Iako naizgled jednostavna, fotografija Patti Smith na coveru albuma “Horses” je samo još jedan primjer Mapplethorpeova talenta, a feministička teoretičarka Camille Paglia opisala ju je kao “najuzbudljiviju fotografiju žene iz svoje generacije” koju je ikad vidjela te je istaknula kako se u njoj spajaju elementi europskih art filmova i glamuroznih modnih časopisa. Ipak, Mapplethorpeov umjetnički opus obuhvaća puno više, a njegova veza s Patti Smith samo je jedna od onih koje su obilježile njegov život i utjecale na njegovo stvaralaštvo. Rođen 4. studenoga 1946. godine u Floral Parku u Queensu, Robert Mapplethorpe odrastao je u katoličkoj obitelji, a već je od malih nogu pokazivao “fascinaciju ljepotom”. Maturirao je već sa 16 godina te se upisao na Pratt Institute u obližnjem Brooklynu, gdje je studirao crtanje, slikarstvo i kiparstvo. Tijekom studiranja, 1967. godine, upoznao je Patti Smith, a 1969. godine zajedno su se doselili u Hotel Chelsea, mjesto koje je tad bilo središte njujorške umjetničke avangarde. Okruženi brojnim velikim imenima 20. stoljeća, Smith i Mapplethorpe živjeli su u najjeftinijoj sobi i polako razvijali vlastite umjetničke izričaje. U autobiografiji naslovljenoj “Tek djeca”, Smith je opisala kako je ona bila “zločesta cura koja je pokušavala biti dobra”, a on je bio “dobar dečko koji je pokušavao biti zločest”, no te su se uloge često mijenjale te su s vremenom oboje prihvatili svoju dvostruku prirodu. Njihova veza usko je povezana s počecima njihove karijere - upravo je Smith bila prva osoba koju je Mapplethorpe fotografirao, a polaroidi koje je snimio u tom periodu označili su početak njegova umjetničkog života. Iako je njegova veza s Patti Smith djelovala kao veza iz bajke, a sama Patti jednom ga je prilikom opisala kao “umjetnika njezina života”, nije sve bilo onako kakvim se činilo. Već 1970. godine Mapplethorpe je upoznao Davida Crolanda, modela i ilustratora koji se kretao u krugu Andyja Warhola. S njim je surađivao na kratkometražnom filmu snimljenom u sobi Sandy Daley, redateljice koja je također živjela u Hotelu Chelsea, a već tijekom snimanja njihov je odnos postao mnogo više od profesionalnog.
Vrlo brzo Croland je postao Mapplethorpeov prvi muški model, a njihova je veza Mapplethorpeu poslužila i kao odskočna daska u karijeri, zahvaljujući Crolandovim brojnim utjecajnim i slavnim kontaktima. Jedan od tih kontakata bio je i kolekcionar umjetnina Sam Wagstaff, milijunaš rođen istoga dana kad i Mapplethorpe, ali 25 godina prije njega. Nakon što je 1972. godine njegova veza s Patti postala isključivo platonska, Mapplethorpe je u Wagstaffu, koji ga je prilikom njihova prvog telefonskog razgovora opisao kao “sramežljivog pornografa”, pronašao ljubavnika, pokrovitelja i mentora, a upravo je ta veza označila glavnu prekretnicu u Mapplethorpeovoj karijeri - već sredinom 70-ih erotika, pornografija i sadomazohizam postaju ključni elementi njegovih fotografija, a način na koji je pristupao tim temama izazivat će brojne kontroverze još godinama nakon Mapplethorpeove smrti.
Njujorška sadomazohistička scena postala je osnovom njegovih fotografija, no isto tako i sastavnim dijelom njegova života jer je i on sam puno vremena provodio u seks-klubovima, od kojih se najpoznatiji nalazio na Manhattanu i bio poznat kao Mineshaft. Među onima koji su redovno posjećivali Mineshaft bili su autor Jack Fritscher (s kojim će se Mapplethorpe također kasnije povezati), erotički umjetnik Rex, izvedbena umjetnica Anna Sprinkle (koja je bila jedna od tri žene kojima je bio dopušten ulazak u klub) i sam Mapplethorpe koji je jedno vrijeme čak radio kao službeni fotograf kluba. Bilo je to mjesto u kojemu se kontinuirano slavio promiskuitet - poticala se golotinja, a prostori unutar kluba bili su dizajnirani kao zatvorska ćelija, tamnica ili prtljažnik kamiona te su se u njima dodatno naglašavali i slavili različiti fetiši. Upotreba brojnih narkotika također je bila izuzetno popularna. Klub je bio otvoren od 1976. do 1985. godine, kad je zatvoren zbog pojave mnogo slučajeva side koja se dovodila u vezu s homoseksualcima i raskalašenim seksualnim ponašanjem.
