Kultura
261 prikaza

Rada Iveković je nastrijeljena u intelektualnom atentatu, ali nije ubijena - vratila se jača

1/3
Privatni album
Rada Iveković u Francuskoj je napravila veliku karijeru, a knjiga koju objavljuje zagrebačka Fraktura govori o multidimenzionalnosti prevođenja

Znate li tko je Rada Iveković? Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi studenata Filozofskog fakulteta dalo potvrdan odgovor na ovo pitanje. Jer ta je žena izbrisana s većine naših mentalnih mapa, iako bi na njima morala biti jedan od značajnijih toponima. Uz Stanka Lasića i Predraga Matvejevića, Rada Iveković jedina je hrvatska intelektualka koja je na romanskom govornom području ostvarila veliku karijeru. Pouzdana, francuska Wikipedia - koju citiramo jer na hrvatskoj verziji nema nikakve, pa čak ni uobičajeno klevetničke odrednice - posvećuje joj opsežan članak iz kojeg navodimo najvažnije: rođena 1945. u Zagrebu, Jugoslavija, hrvatska je profesorica, filozofkinja, indologinja i književnica. Na Sveučilištu u Zagrebu studirala je indologiju, filozofiju i anglistiku (1969.), a od 1970. do 1973. budističku filozofiju na Sveučilištu u Delhiju, gdje je i doktorirala 1972. godine. Od 1975. do 1991/1992. predavala je Povijest azijske filozofije i komparativnu filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1998. do 2003. bila je profesorica na Paris VIII. Od 2003. profesorica je na Odjelu sociologije na Sveučilištu Jean Monnet - St. Etienne. Nakon 2004. direktorica je programa na Collège international de philosophie (Pariz). Ivekovićeva je 1997. objavila studiju o rodu/spolu u filozofiji, suprotstavljajući se Jean-Françoisu Lyotardu.

Gospođu Iveković ne bi, dakle, trebalo, posebno predstavljati da već tri desetljeća ne živi u inozemstvu, a o razlozima zbog kojih je to tako, malo kasnije.

 | Author: Fraktura Fraktura

Rada Iveković u Francuskoj je napravila veliku karijeru, a knjiga koju objavljuje zagrebačka Fraktura govori o multidimenzionalnosti prevođenja. Kako je živjela u raznim dijelovima svijeta, vlada mnogim jezicima, Iveković je već i svojom biografijom predisponirana baviti se ovim kompleksnim fenomenom. Prevođenje, naime, nije mehanička radnja. Prevoditi, piše ona, to je sam “postupak azila” koji znači uzajamnost - “u najboljem je to slučaju želja da se povežemo, prožmemo, upoznamo i približimo. To je projekt izgradnje zajedničkog. Također je to, općenito, pokušaj nadilaženja ograničavajućeg nacionalnog okvira. Naravno, može to biti i nešto posve drugo, ali trudimo se oko ovakvog prevođenja. Samo se po sebi razumije da postoje i ‘identitaristički’, zajedničarski ili nacionalistički prevodi. Prevoditi podrazumijeva, osim prelaska ili prenosa iz jednog jezika na drugi ili s jednog mjesta na drugo, život na granicama i prijem (accueil) ili azil ljudi, djela, s dijelom njihovih konteksta, u novoj okolini. Taj azil zauzvrat stvara jedno ili više novih okruženja koja se presijecaju i koegzistiraju. Stoga razumijemo prevođenje u proširenom, kontekstualnom i nediscipliniranom prije negoli tekstualnom smislu. (...) No prevođenje je uvijek političko”, zaključuje autorica. Jezik je, naravno, uvijek političko pitanje. Posebno su to dva, osobito ako su slična. Rada Iveković za sebe kaže da je osoba bez identiteta. “Identitet je kliše”, kaže ona, “politički zloupotrijebljen nacionalni i tako dalje konstrukt. Nemam identitet, ali ni amneziju: rođena sam u Jugoslaviji. Kao Rossana Rossanda, ja sam ‘djevojka iz prošlog vijeka’…” Kao takva, potpisala je famoznu deklaraciju o jeziku, koja je svojedobno izazvala velike polemike, 2017. godine (Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca). Jezične deklaracije na ovim prostorima uvijek dovedu do hajke. I ne samo na ovima.

