Na naslov novoga romana Darka Cvijetića "Previše mi to. Osam djevojčica" nije moguće ne obratiti pažnju kad ga prvi put čujete. Nekonvencionalno dug, sa tačkom u sredini koja pokazuje da su u pitanju čak dve rečenice, mada eliptične, taj naslov, pre nego što roman pročitate, može da vam se svidi (kao kreativni čin umetnika) ili ne svidi (kao pretenciozni čin umetnika naviklog na validaciju), ali ne možete, kako rekoh, da ga "promašite". Mada sam se zaista zapitala sviđa li se meni taj naslov ili ne (odgovor je tada bio - ne), nisam puno razmišljala o tome na šta se on može odnositi. Znala sam da je u romanu reč o ratnom zločincu poznatog, intertekstualnog imena - Filipu Latinoviću - koji se, odsluživši kaznu koju je dobio u Hagu, vraća u Bosnu, gde ga (neki) smatraju herojem. O kakvih se "osam djevojčica" tu tačno radi nisam znala sa sigurnošću, mada sam pretpostavila da se radi o nečemu gadnom, počinjenom od strane Latinovića.
I tako je. "Osam djevojčica" fraza je koja se pojavljuje više puta u romanu, baš kao i "previše mi to", i u doslovnom, negativnom, ironičnom značenju (kao ideja da je osam devojčica "previše"), i neironično, da označi količinu ili posebnu perfidnost zločina koje je počinio Latinović i takvi kao on (svi mi - o tome kasnije). Darko Cvijetić je već poznat kao pisac romana čiji vas svet vodi daleko od sveta koji smatrate svojim, posebno ako ste relativno mladi i živite na nekoj manje razorenoj, manje podeljenoj teritoriji od Bosne. Ako ne ispunjavate te kriterijume, možda i ne možete tako lako da poverujete u taj privid, privid da je svet Cvijetićevih romana daleko od našeg. (Mladi) kritičari pominjali su da nerado uzimaju Cvijetićeve knjige u ruke, kako zbog toga što je njihova tema uvek neprijatna, tako i zbog toga što je njihova priča za nas već ispričana, zato što je "nesavremena", "neaktuelna". Ali tu se vraćam na naslov. Mada živim u Beogradu i frazu "osam djevojčica" sam, samo bez "j", čula stotinu puta, nisam je prepoznala sve do jednoga mesta u romanu. Na tome mestu - poglavlje glasi "Osam djevojčica, čika čuvar i jedan drug" - doživela sam neku vrstu aristotelovskog anagnorizma, onoga kad napokon prepoznate istinu koju ste valjda morali znati sve vreme, samo niste mogli da je se setite, niste mogli da je primetite. Ne znam da li je čitaocima ovoga magazina naslov poglavlja rekao nešto više od naslova knjige. Da skratim, u pitanju je aluzija na masakr koji je trinaestogodišnji Kosta K., kod Cvijetića prikladno skraćen u "Kost", počinio u maju 2023. godine u Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, ubivši osam devojčica, školskog čuvara i jednog dečaka, "druga".
Da je pamćenje zbilja kratko, govori nam činjenica da se, dve godine kasnije, ne sećamo ubijenih osam devojčica. Da Cvijetićevi romani imaju veze s našom stvarnošću, ne govori nam samo činjenica da je "Previše mi to" prvo književno delo (koliko je meni poznato) koje ovaj masakr tematizuje, već i činjenica da stvarnost tih romana - nagomilana, nikad nerazrešena mržnja ispoljena devedesetih - ima veze s našom stvarnošću danas. To je barem ono što Cvijetić želi da pokaže učinivši Kostu unukom Filipa Latinovića. Kost je večito uplašeni dečak koji zadobija hrabrost i prestaje da sanja babaroge - ali i svoju majku - kad vidi dedu kako jedini ostaje da stoji za vreme jedne dženaze.
Filip Latinović vratio se u Bosnu "preobraćen", suočen sa svojim zločinima te zgrožen stanjem u državi i ponašanjem ljudi za koje je navodno ubijao. Kako se oseća njegov sin i Kostin otac ujedno je opis emocija samoga Latinovića: "Meni u tržnom centru kaže žena na blagajni - vi ste sin toga i toga... Mora da ste me zamijenili, kažem. Lažem tako, stidim se, obaram glavu. A ona se čudi kako nisam ponosan". Latinović će napraviti mali incident kad ga kao heroja - heroja koji on zna da nije, "heroja" kakav u ratu ne postoji - pozovu da gostuje u školi. Postupak njegova unuka u školi besmislen je koliko su besmisleni bili i zločini samoga Latinovića, za koga je zločinački niz počeo kad je neherojski ubio "babe" ("Zločin i kazna" Dostojevskog je još jedna intertekstualna referenca u ovom romanu). Upravo taj besmisao je ono što Cvijetića zanima, besmisao odnosno banalnost, "banalnost zla", kako je rekla Hana Arent. "Svi smo odležali čovječnost. (...) Neki čovjek je ovih dana premlatio, polomio svoju 8-godišnju kćer... Pa je neki drugi nasmrt izubijao suprugu golim šakama. I tako... svaki dan. Svaki dan. Strašno je biti Filip Latinović." "Darko Cvijetić", Latinovićev školski drug, više puta u romanu aludira na mogućnost zamene sudbina dva druga, ali Filip Latinović u stvari smo svi mi - ne samo oni "mi" na koje se odnosi pitanje "gde si bio devedeset prve", nego i "mi" od kasnije, mi koji smo po godinama bliži Latinovićevu unuku Kosti. Zbog toga je način na koji Cvijetić koristi i uklapa realnost masakra koji je Kosta K. počinio u Beogradu ingeniozan.
Roman "Previše mi to. Osam djevojčica" je fragmentaran, s elementima drame, sačinjen od beleški koje Latinović piše Cvijetiću, tekstova poput svedočenja Latinovićeve žene (muslimanke), odlomaka i citata iz drugih dela, pa i autorovih prethodnih. Njegov jezik je pun rableovskih, karnevalskih, grotesknih neologizama, crnohumornih, koji poetski sugerišu rat i smrt ("naša klanuća, naši ekshumatorluci, naši tabutići, naša groboobožavanja"). Zbog specifične forme, kao i činjenice da su opisani događaji i sami često groteskni ili na granici groteske (da li je u pitanju realizam rata ili groteska, mi zapravo ne možemo da znamo, i to uznemiruje), teško je biti potpuno siguran u detalje radnje ovoga romana (na primer, nabrojati šta je sve u različitim prilikama "osam djevojčica" doživelo ili šta je Latinović sve uradio). No do kraja biva jasno da naslov "Previše mi to. Osam djevojčica" funkcioniše tek kao zatvarač naše regionalne Pandorine kutije, koju Cvijetićevi romani, uprkos tome što neki koje ti romani iritiraju misle, zapravo sami ne otvaraju, nego je, poetski prikladnim sredstvima i efektno, tek literarno oslikavaju.