Fotografiranje sadomazohističke scene u New Yorku za Mapplethorpea je označilo korak naprijed od dotadašnjeg korištenja kamere - ako se do tada koristio kamerom sa svrhom otkrivanja seksualnosti, u svojim je novim radovima odlučio kameru iskoristiti kao materijal za konstruiranje svijeta ispunjenog erotikom, u kojem požuda i seksualnost upravljaju svim tipovima međuljudskih odnosa. Njegove fotografije prikazivale su seksualnost s radikalnim i živopisnim detaljima te su vrlo često bile opisane kao “šokantne”, iako je on više puta istaknuo kako ne voli tu riječ, već mu je draže opisivati ih kao “neočekivane”. Bilo je očito da je njima testirao granice kreativne slobode, a reakcije na fotografije bile su podijeljene - za jedne su predstavljale uvjerljivi prikaz ljudskog tijela, seksualnosti i požude, a drugi su ih pak smatrali neprimjerenima i skandaloznima.
Mapplethorpeova težnja za slavom u drugoj polovici 70-ih dovela ga je i do Jacka Fritschera, koji je u to vrijeme radio kao urednik muškog pornografskog časopisa Drummer. Kao fotograf u usponu, za čiji su opus već tad postali karakteristični sadomazohistički elementi, mladi Mapplethorpe fascinirao je Fritschera te je njihova poslovna iskra vrlo brzo prerasla u pravu međusobnu strast i njih dvojica postali su ljubavnici. Časopis se za Mapplethorpea pokazao kao idealna prilika za širenje publike, a njegova nedefinirana veza s Fritscherom potrajala je nekoliko godina te je Fritscher čak sačuvao i brojna Mapplethorepova pisma koja svjedoče o njegovu razuzdanom seksualnom životu. U pismu od 20. travnja 1977. godine i sam se Mapplethorpe osvrnuo na vlastite seksualne navike napisavši: “Mislim da si u pravu kad kažeš da mi treba psihijatar. Ja sam muška nimfomanka. Nikad nisam zadovoljan”.
Osim sadomazohističkih elemenata, u Mapplethorpeovim fotografijama veliku su ulogu imali i religijski motivi, vrlo često u nekoj izvrnutoj ili oskvrnutoj verziji. Unatoč činjenici da je bio odgojen kao katolik i da se njegov otac nadao kako će jednoga dana postati svećenik, Mapplethorpe je tijekom života razvio naviku uspoređivanja samoga sebe s vragom, a neki njegovi radovi poslužili su i kao ilustracije za posebno izdanje “Sezone u paklu” Arthura Rimbauda.
“Jedna od serija Robertovih fotografija i ilustracija za jedno izdanje Rimbaudove ‘Sezone u paklu’ - knjige čije su riječi bile stihovi za Robertovu vizualnu glazbu - uključivala je jedan od mnogih autoportreta koje je Robert snimio, a ovoga je puta samoga sebe prikazao kao rogatog vraga”, napisao je Fritscher u memoarima naslovljenima “Mapplethorpe: Assault with a Deadly Camera”, u kojima detaljno opisuje poslovnu i privatnu vezu s kontroverznim fotografom.
U fascinaciji s religijskim motivima, Mapplethorpe je težio tome da “pronađe vraga u svakome od nas”, a kasnije, kad se okrenuo fotografiranju cvijeća, istaknuo je kako su “ljepota i vrag jedna te ista stvar”.
Mapplethorpeov život obilježila je njegova težnja za slavom i neizmjerna želja da ostane upamćen, da ostavi neki trag. Uživao je u pozornosti i želio je da ga ljudi prepoznaju, da na njega gledaju s divljenjem te je živio u savršenom balansu između elitnih koktel partyja i sadomazohističkih klubova, a taj se njegov dvostruki život odrazio i u njegovim radovima.
Sredinom 80-ih naglo je porastao broj osoba pozitivnih na HIV te se 1986. godine i Mapplethorpe odlučio testirati te je nalaz, na njegovu žalost, bio pozitivan. I nije bio jedini u svojem uskom krugu - Sam Wagstaff umro je od side u siječnju 1987. godine, a Mapplethorpe je postao njegovim nasljednikom. Upravo ga je njegova dijagnoza natjerala da počne raditi više i brže te da se posveti većim i ambicioznijim projektima. Počeo je fotografirati cvijeće, većinom ljiljane, a vratio se i portretima. Bile su to fotografije s naglašenom harmonijom i ravnotežom, fotografije u kojima je težio “savršenstvu forme”. Iako je do samoga kraja vjerovao da može pobijediti sidu, fotografije iz ovog posljednjeg i najbolnijeg perioda njegova života svjedoče o njegovu prikrivenom strahu i o tome kako je konstantno tražio izlaz, neki put koji će mu omogućiti bijeg od patnje koja je postala sastavni dio njegove svakodnevice.
Nedugo prije smrti 1988. godine održao je veliki koktel party u svom stanu povodom izložbe njegovih fotografija koja se održavala u Muzeju američke umjetnosti Whitney. Bila je to svojevrsna oproštajna zabava koju je pripremio jer je predosjećao kraj. Tad je već bio u invalidskim kolicima, izrazito mršav i bilo je očito da je bolest već uzela maha, no svejedno je privlačio pozornost te proveo večer slušajući pohvale svojih prijatelja i obožavatelja.
