"Kad sam vidio zgradu HNK, bila mi je prelijepa. Ne, ne! To je vrlo važno! Ponekad imate odlične ustanove, kao Deutsche Oper Berlin, ali ružno izgrađene, kao betonski blok koji kao da je pao s neba, baš gadan. Ako je negdje lijepo, svi žele tu živjeti i stanovi su sve skuplji. Uzmite grad kao Dresden. Bio je razoren u ratu, iznova su ga izgradili i sad je arhitektura sva u betonu. Uglavnom je sve ružno, nitko tamo ne želi živjeti i svi su pretežno tužni. Zato se ja u teatru borim za ljepotu kao cilj", objasnio je.
Razgovor s njim ne bi imao smisla bez pitanja kako je, zaboga, 1988. došlo do toga da ga kao 23-godišnjaka u trogodišnju oproštajnu turneju po svijetu povede Nurejev. Rekao je da je imao sreće. Bio je plesač solist u "Béjart Ballet Lausanne" i baš kad su bili u Parizu, Madia se ozlijedio. Imao je slobodan dan i krenuo je na predstavu Baleta Pariške opere. Ah da, jedino što nije imao ulaznicu.
"Svaki plesač zna pronaći put 'tamo iza'. I dok sam prolazio kroz foaje, s druge strane se pojavio taj čovjek, nasmiješen. Sreli smo se na sredini, kao pred revolveraški dvoboj. I pita on mene: 'Što vi radite ovdje?' A ja: 'Dobra večer gospodine Nurejev. Htio bih pogledati predstavu.' Objasnio sam da nemam ulaznicu, a on će mi na to: 'Nema veze, pođite sa mnom.' Poveo me je u ložu po samoj sredini, u kojoj je prvi red bio krcat gospođama punima nakita. Jednu od njih je dohvatio ovako...", pokazao je da ju je Nurejev uhvatio palcem i kažiprstom za rame i blago odvukao iza: "... a mene doveo da tamo sjednem. OK, rekoh, promatrat ću predstavu s najboljeg mjesta u cijelom gradskom kazalištu, iako nisam imao novca za ulaznicu."
Poslije, na domjenku, Nurejev ga je pozvao da sutradan skupa treniraju. I tada mu je rekao: "Ti nisi moderni plesač, ansambl Béjart nije pravi izbor za tebe. Imaš sve kvalitete za baletnog prvaka."
Od tog trenutka Madia je krenuo u klasični balet. Putovao je po SAD-u i jednog dana Nurejev ga je nazvao i pozvao ga da nastupi u njegovom malom komadu u kojem su nastupali on i šestero prvaka baleta, "etoiles", najbolji od najboljih.
"Parišku operu smatra se jednom od najvećih, ako ne i najvećom baletnom skupinom u svijetu. To je sam vrh. I sad mene zove jedan Nurejev da plešem s njim i šest baletnih zvijezda Pariške opere!? 'Hvala vam, ali ja mislim da nisam na toj razini', rekao sam. Što ja imam tražiti među njima?", prisjećao se Madia.
Godinu poslije, Nurejev je opet zvao.
"Jeste li ove godine spremni?", pitao ga je i Madia više nije mogao odbiti, "Nurejev i prijatelji" tri godine su obilazili svijet.
Najbolji teatri, najbolja publika, najbolji hoteli, najbolji plesači koje je mogao zamisliti. Bliski istok, Azija, Australija, pa Japan, Sjeverna, Južna Amerika.
"To je bilo tako brzo, a ja sam bio mlad i nisam bio svjestan kakvu sam sreću imao. Shvatio sam tek puno poslije."
Giorgio Madia danas kaže da je najvrednije što je iz toga naučio bilo ponašanje Nurejeva. Putovali bi i 14 sati avionom, bacili prtljagu u hotelske sobe, a on bi otišao ravno u teatar vježbati u dvorani.
"To je činio svakog dana života, bez obzira je li dan ranije briljirao u predstavi, je li putovao tko zna koliko, je li slavio do četiri ujutro. Pokazivao je skromnost time što je svakog dana počinjao od nule, svjestan da svake večeri nastupa pred drugom publikom, koja te možda nikada ranije nije gledala i čeka vidjeti zašto si ako veliko ime", kazao je.
Unatoč trudu i puno rada, Madia smatra da je u životu imao puno sreće. A kako je uopće počeo od La Scale još kao klinac?
"Opet sam imao sreće", rekao je.
A ne, neće nam opet prodati istu priču.
"Ne, zbilja. Htio sam biti glumac. Doma sam plesao, pjevao, glumio. Roditelji su mislili: 'O bože, što ćemo s tim malim?'"
Živjeli su na 14. katu u zgradi u kojoj je živjela i gospođa koja je predavala balet u La Scali. Pa im je jednom rekla da bi "mali ima dobre noge, baš za plesača".
"Otac mi je bio ekonomist, mislio je: dobra je to škola, još će gimnasticirati, a nećemo ga morati stalno trpjeti doma. Usto, nije morao platiti", Madia svoj život opisuje na takav mediteranski način.
Prvo vrijeme baš ga nije bilo nešto briga:
"Kasnio bih, roditelji bi vikali na mene. Prve, a onda i druge godine razmišljao sam samo da mi je to tako dosadno. Mislim, kako to izgleda dječaku od 10 ili 11 godina? Držiš se za šipku, satima i satima gledaš iste stare pukotine na zidu i razmišljaš: svi su vani, vani je sunce, vani su prijatelji, a ti ovdje podižeš nogu gooooore, pa je spuštaš doooolje. Gledaš zid ispred sebe i razmišljaš: 'Je li to život? A govorili su da će to biti baš zgodno.'"
Do tada jest išao u kazalište, ali samo na dramske predstave, nikada na balet.
"Nastavnik bi vikao na mene: 'Tko to zvižduče!!?' I onda se dogodilo. Imao sam sreće jer bio sam zgodan dječak, pa su me izabrali u predstavu. Da, opet sam imao sreće. Publika je dobro reagirala i odjednom je postalo zabavno. 'A-ha, nije mi baš jasno o čemu je riječ, ali možda ipak ima nečega u tome'", pričao je. Počeo je osjećati slobodu, zadovoljstvo, sve bolje je razumio balet. 40 godina poslije u tome je još uvijek svjetska faca.
