U “The Well Wrought Urn” iz 1947., američki književni kritičar Cleanth Brooks piše o herezi parafraze u poetskom iskazu, jer je forma neodvojiva od sadržaja. Što je, međutim, s poigravanjem parafrazom? Potpada li ono pod literarnu herezu ili herezu civilizacijske dijakronije? Najvažnije od svega: imamo li pravo na literarnu herezu gledati kao na poetički isplativu činjenicu? Ako je suditi po zbirci “Ponornice”, novom pjesničkom naslovu književnika, književnoga kritičara i stilističara Krešimira Bagića (1962.), odgovor je, osobito na potonji upit, potvrdan. Ako je dakle suditi prema rukopisu čiji subjekt, kako stoji u šestom tekstu (što je, parafraziranjem sofista i skeptika Gorgije Leontinca, dijelom potvrđeno i u osmom), odbija vjerovati u “lekcije iz povijesti”. To se odbijanje u devetom tekstu (jednom od tekstova pisanih u formi dijaloga) proširuje i na skepticizam prema angažiranoj književnosti, premda je semantički, barem prividno, istom suprotstavljen četrdeset i treći tekst, zapis kojim je dana kritika prema patriotskom parolaštvu. Osamdeset i treći tekst, međutim, ostavlja otvorenom mogućnost opredijeljenosti za estetiku kao angažman po sebi.
Tekstovi su rukopisa numerirani arapskim rednim brojevima, s tim da je manji dio teksta i naslovljen. Interpunkcijski je inventar minimalan. Odstupanje od pravopisnoga kanona primarno se odnosi na izostanak korištenja velikog početnog slova. Zbirka broji ukupno stotinu i pet tekstova u rasponu od minijatura do pjesničkih proza (katkad na granici kratke priče), a uvodna minijatura čitatelja uvodi u stanje egzistencijalnoga ruba koji se očituje šutnjom/ravnodušjem, asocijativno na tragu završne scene filma “Torinski konj” Béle Tarra iz 2011. Posrijedi je, rekao bih, slika odustajanja od svakog otpora, prihvaćanja egzistencije kao ograničene činjenice generalno neovisne o djelovanju njenih “obnašatelja”: sivo nebo/krovovi pod nebom/ljudi pod krovovima/šute. Ta je slika poduprta programatskom ironijom drugoga teksta, oksimoronom koji, s obzirom na aktualnu zbilju, ne mora nužno biti tako shvaćen (šutjeti/treba šutjeti/na sav glas). Tu nipošto nije izostaviti tekst “šutnja” (dramska igra u četiri slike), paradramski komad koji bismo, s obzirom na šutnju historijski mahom značajnih likova, također slobodnom asocijacijom dovesti mogli u vezu s Cageovom epohalnom “kompozicijom” 4’33’’, premda tolika sloboda u interpretaciji konzumente kritičkoga metateksta može zasmetati.
Intertekstualnost, citatnost i autocitatnost bitnim su karakteristikama rukopisa. U petom tekstu tako imamo citat Janka Tomića, autora “Hrvatske stilistike” iz 1875., u sedmom Severa, u osmom Aristofana i sl. Kao izvrstan primjer autocitatnosti navodim pjesničku prozu/kratku priču naslovljenu “paralalam”, prethodno objavljenu 2017. u Večernjem listu, a u sklopu natječaja “Ranko Marinković” (izvorno, dakako, objavljenu pod naslovom “Paralalam”). Figure su ponavljanja, dijelom izuzev u pjesničkim prozama, razmjerno učestale, uključujući i simploku (sedamnaesti i šezdeset i treći tekst, primjerice), kao i ponavljanje strofe na početku i kraju pjesme (treći, šesti ili npr. devedeset i šesti tekst). Nanosi metafore nisu odveć gusti. Katkad, kao u devetnaestom tekstu, svjedočimo i sinkretističkom opisu (“pred tamnom odorom zvuka”). Jedan je od provodnih motiva onaj mladoga lingvista (tekstovi 10., 23., 82., 95., 102.) iz kojega proizlaze refleksije o jeziku i njegovim prirodama ili, jednako tako, o jezicima i njihovoj prirodi. Dvadeset i osmi tekst, onaj u kojem se susreću subjekt i slavni njemačko-francuski nadrealist Jean Arp (1886. - 1966.), takoreći reflektira čežnju za povratkom modernističkom kanonu na koji ovdašnja mlada pjesnička elita, bit ću drzak, uglavnom samozadovoljno žmiri (“dugo, neoprostivo ga dugo nisam vidio!”). Katkad je, kao u trideset i drugom tekstu, uočljiva onomatopeja.
