Kakva vizija i kakav oblik teatra može opstati u današnjem konzumerističkom kapitalizmu u kojemu se sve, pa i umjetnost, gleda kroz prizmu zarade i tržišnih zahtjeva? Kakva je ideja kazališta nakon burnog razdoblja avangarde i nakon velikih umjetničkih prevrata u dvadesetom stoljeću.
U svojoj bogatoj povijesti, koja se kreće od Aristotelovog Pjesničkog umjeća i mimesisa, rimske komedije, renesansne komedije pa pa elizabetansko kazalište, francuskog klasicizma i klasicističke lozike „govoriti znači činiti“ pa preko naturalističke drame; Beckettov naslov smrti konstitutivnog subjekta: Der Gott ist tod- Godota.
Brechtov epski teatar te subpsihotični genij u vidu Artaudovog "kazališta okrutnosti" koje izrasta na ideji „kazališta krvi“ koje sebe vidi kao „genezu stvaranja“, Camusov teatar apsurda te na posljetku postmoderne drame, kazalište je oduvijek je bilo svojevrsni odgovor na pitanja koja vrijeme postavlja, ogledalo društva, i važan dio društva.
U svojim razvojnim etapama kazalište, ako se nije odvažilo na nove, neistražene i neizvjesne putove u samu srž stvarnosti, njen odraz u dubini ljudske duše, na ovaj ili onaj način, ono se dodvoravalo svom dobu, nekom od svjetovnih vladara, crkvi ili ukusu publike. Naravno, nerijetko nauštrb vlastitog razvoja. No, kanon nam ipak svjedoči da se i u najmračnijim razdobljima i u najtežim okolnostima teatar ipak uvijek uzdigao utjelovljen u geniju koji je kroz svoje pero prikazao svoj povijesni trenutak u njegovom najčišćem i najjasnijem izdanju.
No, današnje doba doista djeluje kao konfuzan umjetnički moment, u kojem umjetnost, ili teži eklektičnim nemogućim spojevima, pa svojevrsno začuđenje nalazi u (katkad zaista fascinantnoj) bizarnosti, ili pak u shizofrenoj nostalgiji kreiranoj krajnje romantiziranom slikom povijesno-umjetničkih razdoblja i događaja, ili pak u drugoj krajnosti svoju opstojnost vidi u konzumerističkom duhu u kojemu se na nju gleda kao na kič, apsolutnu izvrsnost, masovnu kulturu (i anti-kulturu), s (jedinim) ciljem zabave, razonode i na kraju krajeva- prodaje.
Kakva li je stoga onda današnja vizija kazališta u očima veterana hrvatskog glumišta Zdenka Jelčića, koji svojim osebujnim stilom i pomalo boemskim šarmom o kazalištu govori pomoću brojnih aluzija na seks, lascivnih opisa i s popriličnom dozom ironije? Upravo u takvom tonu, sedamdesetogodišnji veteran jugoslavenske, hrvatske, a sve više i švicarske kinematografije, izveo je u zagrebačkom Kulturno umjetničkom centru (KIC) svoju monoraspravu pomalo lascivnog naziva "Lijepa, dobro odgojena, nikome ne da ribicu".
Zanimljiva kombinacija "seksa, glume i tucanja u zdrav mozak" tako je glumcu poslužila kao materijal za kritiku suvremenog (hrvatskog) kazališta koje glumac vidi kao "tucača" koji svojom "vještinom" jedino uspijeva otjerati "žene" od sebe. Pod geslom "glavno je biti nadignut, sve ostalo dođe samo po sebi" glumac ukazuje kako loša izvedba, režija i rezultanto, dosada koji se mogu pojaviti u teatru ukoliko predstava "nema mesa", uvelike ugrožavaju kod publike katarzu, i jedino čemu tako "impotentni" teatar i predstava vode jest želja publike da se više nikada ne vrati u kazalište.
Pomalo izvučeno iz konteksta no za pobliži opis u duhu glumčeve "ćuške" modernom hrvatskom kazalištu, mogla bi poslužiti i rečenica "Nikada pri dobrom seksu nisam pomislio na teatar". Glumac poprilično ironičnim tonom kritizira dosadne, jednolične i (nerijetko) trivijalne predstave nizom crtica i parabola iz života koje su razdijeljene proznim i pjesničkim intermezzima.