”Jezici ne mogu jedni bez drugih”, kaže Iveković, “...oni jedni drugima otvaraju put i prostor, pa to u uzajamnosti čine i hrvatski, bosanski, srpski ili crnogorski, kao i sve druge moguće ili (buduće?) varijante ovih, prema onome što je utvrdio Dževad Karahasan u svom spomenutom i suptilnom tekstu o jezicima i prevodu: ‘Čim sam progovorio, ja sam dozvao Drugoga, sam čin govora znači da je prisutno dvoje. U samom biću jezika upisano je dvoje – onaj koji govori i onaj koji čuje i svjedoči ili prevodi’. Osim što mislim da je u jezik upisano više nego samo dvoje, tako se srpski i hrvatski međusobno prizivaju i dopunjuju. Jezik nam daje i vremensku dimenziju, što znači i političku. Dževad još dodaje jednu kurioznu pomisao, oko koje bi se dalo raspravljati: ‘Ne vjerujem, recimo, da se bez riječi, to jest bez ljudskog jezika, može govorom dodirnuti vječnost i zato vjerujem da se životinje ne trude oko vječnosti, možda zato što njima ne treba utjeha zbog smrtnosti’. Životinje jesu mudre što se ne trude oko vječnosti, složila bih se. Ali mislim da to ne implicira nužno da nemaju svoje jezike. Možda imaju drukčije načine od našeg (naših jezika) da osiguraju produženje vrste. Nama čak i to prolazi kroz jezik.”

 | Author: Privatni album Privatni album

Čudno, ali jedna od zemalja perjanica Zapada, koja je mnogima kod nas uzor – Francuska – ima jezično intolerantniju politiku od one koju smo imali u bivšoj, prezrenoj državi. U Francuskoj ne postoji svijest da se jezici prožimaju, međusobno (p)održavaju i obogaćuju. “Naišla sam, dakle, u Francuskoj na daleko veću jezičku zatvorenost nego što je kod nas, tada još u Jugoslaviji, postojala. Gdje smo također dobivali i propisivali studentima izdanja knjiga iz drugih republika (pretežno iz zajedničkog jezika), mada sigurno nedovoljno. U tome smo bili napredniji nego Francuzi sa svojim jezikom standardiziranim, kontroliranim, propisivanim od konzervativne Akademije, i zatvorenim. Nadalje, Francuzi imaju u historiji nastajanja jezika veliko centralističko državno nasilje prema lokalnim idiomima i čak prema ‘devijantnim’ (ili tako percipiranim) varijantama samog francuskog. Duh te represije ušao je i u sam jezik, koji ne trpi odstupanja od norme i standardizacije koju Akademija/Država svake godine potvrđuje ili pomalo, uvijek u zakašnjenju za govorom, korigira. Francuski se može govoriti samo na ‘jedan’ način – francuski.”

Rada Iveković odrastala je uglavnom u Zagrebu i Beogradu, živjela je u Zagrebu od 1963. do odlaska iz Hrvatske, 1991-1992. u samozvanom “prosvjedu protiv nacionalizma”. Upravo će je taj prosvjed skupo koštati: ova profesorica postala je žrtva medijskog napada poznatog kao lov na “Vještice iz Rija”. Termin “Vještice” lansiran je u anonimnom članku “Hrvatske feministice siluju Hrvatsku” koji je 11. prosinca 1992. objavio tjednik Globus. U njemu je pet žena - uz nju bile su Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić i Dubravka Ugrešić - optuženo da su tijekom kongresa PEN-a u Rio de Janeiru navodno lobirale protiv održavanja sljedećega kongresa u Dubrovniku, nakon čega je krenula hajka. Dubravka Ugrešić i Rada Iveković potom su napustile Hrvatsku. Autor članka, otkrilo se kasnije, bio je dr. Slaven Letica. Što je mislio o članku-tjeralici, govori to što ga nije potpisao. Što te ne ubije, to te ojača, kaže Nietzsche; Rada Iveković nastrijeljena je u intelektualnom atentatu, ali nije ubijena - vratila se jača, o čemu svjedoči i ova knjiga.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.