Neki su tekstovi rimovani, bilo u natruhama (kao u završnicama tekstova 29., 36., 55. i 60.), bilo dosljednom provedbom (“u šturcu, rudar u mračnom rudniku, sonet od žileta, ima li quoruma za sonet”, sedamdeset i sedmi tekst i sl.). Eksperimentiranje sonetom uočljivo je u više navrata, bilo da je riječ o podređenosti grafostilističkoj osjetljivosti kao u tekstu pečat (sonet), bila da je posrijedi redukcija jezičnoga materijala u korist ritma i auditivne senzacije, a po uzoru na sličnu intervenciju Raymonda Queneaua (1903. - 1976.), s tim što je ovaj put intervenirano u Matoševe sonete “1909.” i “Prkos”. Tek uzgred, grafostilistički su osjetljivi tekstovi: 20., 25., 45., 46., 47., 48., 52., spomenuti pečat (sonet) i dr. Uz pedeset i peti je tekst priložena (ili dopisana) i ilustracija ptičje glave. Tekst “Stvarnost”, pak, intermedijalni je zapis realiziran kolažiranjem, precrtavanjem i dopisivanjem. Ujedno je posrijedi jedan od tekstova među čijim je motivima i nogomet: ovaj put legendarni Kolumbijac Carlos Valderama, kao u tekstu “olujni pampero” Leo Messi, čiji ponavljani datum rođenja sugerira, semantički barem, motivsku ravnopravnost, ako ne i pretpostavljenost u odnosu na druge provodne motive. Sreća je i ujedno prokletstvo postmodernizma, književni protusvijet kojim, rame uz rame, mogu donedavni napadač Barcelone i Miroslav Krleža, najveći pisac južnoslavenskih književnosti dvadesetoga vijeka. A sreća je, no ne i prokletstvo, s obzirom na prirodu rukopisa, subjektovo obraćanje mediju vlastite egzistencije vidljivo iz naslovnog vokativa (pjesmo): statiku šutnje zamjenjuje dinamizam tišine, uz reminiscentni spomen šimićevske plave boje vječnosti/smrti/ništavila.
Dojma sam da je inzistiranje na grafičkim intervencijama, čestom kolažiranju, intertekstualnosti, citatnim dionicama i potpunoj koncepcijskoj i konceptualnoj relaksiranosti rezultirala, srećom rijetko, zalihostima koje nisu narušile ukupni postčitateljski dojam. Onaj koji potvrđuje poznato autorovo umijeće naznačeno supotpisivanjem goranovske zbirke “Svako je slovo kurva” (s Borisom Gregorićem, 1989.). Usprkos intervju koji je krajem listopada autor dao za portal Moderna vremena, a u kojem tvrdi kako se, kad je pjesnik, ne uzda u pomoć kritičara i profesora Bagića, nisam posve siguran da je tome tako. Što je dobro. Naime, rezultat je “prešućenih šaputanja” poetička elokvencija koja, za razliku od sve predvidivije dominantne mladoautorske hipermetaforičnosti, čitatelja obvezuje na korespondenciju s metatekstom, čega je rezultat učenje biti čitateljem, ali i biti pjesnikom, umreženim sa svim informacijskim ponornicama svijeta koje, upravo infodemiji zahvaljujući, tonu kroz krhko tlo suvremenosti nespremno za bujajuće korijenje radikalizama svih vrsta. Na što bi se subjekt pjesme prisega, namjerno stote u zbirci, nadovezao ciničnim izuzećem iz strukturnih podjela koje se, gle čuda, tiču i domaće književnosti: ne broje me navijači/ni hadepe ni dehaka.
