusni tetovirač uči i priprema za rad na koži. To uključuje puno crtanja, promatranja tetoviranja i vježbanja na silikonskoj koži, voću ili svinjskoj koži prije nego što uopće krene na pravu kožu. Ja sam godinu dana vježbala kod kuće na bananama i silikonskoj koži, zatim na sebi i bližnjima, dok sam redovito odlazila u Hardline Tattoo, gdje su mi davali savjete. Nakon toga dobila sam posao u tom studiju, gdje sam kao naučnica prvo radila jednostavnije tetovaže, a postupno prelazila na sve kompleksnije projekte. Tamo sam provela četiri i pol godine, nakon čega sam otvorila svoj obrt i pridružila se Darji u Paragonu. Rekla bih da je to dug i zahtjevan put, upravo zato što je tetoviranje toliko kompleksno i teško. Mladima koji žele ući u taj svijet preporučila bih da najprije jako puno crtaju i izrade portfolio kojim se mogu prijaviti u željeni tattoo studio i zatražiti mentorstvo. Mnogi žele preskočiti taj korak, naručiti mašinicu s interneta i odmah početi tetovirati prijatelje, ali mislim da nisu svjesni koliku štetu mogu napraviti na koži i koliko je tetoviranje zapravo zahtjevno. Baš zato smatram da je ključno imati mentora.
Express: U mladosti ste imali problema s poremećajem prehrane o čemu ste i javno govorili. Kako je to počelo: koji su bili prvi znakovi, unutarnji i vanjski okidači? Kako ste tada doživljavali vlastito tijelo i hranu?
Moj poremećaj prehrane započeo je nevino i nesvjesno, kroz dijete. Kad nisam postizala željene rezultate, pomislila sam: ‘Ako pojedem previše, samo ću povratiti’, i tako je počela bulimija. Ne sjećam se jesam li tada bila svjesna opasnosti poremećaja prehrane, ali ubrzo je bulimija preuzela kontrolu i hrana je postala najvažnija stvar u mom životu. Kasnije je prešla u anoreksiju - kad sam tijekom liječenja prestala povraćati, počela sam jesti sve manje. Užasavala sam se hrane. Vanjski okidači bili su utjecaj medija, okoline i neprihvaćanje od strane jednog roditelja, što mi je u ranim godinama stvorilo osjećaj manje vrijednosti - moj unutarnji okidač. Bila sam nezadovoljna svojim tijelom i htjela biti mršava poput manekenki koje sam viđala u medijima.
Najvažnije mi je bilo pojesti što manje, a ako bih pojela nešto više, osjećala bih grižnju savjesti i potpuni neuspjeh. Što sam više tonula, to sam se manje družila, imala sam manje energije, bila depresivna, opterećena i slaba. Nisam sama prepoznala trenutak kada mi je trebala stručna pomoć. Srećom, prijateljica kojoj sam se povjerila zaprijetila mi je da će reći mojim roditeljima ako im ja sama ne kažem. Tako sam na neki način bila prisiljena priznati mami, a zatim smo potražili stručnu pomoć.
Express: Što je bilo ključno u vašem procesu oporavka?
Ključni su bili stručna pomoć i podrška obitelji i prijatelja - bez toga ne bih uspjela. Najveći izazov bio mi je strah od hrane. Kad su mi propisali prehrambeni plan kako bih dobila potrebne nutrijente, plakala sam dok sam jela. No nastavila sam, jer sam vidjela koliko boli nanosim svojoj mami. Prehrambeni plan bio je ključan u mom oporavku - davao mi je osjećaj kontrole i strukture. Osobe s anoreksijom često ovise o kontroli, a meni je to pomoglo da se postupno oslobodim straha od hrane. Uz to, radila sam s nutricionisticom, koja mi je omogućila da biram namirnice dokle god unosim potrebne ugljikohidrate, masti i proteine. Nisam bila prisiljena jesti pizzu ili slatkiše, što mi je puno značilo. Mislim da bi bez te fleksibilnosti moj oporavak bio znatno teži.
Express: Kakvu biste poruku poslali osobama koje se bore s poremećajem prehrane?
Iz toga je teško izaći sam: trebaju potražiti stručnu pomoć i podršku bližnjih. Ako ih je strah ili ne žele odustati od poremećaja jer im se to čini kao neuspjeh, neka se prisjete koliko su prije bili sretniji, imali više energije, sudjelovali u društvenim događanjima, koliko im nije bilo hladno i kosa im nije ispadala. Za prevenciju i liječenje tih problema ključno je otvoreno razgovarati o njima. Često bližnji ne znaju kako reagirati, ali ja sam primjer koliko može značiti kada netko progovori - moja prijateljica spasila mi je život. Zato, ne okrećimo glavu.
Express: Vratimo se tetoviranju. Kako izgleda ta ‘industrija’ u Hrvatskoj?
’Industrija’, ili možda bolje, scena tetoviranja, dosta se razvila u zadnjih osam godina. Ima sve više tetovirača, sve više dostupnih stilova, sve više ljudi koji se tetoviraju. Iz tog razloga bih rekla da je sve teže postati tetovirač, jer je tržište već dosta zasićeno, ali vjerujem da uvijek ima mjesta za one talentirane koji su spremni uložiti puno sati.
Najviše me inspiriraju flora i fauna, secesijske slike, arhitektura, okviri, ornamenti i radovi vrhunskih tetovirača, posebno neotradicionalne i japanske tetovaže. Fascinira me način na koji tetovirači prilagođavaju dizajn anatomiji tijela, postižući savršen ‘flow’, osobito u japanskom stilu. Također me nadahnjuje tehnika i paleta boja koje do sada nisam vidjela. Većinom radim po željama klijenata, ali mnogi mi daju potpunu kreativnu slobodu. Često mi se javljaju zbog mog specifičnog stila, pa mi s povjerenjem prepuštaju dizajn. Neki biraju i gotove dizajne koje sam već ranije napravila.
Express: Kako izgleda vaša osobna kolekcija tetovaža? Imate li na sebi tetovaže koje ste sami dizajnirali?
Moja osobna kolekcija tetovaža iz godine u godinu polako raste. (smijeh) Imam i par svojih tetovaža iz vremena kada sam na sebi učila (nikako to ne preporučujem!), ali puno su mi draže tetovaže od drugih kolega i kolegica.