U dokumentarcu naslovljenom “Mapplethorpe: Look at the Pictures” iz 2016. godine, David Croland, koji je također došao na zabavu, prisjetio se kako mu je Mapplethorpe u jednom trenutku šapnuo: “Reci im sve. Održavaj me na životu”.
Patti Smith, njegova prva ljubav, posljednji ga je put vidjela u veljači 1989. godine, svega nekoliko tjedana prije njegove smrti. Tijekom čitavog su života održavali prijateljske odnose te komunicirali preko pisama, a u posljednjem pismu koje mu je uputila je napisala: “Često dok ležim budna razmišljam o tome jesi li i ti budan. Boli li te, jesi li usamljen? Izvukao si me iz najmračnijeg perioda mojeg mladenačkog života, podijelio si sa mnom svetu tajnu o tome što znači biti umjetnik. Zbog tebe sam naučila gledati i nikad nisam povukla nijednu liniju koja nije došla iz tog znanja koje mi je donijelo dragocjeno vrijeme koje smo proveli zajedno. Tvoj rad, koji dolazi iz fluidnog izvora, može se pratiti sve do gole pjesme tvoje mladosti. Tad si govorio o držanju Boga za ruku. Sjeti se da si, u svemu, uvijek držao tu ruku. Čvrsto je uhvati, Roberte, i ne puštaj”.
Robert Mapplethorpe preminuo je 9. ožujka 1989. godine. Njegove eksplicitne fotografije i činjenica da je sida bila uzrokom njegove smrti postale su tema brojnih kontroverzi, od kojih je najpoznatija ona povezana s njegovom izložbom “The Perfect Moment”, koja je na turneji 1989. godine izazvala burne reakcije konzervativnih političara koji su inzistirali da - ako pogledamo njegove fotografije - možemo vidjeti samo izopačenost. Izložba je prikazivala njegove radove iz portfolija nazvanih X, Y i Z, od kojih je svaki prikazivao jednu od ključnih tema Mapplethorpeova stvaralaštva - sadomazohizam, cvijeće i portrete Afroamerikanaca. Među 175 fotografija prikazanih na izložbi, našle su se i dvije nazvane “Jesse McBride” (1976.) i “Rosie/Honey” (1976.), koje su prikazivale gologa dječaka i golu djevojčicu te gotovo odmah bile proglašene dječjom pornografijom, što je dodatno pojačalo negativne reakcije na izložbu i na čitav Mapplethorpeov rad. Izložba je u nekim gradovima bila otkazana, a to je dovelo do još burnijih debata o umjetničkoj slobodi i cenzuri. U Cincinnatiju je slučaj završio i na sudu - antipornografska organizacija nazvana Citizens for Community Values podigla je tužbu protiv Centra za suvremenu umjetnost optužujući ih da s Mapplethorpeovom izložbom promiču i potiču razvratnost. Sud je na kraju ipak presudio u korist Centra za suvremenu umjetnost, a paradoksalno je upravo ta kontroverza učinila Mapplethorpeove radove još važnijima i relevantnijima.
I dok su jedni tvrdili da - ako pogledamo fotografije - na njima nećemo vidjeti ništa umjetničko, već samo odraz njegova skandaloznog života, brojni Mapplethorpeovi prijatelji i bližnji nastavili su braniti njegove radove i ustrajali su u tome da se njegovo ime zapamti i nakon njegove smrti. Patti Smith je tako napisala predgovor za njegovu knjigu studija o cvijeću, posljednji Mapplethorpeov projekt, objavljen samo nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, a brojne su fotografije na izložbi “The Perfect Moment” bile popraćene upravo njezinim stihovima. Jack Fritscher se, pak, u svojem tekstu za The Guardian prisjetio ljubavne veze s Mapplethorpeom te opisao kako i dalje osjeća njegovu prisutnost, čak i godinama nakon njegove smrti: “I dok sjedim u svojem kalifornijskom vrtu među ljiljanima, gdje je i Robert nekad sjedio, nedostaju mi njegovo slatko lice, vitko tijelo i ironičan glas, ali njegova aura ostaje živa - u njegovim kasnim noćnim pozivima, fotografijama i pismima”.
Unatoč činjenici da je vodio izrazito raskalašen život i činjenici da su ga okruživale brojne kontroverze, Mapplethorpe je u svojim radovima stvorio svjedočanstvo o moći same umjetnosti i istaknuo njezinu sposobnost da provocira, inspirira i izaziva. Njegove fotografije tako do danas ostaju erotskim podsjetnikom na sve najvažnije trenutke njegova života, ali istovremeno nastavljaju poticati publiku na suočavanje s vlastitim percepcijama ljepote, identiteta i seksualnosti te na promišljanje izvan onih uobičajenih okvira koje nam zadaje društvo u kojemu živimo.
