Oliver Lovrenski u svom književnom prvijencu “Kad smo bili mlađi” (“Da vi var yngre”) donosi snažan, poetičan i sirov bildungsroman. Napisan suvremenim žargonom mladih, u nizu kratkih epizoda i furioznom ritmu, roman “Kad smo bili mlađi” priča je o prijateljstvu i nadi, o prebrzom odrastanju i žudnji za onim što nikad nismo imali. Oliver Lovrenski napisao je roman o svojoj generaciji i za nju, autentičnu i iskrenu priču za sve koji žele čuti i razumjeti njihov jezik, njihove strahove, radosti i nade.
- ‘Kad smo bili mlađi’ autentično bilježi snagu i ljepotu mladeži Osla koja se bori na način na koji nijedna druga knjiga to ne čini. Ovo je bila misija - kaže nam Lovrenski, koji će se ove godine predstaviti i 30. Sa(n)jam knjige u Istri.
Iako ne otkriva ima li knjiga autobigrafske elemente i jesu li ga/ koje su ga scene iz vlastitog života inspirirale, čitajući ne možemo ne vidjeti sličnosti autora i njegova glavnog lika.
- Knjigu sam napisao za mlade, kako bi otkrili da njihova povijest ima vrijednost i značaj. To je autentična priča za mlade u Oslu i prikaz je stvarnosti u gradu, više od prikaza mene. Knjiga prikazuje kakav je Oslo danas za njih. To je priča o njima, a posebno sam se nadao da će je mladi dečki prihvatiti i pročitati. I oni su to učinili. Oni koji nikad nisu pročitali knjigu, otkrili su ovu knjigu, otkrili su ljepotu čitanja i na to sam jako ponosan - rekao je za norveške medije.
Upravo je to snaga ovoga romana, on je pisan kao svojevrsni dnevnik, crtice iz života glavnih junaka i pisan je tako da mu vjerujemo, da se zapitamo gdje smo mi u svemu tome i o izazovima vlastitog odrastanja. Daje nam pogled iznutra.
- Čitate o tim dječacima i oni rade mnoge stvari za koje biste pomislili: ‘Ja nikad ne bih to učinio’, ali tu je povrijeđenost. Mislim da sad možete shvatiti kako je to biti mlad. Upoznat ćete se sa svime što se ne izgovori za stolom. Ako imate djecu i pitate ih kako stvari stoje, možda ćete dobiti samo pola priče. Ovdje ćete dobiti ostatak - istaknuo je Lovrenski.
Lovrenski nas upoznaje s četiri najbolja prijatelja - Ivorom, Marcom, Jonasom i Arjanom. Na pragu punoljetnosti, 16-godišnji mladići žele živjeti punim plućima, iskusiti sve što im Oslo pruža, izlaziti i zaljubljivati se, pobjeći od svakodnevnih problema. Donosi nam i očeve koji piju i udaraju, majke koje su prestravljene svaki put kad im sin izađe na vrata, dobre učitelje, umorne radnike socijalne skrbi, djevojke koje žele više kokaina i djevojke koje žele napredovati u svijetu...
- Knjigu sam počeo pisati u listopadu 2022. godine i do Uskrsa sam svaki dan sam radio na scenariju, a da nitko drugi nije pročitao ni jednu stranicu. I tu vjerojatno dolazi jedinstvenost. Bio sam u balonu u kojem nisam imao vanjski utjecaj, nikoga tko bi me mogao skrenuti s puta. Nisam pisao misleći na publiku. Često sam sjedio u kafićima ili knjižnicama, podzemnim željeznicama, vlakovima... Zamišljao sam da pričam priču prijatelju koji sjedi preko puta mene u kafiću ili restoranu ili gdje već. Ljudi su me ponekad malo čudno gledali, jer sam nekako sjedio i čavrljao s prijateljem, ali to sam samo ja vidio. Ali uspjelo je, jer je tad tekst postao tipičan za način na koji ja pričam i način na koji ljudi razgovaraju u Oslu, posebno u središtu Osla - objasnio je Lovrenski.
