Godina nam ova, još smijemo reći nova, 2020. ima baš zgodnu brojku, simetričnu, smijemo reći i mucavu te je čuti kao 20-20, simbolički jaku jer počinje nova dekada, dvojka kolo vodi, a svaki početak sadrži u sebi povišenu dozu optimizma. Budući da optimizam po definiciji nastaje unatoč svemu, izvjesno je da je jači nego ikad, jer ima puno razloga, što globalnih, što lokalnih, da se optimistom ne bude. Ima još nešto u mistici brojke 2020, pa igrajući se asocijacijama, demistificirajmo.
2.0 je nekoliko godina već šifra za update, za novu razinu, usavršeni proizvod koji ćete vremenom, htjeli to ili ne, tehnološki diktat i brza amortizacija programa i tehnike tako nalaže, morati usvojiti. Možemo ovu godinu tako gledati: kao priliku za čak dva updatea - 2.0 2.0. A imamo i barem još jedan valjan razlog za pisanje o digitalnoj kabali. Svjedoci smo vremena u kojemu konzervativci glasno strahuju od mijenjanja “hrvatske svijesti”, kao da taj proces nije ireverzibilan i globalno diktiran. 2020. godine, preciznije njezinu prvu polovicu, Hrvatska prvi put predsjeda Vijećem Europe.
To će reći da je prilika za ozbiljno i veliko brendiranje tu, da će se Hrvatskom, htjeli - ne htjeli, muvati EU vijećnici i odličnici, da će kamere europskih i svjetskih posada zavirivati po Zagrebu i šire (zašto ne?), da će u svakom izvještaju i odluci Vijeća grad biti spomenut. Velika je to trampolina da se poskoči i uđe u vidokrug, pošalju poruke kakve bismo htjeli, da se predstavi i afirmira kultura u najširem smislu riječi. Istina, nisam primijetio da je po tom pitanju išta urađeno niti vidim da se išta zbiva, da se širokim akcijama ikoga potaklo na djelovanje, jer takve se stvari pripremaju barem dvije godine unaprijed.
Drugi update 2.0 2.0. je zato već dugo pripreman, to mogu i osobno posvjedočiti, bio sam u timu koji je valorizirao programe za pothvat Rijeka EPK 2020 još tamo negdje 2016., mislim, i bio potpuno uvjeren da će ga Rijeka i dobiti, jer je projekt bio postavljen na zdrave temelje, s jasnom agendom: Rijeka, luka različitosti. Središnji pojmovi su već bili precizno definirani: luka, rad, voda i različitost. I debata i upoznavanje lokalne zajednice s projektom, što se posebno boduje pri odluci o dodjeli titule Europske prijestolnice kulture, bila je uzorno provedena, s građanima, u interakciji, jer bez građana i izgradnje građanske svijesti sve ovo nema smisla.
Ove godine, 1. veljače, Rijeka postaje Europskom prijestolnicom kulture. Što to točno znači ne znamo još ni mi sami, prvi nam je put. Možda smo tek zavirili u programe drugih gradova koji su manje ili više iskoristili tu priliku, Liverpool, tvrde upućeni, daleko najbolje, da je na uložen euro zaradio osam - ispričavam se na gruboj materijalističkoj redukciji zamaha koji EPK titula može donijeti - od kojih nam je najbliži bio slovenski Maribor, prije već osam godina, 2012.
Za otvorenje riječka ekipa se opako pripremila pa već po tome sudeći ovdje razloga za optimizam stvarno ima. U Rijeci se 1. veljače priprema 24 sata slavlja s više od 70 događanja na 30 lokacija i tisućama izvođača. Nemoguće je pobrojiti što će se sve događati te subote u Rijeci, ponuda je takva da nužno izaziva frustracije svakome tko nema mogućnost barem trilokacije i komadnog višednevnog nespavanja, a o svima nama odmaknutima iz Rijeke da ne govorim.
No za to ipak postoji recept: idemo u Rijeku, i ne samo na otvaranje, nego idemo što češće, ne samo zbog nas, nego i zbog tog projekta koji treba bezrezervno podržati. Nacrt programa otvorenja je moćan i totalan, paralelan i iscrpljujući, od 7 sati ujutro do dugo u noć i dan, i godinu koja je pred nama. Nude se humorističke antiturističke ture, kvazi-Oprah talk show, šetnja kroz insceniranu povijest Rijeke zadnjih 116 godina, a bila je Rijeka u tih nešto godina u jako puno država, i rascjepkana i opustošena, i naseljena i razvijena, uključujući i najbizarniju tvorevinu, D’Annunziovu fašistoidnu i raskalašenu Talijansku upravu za Kvarner.
Iznenađenja na ulicama su zajamčena pop-up događanjima, poput šišanja na otvorenom ili pjevanja na ribarnici. Teško je izabrati, teže prešutjeti, pa spominjemo radionicu recikliranja trapera i pretvaranja traperica u nove suknje, nastupe dječjih i umirovljeničkih te drugih zborova, svegeneracijsku uključenost, koncerte, DJ-e i mogućnosti da sami budete DJ, gastro ponude uključujući i Humanitarni zajednički objed građana svih socijalnih statusa i gostiju uz glazbenu podlogu, izložbe, performanse, radionice...
Čitati program otvaranja znači upasti u euforiju, izići iz sebe po definiciji, stopiti se i sliti, dobiti privremeni novi identitet u kolektivu, razdrmati vlastiti, a to je sve važno, baš kao što je važno da se u programu sudjeluje, da se stvara i jača zajedno. Središnji program lijepo spaja kvartet spomenutih imenica: ’Opera Industriale’ u Riječkoj luci uz zvuk, glazbu, buku i efekte koji nastaju kombinacijom svjetlosti i tame, kad će Rijeka, pred očima Europe, odati poštovanje svojim radnicima, umjetničkoj avangardi i tradiciji kraja koji je okružuje. Ima nešto revolucionarno u tom programu otvaranja, toliko je zanesen.
Ključno pitanje je, to smo već naučili, ono drugo jutro, postrevolucionarno koje sviće mamurno, kad opet treba početi raditi, ali sad na novim osnovama i s novim snagama. Nismo proroci, ali optimisti jesmo, i želimo Rijeci i svima nama uspješnu, plodnu i dugu prijestolničku godinu. A kad ona prođe, nešto mora ostati, inače sve skupa nema smisla. Već sad je jasno da će nakon EPK 2020 ostati sasvim izmjerljiva dobra, u trajnom vlasništvu građanima Rijeke i gostima. Riječ je o objektima u Benčiću (Dječja kuća, Muzej Grada, Knjižnica i MMSU), brodu Galeb, zgradi Exportdrva na Delti i prostoru RiHuba koji je uređen 2018. godine. Također, trajno dobro ostaju i obnovljeni Frankopanski kašteli na području PGŽ-a.
Ostat će i stalni postav Muzeja grada i Titova Galeba, skulpture svjetskih i hrvatskih umjetnika koje, uz već objavljenu zbirku priča “Autorske bure” u projektu Lungomare, stvaraju novu turističku rutu. Ostat će, tome se najviše nadamo, promijenjeni i novi građani, sve te silne radionice, susreti, izložbe, koncerti, kulturni atak kojega si jatak, mora uroditi nekim malo drugačijim i boljim ljudima, pri tome mislim na sve nas, ne samo na, ovaj put povlaštene Riječane te žitelje Županije i geografski im bliske. Ljudski faktor nije bitan, nego presudan, uvijek. Uspije li u tome, Rijeka 2020. će stvarno postati Rijeka 2.0 2.0.
Update? Yes.
