Ideju o angažiranom teatru i važnoj ulozi kulture u ratnim okolnostima potvrdio je i Sarajevski ratni teatar SARTR, pokrenut u ratu, koji ste vodili od 2011. do 2015. godine. Kad se osvrnete unatrag, koje su njegove najveće zasluge?
Taj teatar je utemeljen 17. maja 1992., u trenutku najbrutalnijih napada na grad i dok su se vodile najžešće borbe. Prvu od 57 ratnih premijera, u septembru 1992. godine producirao je Sarajevski ratni teatar, a radilo se o predstavi Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića 'Sklonište'. Koliko mi je poznato, to je jedini teatar u Europi ikad, koji je osnovan u takvim uvjetima. Ponosan sam i na činjenicu da je moj otac kao tadašnji gradonačelnik potpisao tu odluku, u kojoj je, između ostalog, stajalo da je osnivanje tog teatra od iznimnog značaja za obranu grada. Siguran sam da su tad i političari i ljudi koji su vodili grad bili puno svjesniji važnosti umjetnosti, pa i teatra za društvo. Kad sam se prijavio biti direktor, na umu mi je bila ta rečenica iz osnivačkog dokumenta i ona mi je bila vodilja i u radu jer obrana grada, kao koncepta življenja, čini se kao stalna borba koju trebamo voditi. Drago mi je da su tijekom mojega vođenja SARTR-a nastale i neke od najznačajnijih predstava ove kuće, među kojima i 'Tajna džema od malina' u režiji Selme Spahić, a po tekstu Karima Zaimovića.
Može li se reći da je procvat kultura tijekom opsade Sarajeva svjetski fenomen? Čemu nas to uči?
U potpunosti sam uvjeren, a i moje višegodišnje istraživanje ove teme daje mi jake argumente za to da tvrdim da je umjetnost nastala u Sarajevu u periodu opsade 100% jedna od najsvjetlijih stranica europske povijesti umjetnosti i da bi sve ono što je nastalo u tom periodu u Sarajevu trebalo biti uneseno u europski obrazovni program kao važan dio europskog kulturnog i umjetničkog nasljeđa. Izložba Hane Bajrović 'Teatar pod opsadom', otvorena u okviru ovogodišnjeg Modula memorije u Narodnom pozorištu, važan je prilog ovoj tvrdnji jer tu se, osim činjenice o intenzivnoj produkciji, vidi i da je to bio istinski teatar bez ikakvih propagandnih osobina i umjetnost koja je slavila ono najplemenitije u čovjeku.
Prije dvije godine izbio je na MESS-u problem s Frljićevom predstavom 'Naše i vaše nasilje', kad su iz Hrvatskog kulturnog društva Napredak zatražili otkazivanje izvedbe jer navodno vrijeđa osjećaje vjernika. Koji je vaš stav o takvim zahtjevima? Imaju li umjetničke slobode granice?
Hipokrizija, mediokritetstvo, primitivizam, strah od drugačijih i taj jedan odvratni savez klerikalnog, nacionalističkog i kriminalnog izrodio je svijet u kome osjećajima tih 'vjernika' smetaju predstave, a ne smetaju im kladionice, kriminal, korupcija, sramotni zakoni kad su u pitanju silovanja i nasilje, nejednakost među ljudima i sl. Moj stav je da je sloboda ključna i za umjetnike i za vjernike, i bez te slobode to jednostavno nema nikakvog smisla. Granice uvijek postoje, ali one trebaju biti stvar zdravog razuma, a ne nekakvog nametanja sumnjivih vrijednosti zapakiranih u svjetlucavi celofan lažnog morala. Uzajamno poštovanje se valjda mora i zaslužiti i izgraditi. Meni je cijela ta priča oko Frljićeve predstave bila dokaz u kako primitivnom okruženju i vremenu živimo, i kako su ljudi uglavnom isključivi i nespremni za bilo kakvu komunikaciju ili kompromis koji se ovdje smatra slabošću, a ne civilizacijskom vrijednošću. Osobno odsustvo spremnosti i sposobnosti za komunikaciju s različitim mišljenjima smatram jednim od najdramatičnijih problema vremena u kome živimo!
