'Ponornice': Od Gorgije i Arpa do Valderame i Messija

U “The Well Wrought Urn” iz 1947., američki književni kritičar Cleanth Brooks piše o herezi parafraze u poetskom iskazu, jer je forma neodvojiva od sadržaja. Što je, međutim, s poigravanjem parafrazom? Potpada li ono pod literarnu herezu ili herezu civilizacijske dijakronije? Najvažnije od svega: imamo li pravo na literarnu herezu gledati kao na poetički isplativu činjenicu? Ako je suditi po zbirci “Ponornice”, novom pjesničkom naslovu književnika, književnoga kritičara i stilističara Krešimira Bagića (1962.), odgovor je, osobito na potonji upit, potvrdan. Ako je dakle suditi prema rukopisu čiji subjekt, kako stoji u šestom tekstu (što je, parafraziranjem sofista i skeptika Gorgije Leontinca, dijelom potvrđeno i u osmom), odbija vjerovati u “lekcije iz povijesti”. To se odbijanje u devetom tekstu (jednom od tekstova pisanih u formi dijaloga) proširuje i na skepticizam prema angažiranoj književnosti, premda je semantički, barem prividno, istom suprotstavljen četrdeset i treći tekst, zapis kojim je dana kritika prema patriotskom parolaštvu. Osamdeset i treći tekst, međutim, ostavlja otvorenom mogućnost opredijeljenosti za estetiku kao angažman po sebi.