Fašizam predstavlja posebnu opasnost u zemljama u kojima ljudi imaju djedove i bake koji su također bili privučeni tom ideologijom, kao što je to slučaj s Hrvatskom. Dok je baka Lucija solila more, a deda palio lulu, drugi su njegovali manje romantičarski pogled na svijet. Vidite li u tome razlog za zabrinutost? Ima li u današnjoj Hrvatskoj fašizma?
Da, ovdje je fašizam nazočan više kao folklor, ali on u postotku nije prisutniji nego u civilizacijski naprednijim europskim društvima. Problem Hrvatske nije fašizam nego kronični nedostatak afirmacije i usklađenosti sa strijelom vremena. Perpetuiranje crvenih i crnih, na tragu slavne Di Lampedusine rečenice: 'Promijeni sve da se ne bi promijenilo ništa', pod tom se egidom desetljećima prešutno omogućuje ostanak jednih te istih elita u sedlu - ta spoznaja je isprva fascinantna, a kasnije se čovjek ima potrebu distancirati kako bi zadržao koliko toliko zdrav razum. Jer sav taj smrad ulazi duboko u tkivo. U kanalizaciji si osuđen da budeš govno, nema druge varijante.
Nekadašnji Ripper, dakle Rasparač, Trbosjek, serijski ubojica, postao je Daddy, što je, pretpostavljam, znak obiteljskog života i ulaska u srednje godine. Na putu prema dole, mornari ti mašu, žene te vole, jedino što trebaš, više nemaš. S obzirom na to da živimo u svijetu najvećeg 'imanja' dosad - a time i izraženijih društvenih raslojavanja - što je to što današnji Ripper, Daddy, najviše treba? Gdje se, iz njegove sadašnje perspektive, nalazi to metaforičko dno iz pjesme?
Raslojavanje, grafikonski simbolizirano tzv. 'devinom grbom', kojom iščitavamo diferenciranje bogatih od siromašnih, najmanje je u povijesti. O tome, recimo, svjedoči Gapminder, koji ne inzistira na istini nego statistici. To treba razlikovati. Pjesmu nikako ne treba trovati ni pravdom ni istinom, što ne znači da se takvom neće pokazati. Pjesma ide tamo gdje ona hoće i bude ono što ona želi.
Poetiku Pipsa, osobito 'ranih radova', obilježava atmosfera Novog Zagreba, Zapruđa i Utrina: s jedne strane sumorna arhitektura bezličnih stambenih blokova, a s druge koncentracija kreativnih ljudi na jednome mjestu koji su stvorili svojevrsnu specifičnu novozagrebačku urbanu kulturu. Jeste li nostalgični za Novim Zagrebom? Ili možda za vremenima kasnog komunizma u kojima ste odrastali? Biste li još voljeli da se 'vrati' ljeto '85.?
Prohodao sam stotinjak metara od placa na Kvatriću, u jednoj od onih prekrasnih uličica koje izlaze na Zvonimirovu. U obiteljskoj kući sa stanovima u kojima su obavezno bile i sobe za guvernante. Jungovski gledano, tu sam dobrano formiran kao ljudsko biće (smijeh). Doseljenjem u kvart, u vrtić sam krenuo na Šalatu, a ne u onaj doslovno ispred zgrade. Cijelu osnovnu bio sam pola dana u centru jer sam polazio muzičku. Stan u Pruđu stari nije dobio nego kupio, u tome se ogleda ambicija i promišljanje o perspektivama. Arhitektonski Novi Zagreb treba promatrati u kontekstu vremena gradnje, dakle on je tako premrežen zelenim površinama bio idealno mjesto za građansku klasu u nastajanju. Upravo je ona generator kulturnih zbivanja. Krug se zatvara činjenicom da posljednjih 20 godina živim nekoliko desetaka metara zračne linije od mjesta gdje su arhitekt Bogdan Budimirov i gradonačelnik Većeslav Holjevac gledajući s uzvisine čitav Zagreb osmislili buduće Zapruđe. Sve ovo kažem kako bi se opus Pipsa valorizirao i nekim drugim ušima jer stvari nisu jednodimenzionalne.
Nakon 'Boga' i stare postave, u posljednjih nekoliko albuma Pipsa prisutan je mekši zvuk koji naginje popu, osobito na posljednjem studijskom albumu 'Walt'. Što je na to najviše utjecalo? Koliko je taj vaš nekakav 'romantičarski zaokret' posljedica sazrijevanja, potrebe za osvajanjem nekakvih novih prostora, a koliko možda osobnog 'smirivanja' - brak, supruga Yaya, pjevačica pop benda? Ona je uostalom i gostovala na 'Waltu'.
Roditeljska uloga mijenja i Yayu i mene, rekao bih, defragmentira nam mentalni hard disk. Pipsi su od početka rock'n'roll band. A to podrazumijeva stalnu mijenu i široku stilsku lepezu. Činjenica da ponekad sviramo pred pet, pa čak i deset tisuća ljudi ne znači da smo 'pop'. I u tom slučaju riječ je o zaista malom postotku konzumentske populacije.