Prošle godine je 11. studenog objavljivanjem manifesta proglašena Europska Republika kao dio Europskog balkon projekta, koji je inicirala think tank grupa European Democracy Lab. Manifest je potpisao, između ostalih, i Milo Rau, jedan od laureata MESS-a. Koja je bila ideja te inicijative te je li prekoračila granice performansa?
Mislim da je važno da se o tome što je zapravo Europa razgovora te da se podsjeća na ono što stoji iza te ideje, a to sigurno nije zamišljeno na način na koji se danas vodi europska politika. Vjerujem da je suština te plemenite ideje, upravo u Bosni i Hercegovini, početkom devedesetih, doživjela svoj veliki krah i da je to čak na neki način prijelomna točka u kojoj je Europa ozbiljno zakazala, zbog koje i danas luta. To udaljavanja Europe od njezinih građanki i građana, koji su je prihvatili kao ideju baziranu na sloganu 'Jedinstvo u različitostima'. nije nikako smjela ostaviti Bosnu na milost i nemilost onima kojima se različitost ovoga prostora činila kao kazna, a ne kao dar! Upravo o tome je govorila i Susan Sontag, o tome koliko su na primjeru Bosne zakazali europski i svjetski intelektualci.
Ovogodišnji Modul memorije, koji ste također pokrenuli u sklopu MESS-a, završen je 9. svibnja na Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe. Je li taj datum izabran slučajno ili ste time simbolično htjeli upozoriti na njegovu važnost u današnjoj Europi, kad u nekim zemljama oživljavaju nacionalistički pokreti, neofašističke ideje i ksenofobija?
Modul memorije traje od 6. travnja do 9. svibnja svake godine. Taj 6. travnja vrlo je bitan datum, na koji je započela okupacija Sarajeva od strane nacista 1941., a potom oslobođeno Sarajevo od nacista 1945. godine, zbog čega se i danas obilježava kao Dan grada Sarajeva. Onda, ponovno 6. travnja praktično počinje opsada Sarajeva 1992. godine. Simbolički program završava 9. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom i podsjeća koliko je važno nikad ne prestati boriti se protiv fašizma u kakvoj god formi se pojavljivao. Nažalost, u pravu ste da je danas situacija takva kako ste je opisali. Fašisti koji imaju izraženu sposobnost transformacije, i koji se nastoje skriti iza raznih maski, danas se ponovno osjećaju ohrabrenim, zbog odsustva prave reakcije, da usmjere svoje zlo, kao i uvijek na one koje prepoznaju kao slabije. Ta predatorska crta i usmjerenost na slabije, bilo da se radi o manjinama ili izbjeglicama, nešto je što im je uvijek zajedničko.
Što danas vidite kao najveći problem Bosne i Hercegovine?
Nažalost, bezbroj je problema uključujući i to stanje u Europi i svijetu od kojeg male zemlje poput Bosne uveliko zavise, a pogotovo nakon mira uspostavljenog na temeljima nepravde koja je uključila i praktično legaliziranje genocida i potpuno odsustvo interesa da se sprovede Aneks 7 Daytonskog sporazuma, koji više nitko ni ne spominje. Naš najveći problem kao građana i građanki je svakako korupcija, kriminal, pljačka, nekompetentnost, ekstremizam raznih oblika i kriminal ogrnut u plašt nacionalizma. Ako govorim o samoj državi, najveći problem danas je to što se vodeće politike susjednih država ponašaju isto kao devedesetih manipulirajući osjećajima bosanskih Hrvata i Srba, a u interesu nacionalističkih politika iz Srbije i Hrvatske koje ni nakon stoljeća još nisu shvatili da je Bosna i Hercegovina država, a ne nekakav komad Srbije ili Hrvatske u ovisnosti od lokalne mitologije. Bez te promjene politike prema Bosni, u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, teško da će ovdje biti bolje, ali tu cijenu plaćaju i Srbija i Hrvatska jer konstantna nestabilnost ovog prostora sigurno ne odgovara običnim građanima i građankama niti jedne od ovih država.
