Demoliranje ili, želite li to uvijenije reći, demontiranje umjetničkog djela u sebi nosi vrlo opasnu poruku i poziva na uzimanje pravde u vlastite ruke. Odraz je stava da ono što mi se ne sviđa imam pravo uništiti. Takvo je mišljenje posebno opasno dolazi li od članova ili čelnike važne političke stranke, upozoravaju Romana Hagyo i Silke Meier-Gamauf, čija je instalacija “Silke Maier-Witt Strasse” (ili barem ono što je od nje preostalo) jedan od eksponata prikazanih na izložbi “Cenzura i sloboda izražavanja” otvorenoj 13. siječnja u zagrebačkoj Galeriji Forum.
Austrijske su umjetnice prošlogodišnjim priključivanjem projektu “Kunstand Nord” odlučile reagirati na to što službena historiografija puno više pozornosti posvećuje muškarcima i u javnom ih prostoru čini vidljivijima od žena. Stoga su u performansu sličnom onom najinovativnijeg kandidata u nedavnom srazu za Pantovčak osmislile šetnju bečkim prigradskim naseljem Asperom. Izradile su ploče s imenima izmišljenih ulica i snimile audio vodič s crticama iz biografija žena čija imena nose.
“Htjele smo da te žene postanu metafore. Silke Maier-Witt odabrale smo zbog zaokreta u njezinu životu, ona je od pripadnice druge generacije RAF-a postala mirovna aktivistica te sudjelovala u misijama na Kosovu i u Makedoniji.”
To se nije svidjelo Toniju Mohdaliku, predsjedniku bečkog kluba zastupnika FPO-a, i on je, 26. rujna prošle godine, prenoseći taj postupak uživo preko Facebooka, demontirao ploču pritom sebe nazivajući klimatskim, mirovnim i protuterorističkim aktivistom, a neimenovane postavljače znaka “crvenima koji u državnim novcem financiranoj umjetničkoj akciji odaju počast teroristici”.
Upravo je pitanje senzacionalizma i korištenja umjetnosti u dnevno-političke svrhe jedno od temeljnih pitanja izložbe, a “strah od senzacionalizma” španjolski su krugovi bliski središtu moći iskoristili kako bi 2018. rad poznatog španjolskog umjetnika Santiaga Sierre, seriju od 24 pikselizirane fotografije pod nazivom “Politički zatvorenici u suvremenoj Španjolskoj”, uklonili s madridskog izdanja Međunarodnog sajma suvremene umjetnosti ARCO-a.
Na takav je čin “koji bi se mogao smatrati ograničavanjem slobode govora iako to nipošto nije” najvećeg španjolskog organizatora sajmova IFEMA-u navodno potaknula želja da “svi sudionici sajma dobiju priliku za jednaku vidljivost u javnosti što bi im, zbog kontroverzi oko ovog djela i njihova autora, moglo biti onemogućeno”. No pravi se razlog vjerojatno krije u tome što su se među zamućenim licima našla i ona katalonskih čelnika Jordija Cuixarta, Jordija Sancheza i Oriola Junquerasa, čije se lice nalazi i na plakatu i pozivnici zagrebačke izložbe. “Ne sviđa mi se to. Rijetko izlažem u svojem rodnom gradu i jednom kad se to dogodi, oni me cenzuriraju. Kao da ovdje vlada zakon džungle! Ovo je čin tiranije zaostao iz vremena mnogo gorih od ovih današnjih”, rekao je Sierra.
Jesu li doista? Uspon desnih političkih opcija usko je povezan sa stvaranjem neprijateljskog ozračja prema svakovrsnim slobodama, a posebno onima iz domene govora i izražavanja. Najrecentniji domaći primjer takvih prijepora je najava postavljanja petokrake zvijezde, rada riječkog umjetnika Nemanje Cvijanovića, na zgradu riječkog Nebodera kako bi se u godini riječkog stolovanja europskom kulturom obilježili 3. svibanj i oslobođenje grada. Talasanja riječkog HDZ-a i gunđanja Zlatka Hasanbegovića ipak su jedva zamjetna u odnosu na lanjsko uništavanje fotografija Luigija Toscana, postavljenih u bečkom Prstenu, koje prikazuju preživjele sudionike Holokausta, sudskoj presudi prema kojoj je španjolski reper osuđen na tri i pol godine zatvora zbog korištenja nasilja u pjesmama ili zabrane raspačavanja “Farine”, knjige o trgovini drogom u Galiciji.
