Deklaracija o zajedničkom jeziku, dokument na jedva dvije stranice koji je inicijalno potpisalo više od 200 pisaca, lingvista, filozofa, novinara i drugih ljudi "od jezika" iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, podigla je popriličnu buru u Hrvatskoj. Pritom tekst Deklaracije uopće nije provokativan, bombastičan niti išta slično.
Sasvim običan, suhoparan tekst u kojem se konstatiraju neke notorne činjenice, poput postojanja zajedničkog policentričnog jezika, što, kaže se dalje, ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama. Zatim se kaže da svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika, što je već odavno provedeno u praksi.
Činjenica, kaže se dalje u tekstu, da se radi o zajedničkom policentričnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi, što je također odavno provedeno u praksi. Zatim se konstatira da između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, uporabi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama.
Potpisnici Deklaracije pozivaju na zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i za govornike štetnih praksi razdvajanja jezika, na izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih "prevođenja" u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja, na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti i tako dalje.
Deklaracija, dakle, ni jednom riječju ne dovodi u pitanje, još manje ugrožava nečiji jezik, nečiji identitet, nečije slobode, nečija prava. Ona je naprosto poziv na uvažavanje činjenice da je jezik oruđe sporazumijevanja, razumijevanja, povezivanja i suradnje, rječju komunikacije, a ne oružje razdvajanja, segregacije, diskriminacije, sukoba i mržnje, u što ga često bezobzirno pretvaraju političke elite i s njima povezane interesne skupine.
Novost je ovdje, možda, to što se prvi put u posljednja dva desetljeća u zajedničkoj inicijativi okupio relativno velik broj građana BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Svejedno, u Hrvatskoj je Deklaracija podigla buru. Uslijedio je velik broj komentara, u medijima i na društvenim mrežama. Dojam je da je riječ "zajednički" u nazivu deklaracije najviše iziritirala uši domaće javnosti, uže i šire, čime se potkopava nacionalistički mit o posebnosti hrvatskog jezika, jezika "totalno drugačijeg od drugih".
Dojam je, također, da je više ljudi komentiralo tekst Deklaracije nego što ga je pročitalo. Među takvima ističu se prije svih političke perjanice u Hrvata, predsjednica i premijer. Tekst Deklaracije potonji dvojac nije pročitao, ne toliko zbog toga što ih on ne zanima nego zbog toga što tad nije bio javno dostupan, ali su ga, velim, svejedno komentirali, što je uobičajena navada domaćih političara i domaćih ljudi općenito. Da komentiraju nešto o čemu nemaju pojma.
Predsjednica, zanimljivo, misli da je "ta jedna deklaracija sasvim marginalna stvar o kojoj uopće ne treba raspravljati, jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada neće ponoviti". Valja obratiti pažnju na predsjedničin stil. I na tvrdnju da se "taj nekakav zajednički jezik" ili "Jugoslavija", nije baš jasno na što je mislila, "više nikad neće ponoviti".
Na stranu to što u Deklaraciji nema ni slovca o nametanju nekog nadjezika hrvatskom, srpskom, crnogorskom i bosanskom jeziku, i što se riječ zajednički koristi isključivo u vezi sa sociolingvističkim terminom policentričnog jezika, ovdje je zanimljivo što se Deklaraciji suprotstavlja osoba koja zdušno, premda posve nesvjesno, prakticira jedan od zahtijeva Deklaracije, onaj koji poziva na "slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika".
Naime, hrvatska predsjednica proslavila se pojmom "uspravnica Jadran - Baltik". Uspravnica je srpska riječ za vertikalu, na hrvatskom je to okomica ili normala. Dotle se premijer teatralno iščuđavao Deklaraciji: "Kako bih to podržavao? Tko to može podržati u Hrvatskoj?". Pritom je sve što zna o hrvatskom jeziku stalo u dvije rečenice: "Hrvatski jezik je jezik Republike Hrvatske definiran našim Ustavom. Hrvatski jezik je jedan od službenih jezika EU".
Ni riječi o tome da je hrvatski jezik prije svega definiran književnošću kojom je pisan, koja ga stvara, obogaćuje i razvija, te kulturom uopće, i da njegovu opstojnost jamči upravo ta književnost. Država ima monopol na nasilje i na štošta drugo (korupciju, kriminal, glupost itd.), ali ne i na jezik. Jezikom se slobodno služe svi građani ove zemlje, posebno oni koji ga stvaraju, njeguju, obogaćuju, pisci i ostali kulturnjaci. Smiješno je kad neki državni službenik uzme sebi pravo govoriti o jeziku.
Smiješno, jer se ti birokrati služe okoštalim, nakaznim jezikom punim šupljih fraza. Općenito uzevši, upravo su jadne njihove mogućnosti izražavanja na hrvatskom jeziku, a beskrajno siromašan njihov rječnički fond, o čemu živo svjedoče njihovi javni istupi te sjednice vlade i Sabora. I onda se još drznu govoriti o jeziku.
Bestidno je to što hrvatski jezik od onih koji njime pišu poeziju, prozu, drame i eseje brane isti oni koji organiziraju i provode teške napade na književnost i kulturu – državna administracija. Oni su, njihovih mizernih 0,46%, koliko se iz proračuna izdvaja za kulturu, jedina istinska prijetnja hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi. Već godinama traje neobjavljeni rat za hrvatski jezik i književnost – na jednoj strani su hrvatski pisci i izdavači, na drugoj hrvatske vlade, trenutačno vlada Andreja Plenkovića.