O samoj ulozi umjetnika- glumca, govori kao o ljubavniku, koji svojom vještinom dovodi do ekstaze onih s kojima uđe u čaroliju ljubavnog izgaranja strasti, no na način, na koji ga gotovo poistovjećuje s apsolutom, s prirodom, s onim iskonskim kaosom koji svojim pulsiranjem u svakom trzaju evocira logos u nadolazećem katartičnom blaženstvu post-klimaksa. Kako je navedeno u opisu izvedbe glumčevog "koncerta- monorasprave":
"Na viši stupanj od božjega su se uzdigle glumačka i tucačka kreativnost. Samo se glumačkom umjetnošću i tucanjem dolazi do katarze, do uzvišenih trenutaka očišćenja od svega nepotrebnog,do trenutaka ljepote, strastvenih, sveobuhvatnih trenutaka tjelesne i duševne sreće. Sve prije čina tucanja i glume je priprema, proba za te trenutke, a sve poslije toga je utisak, uspomena i razmišljanje o činu koji je već bespovratno prošao... Upravo to orgazmičko, katarzično, ono je što nas privlači teatru i tucanju."
Zanimljivi su također eufemizmi koje glumac koristi pri opisima pa se tako mogu naći kolokvijalizmi poput "tucanje", ''ribica'' ali i dubrovački lokalizam "šegati". Jelčić smatra kako publici treba malo "strastveniji nastup, malo patosa" jer smatra da ako je "glumac brbljavac i brblja sebi, riječ ne prelazi rampu. No, ako glumac zna i ako se unese publici u lice, i ako misao (koja je energija) prenese publici, onda mu se ta energija vraća na scenu i dobiješ aplauz.
Onda te njegove misli stvore novu energiju i ako ga tako prisiliš, onda je glumac zadovoljan." Svoju tezu o misli kao energiji Jelčić potkrjepljuje primjerom s Čehovljevom dramom "Tri sestre" koju koristi kao primjer ipak moderne no već ipak dovoljno stare drame koja i zbog svoje prirode može djelovati pomalo dosadno publici ukoliko se ne izvede na zanimljiv način pa kaže: "Vrlo se često događa da se na sceni izvodi nešto što tebe ne zanima, recimo iz Rusije s kraja devetnaestog stoljeća.
Tu neke tri sestre se svađaju, pa koga to zanima ? Glumac mora dakle biti vrlo energičan i uvjerljiv da bi se [publika] zainteresirala i uživjela u neku od sestara. Mi svi korespondiramo, bilo kroz miris, dodir, i to sve stvara fizikalne reakcije, kemijske reakcije i stvara emocije. To se onda arhivira i stvara se u potpunosti dojam. Glumac mora izuzetno glumiti da bi prenio tu misao. To nije naravno njegova misao, to je Čehovljeva misao.
A i Čehov isto kad piše, prenosi tu misao na glumca, koji to onda prenosi dalje [na publiku]." Na upit našeg sugovornika smatra li da intervencija režisera može ugroziti kvalitetu same izvedbe i drame, Jelčić kaže kako "režiser i dramaturg moraju misao [pisca] i energiju složiti i prebaciti u drugu vrstu, ali mora ostati ta misao i energija (...) što ako je dovoljno pametan režiser da štrika na mjestima a na način da dovoljno misli kvalitetno prenese no tako da istovremeno da dovoljno slobode glumcu."
Jelčić iz svega izvodi tezu kako se glumačko umijeće nužno veže za unutarnji svijet glumca, njegove doživljaje i emocije, koje onda ovaj kanalizira u lik koji utjelovljuje na način da ta emocija služi kao spona između autora, režisera, glumca i napose publike koja iza "četvrtog zida" prati tu iluziju zbilje. Ukoliko se opisani procesi ne dogode, rezultat je isti kao kod impotentnog ljubavnika- potpuni nedostatak ikakvog zadovoljstva i odbojnost prema kazalištu kao mediju.
Tako je uz gomilu parabola, dosjetki, proznih i poetskih umetaka, jedan od naših najdugovječnijih glumaca, Zdenko Jelčić, na svoj osobit, duhovit i poprilično zanimljiv način uputio svoje viđenje današnjeg stanja u hrvatskom kazalištu, ali i brojne ideje i maksime kako bi se stanje moglo popraviti. I sve to u ugodnoj kućnoj atmosferi zagrebačkog KIC-a.