Jeste li u kontaktu sa starim članovima benda? Ima li ikakvih izgleda da se okupi postava Pipsa iz '90-ih?
Kontaktirao sam ih prije nekoliko godina povodom koncerta u Domu sportova. Želja mi je bila da zasviramo dvije, tri pjesme skupa. Nenajavljeno i bez pompe. Nije mi bila namjera tetošiti nostalgiju, jer na kraju je samo pjesma bitna i njezina snaga nadmašuje neizbježne interpersonalizacije. Ako s koncerta odete oplemenjeni, javite se frendu iz djetinjstva, mami, tati, bivšoj ili budućoj i kažete da ih volite, naša misija je uspjela. Idealizam pokreće svijet. Često nas klepne po ušima, ali važno je upirati.
Od posljednjeg albuma prošlo je više od pet godina, obilježenih objavljivanjem singlova u redovitim šestomjesečnim razmacima. Ipak, 'Kung fu lekcije', 'K1", '3PM' nastavljaju pjesničku poetiku Dubravka Ivaniša, romantičnoga cinika. Kad možemo očekivati novi album i što možemo očekivati od njega?
Moje je da napišem pjesmu. Jednu pjesmu. Onu prvu sljedeću, u kojoj su sve pjesme koje sam već napisao i sve pjesme koje su drugi napisali, bez kojih ničega ne bi ni bilo. I ključno - u njoj mora postojati zrnce 'onog nečeg' posebnog i drugačijeg što joj daje legitimitet. Bavim se zrncima, prašinom. Može se učiniti da sam o nečemu neozbiljnom preozbiljan, ali zajebancija je ozbiljna stvar. Igra je temelj svega.
Šminkerskog huligana Dudu the Rippera s početka karijere zamijenila je izrazito poetska inkarnacija s albumom 'Walt'. Zanimljivo je da je Walt Disney umro u godini u kojoj ste se vi rodili. Iz vaše biografije zaključujem da vas obilježavaju dva ekstrema - kreativna manija s jedne i melankolija ćudljivog usamljenika s druge strane. Ne možete biti različitiji od Disneya, koji je svjesno odabrao živjeti na sunčanoj strani ulice. Kako vi gledate na njegovu filozofiju - smijeh je bezvremenski, mašta nema dobnu granicu, a snovi traju zauvijek. Bi li Dubravko želio da u njemu ima više Walta?
U osnovi nema velikih razlika između Disneya, Lemmyja iz Motorheada, narodnog pjevača iz Bačke Palanke i, naprimjer, mene. Govorim o artističkom porivu. Svi mi u potrazi smo za svjetlom. Ta zgodna metafora o 'sunčanoj strani ulice' stiže od spoznaje one druge strane, one preko puta. Potreba za suncem dolazi od prisutnosti tame. Nadgradnja, otjelotvorenje te potrebe je nešto drugo. A doživljaj Drugih o nama i našem djelu nešto sasvim treće.
Posljednja desetljeća obilježila je informatička revolucija utjelovljena u sveprisutnim društvenim mrežama. Pripadate li onima koji strahuju da će suvremene tehnologije rezultirati otuđenošću i u konačnici rasapom ljudskog društva kakvog poznajemo ili ste - kao deklarirani 'loner' - skloniji onima koji tvrde da je tehnologija sredstvo koje bi moglo unaprijediti ljudski život, čak na neki način pomoći ljudima da u budućnosti postignu apsolutnu sreću?
Format Homo sapiensa, evolucijski gledano, je dogorio. U tome nema ništa katastrofičnog, naprosto tako treba biti. Prije ili kasnije čovječanstvo kakvog poznajemo će nestati, brine nas tek da se to ne dogodi dok drmamo ćevape na kiosku. Ne brinite. Naš sljednik bit će intergalaktički stanovnik, njegov racionalni diskurs nemjerljivo napredniji i utoliko sva emocionalno aspektirana pitanja postaju irelevantna. Da ga sad ugledate, usrali biste se u gaće i malo plakali. Baš poput neandertalaca kad bismo im banuli u outfitu za partijanje. Velika je vjerojatnost da današnji 15-godišnjaci životni format neće nužno završiti na ovom planetu. To više nije znanstvena fantastika. Besmrtnost je tehnološki nadomak, ali mentalno joj nismo dorasli. Svakako nismo ovdje sami po sebi i samo zbog sebe, kao vrsta smo tek treptaj evolucijskog procesa i imamo neku ulogu. Koju? Nisam siguran da sam adresiran o tome govoriti, a pogotovo nisam siguran je li sreća vrhunaravno dostignuće. Ako jest, doživljavam je kao kontinuirano savladavanje prepreka.
Na kraju, nazire li se neka nova faza Dubravka Ivaniša, nakon Rippera i Daddyja?
Sasvim solidno se snalazim s imenom i prezimenom s osobne. (smijeh)