“Stanje je bitno drugačije sad nego sredinom devedesetih, kad sam počinjao s radom. Kao potomak stradalnika Holokausta posebno sam osjetljiv na trenutačna društvena previranja i nezamislivo mi je ostati po strani dok gubimo empatiju, dopuštamo propast demokratskih vrijednosti i potpadamo pod utjecaj primitivnih retorika”, govori Arye Wachsmuth, njemački fotograf s bečkom adresom, čiji nas se radovi, okupljeni u ciklus “Niemandsland”, itekako tiču.
Wachsmuth je kao dio grupe “Vučjak” među prvima ušao u izbjeglički kamp na hrvatsko-bosanskoj granici i ondje s kolegama postavio medicinski šator u kojemu bi se osobama smještenima u kampu pružala medicinska pomoć. No šator je nakon stotinu dana naprasno zatvoren, a njegovi su postavljači, kao i Sierra, iskusili “moć senzacionalizma”.
“Peter Van Der Auweraert nas je optužio da smo užasne uvjete života u kampu previše razotkrili pred javnošću. Optužio nas je za previše medijskih istupa. Mislim da je svjestan kako smo to morali učiniti jer u suprotnom nitko ne bi reagirao.”
Optuživani su da migrantsku patnju koriste za vlastitu promociju i u dnevno-političke svrhe, no Wachsmuth je uvjeren u njihov doprinos prosinačkom zatvaranju zloglasnog mjesta. “Jesmo li bili cenzurirani? Bili smo u epicentru zbivanja pa izravna cenzura nije bila moguća, ali neki su od nas morali platiti kazne u Bosni zbog neposjedovanja radnih dozvola iako smo ondje boravili na poziv Crvenog križa.” Osim toga, njihov se rad omalovažava, pa čak i kriminalizira, a povremeno im se i zabranjuje ulazak na mjesta pod UN-ovom ili jurisdikcijom Europske unije, u čemu umjetnik također vidi oblik cenzure, jer njihov bi boravak mogao iznjedriti neke fotografije u posvemašnjem neskladu sa slikom predstavljenom u javnosti.
Što se tiče Hrvatske, kaže da je u tih stotinu dana često viđao povratnike nakon neuspješnih pokušaja prelaska europske granice.
“Nema sumnje da su vraćani protuzakonito. Vrsta njihovih ozljeda davala je zaključiti da je nasilje na granici bilo vrlo okrutno i sistematski provođeno. Nikad neću zaboraviti rane čovjeka kojega su navodno pogodili štapom, ali meso mu je bilo otvoreno do kostiju, ili priču našeg prevoditelja iz kampa. S grupom ljudi pokušao je prijeći granicu, no uhvaćeni su i natjerani da se vrate. No prije toga im je oduzeta odjeća pa su takvi, goli i promrzli, bili i u kampu dok im nismo pronašli novu odjeću.”
Sve o čemu govori Wachsmuth je i dokumentirao, no za izložbu isprva postavljenu u Beču, a potom prenesenu u Zagreb, uz snažan angažman Katalonskog kulturnog vijeća, odabrao je prikazati svakodnevnu surovost raznih oblika patnje ljudi zatočenih na “ničijoj zemlji”.
“Mislim da se trenutačno nalazimo na prekretnici. Mislim da kontrola umjetnosti nikad nije bila snažnija, ali moramo joj se oduprijeti i pronaći način za širenje svojih poruka. Nisam mislio da ćemo se morati time baviti u suvremenoj Europi, ali dogodilo se. I borba kroz umjetnost pruža nam jedinu šansu da nešto promijenimo”, zaključuje.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Helen, 33. bxes.xyz/d962097
Вoк! Pоzivаm vаs u Sех Club ––– KISSIA.CLUB
Carol, 19. bxes.xyz/d962097