Direktno i indirektno progovara o nizu problema s kojima su ne samo glavni junaci, nego mladi kao takvi suočeni i kako svi oni utječu na njihovo odrastanje. U jednom dijelu Lovrenski piše kako im nije nedostajalo snova nego nade, a upravo tim beznađem odiše njihova svakodnevica.
- Moja generacija je, nažalost, donekle uvjerena i naučena da se prvi put u povijesti čovječanstvo suočava s egzistencijalnim prijetnjama koje još ne zna riješiti. Ono o čemu se ne govori je da to nije rijetkost, nego zapravo samo ljudsko stanje. Također smo se udaljili od onoga što su ljudi oduvijek radili: napornog rada u potrazi za lokalnim životom usredotočenim na značajnu odgovornost i stabilne odnose. Ova kombinacija pesimizma i nedostatka odgovornosti i bliskih odnosa rezultira besmislom, a besmisao bez plana postaje i beznađe. Ovo je također pogoršano iskrivljenim razumijevanjem Zapada o vlastitoj prošlosti i sadašnjosti, kao i nedostatkom bilo kakve produktivne vizije budućnosti. Postoji, naravno, više razloga i individualnih varijacija, ali moju generaciju zahvaćaju egzistencijalni pesimizam i sumnja u sebe. Nasreću, pesimizam je uglavnom neutemeljen i vjerujem da će ga zamijeniti nevjerojatan optimizam kad ponovno otkrijemo nevjerojatnu ljepotu ljudskog potencijala - ističe Lovrenski.
Dok se svijet oko njegovih junaka polako raspada, oni ga pokušavaju sastaviti prijateljstvom, humorom i zabavom. Oni su jedni drugima sve, braća, prijatelji i očevi.
- Prijatelji mogu biti najbolja stvar koju imate, a mogu biti i najgora. Vaši prijatelji će vas donekle definirati - govori Lovrenski. Osim beznađa, problem je i dosada, odnosno škola, koja ih zamara jer ih ne uči što žele znati. U ranijim intervjuima Lovrenski je spomenuo kako s 15 više nije imao što istražiti. Iz ove dosade proizlazi potreba za samoistraživanjem i eksperimentiranjem, a ono, nažalost, postaje eksperimentiranje s drogom.
Lovrenski, i sam bivši ovisnik, u intervjuima je rekao kako nije mislio da će doživjeti 17 godina. U romanu progovara i o paklu ovisnosti u koji društvo lagano tone. Izmjenjuju se pritom svijetlo i tamno. Treba li Ivor postati odvjetnik ili treba postati netko kome odvjetnik treba?
On je sam u dvadesetoj godini odlučio reći dosta i donio odluku za koju je znao reći kako mu je bila najteža u životu.
- Već nekoliko godina intenzivno sam vođen snom da izgradim sjajan život, stvaram sjajnu književnost i u biti ispunim svoj potencijal. Mislim da je mentalno zdravlje komplicirano i individualno, ali se puno toga može riješiti praktičkim poboljšanjem života. Vježbanje, zdrava prehrana, druženje s dobrim ljudima, rad na nečem značajnom i praćenje produktivnog plana prema dobrom životu - navodi Lovrenski, koji u slobodno vrijeme i boksa.
Lovrenski, čija je majka je Hrvatica, a otac Norvežanin, inače i poznati pjesnik Håvard Rem (na fotografiji), kaže da je već nekoliko godina intenzivno vođen snom da izgradi sjajan život, stvara sjajnu književnost i u biti ispuni svoj potencijal
Osim urbanosti i ubrzanosti Osla, u knjizi spominje i ljeta u Hrvatskoj, koja su mu i osobno ostala u lijepom sjećanju.
- Jako sam se veselio vidjeti hrvatsko izdanje knjige. Jako smo naporno radili na tome i da prijevod bude najbolji mogući. Puno sam puta razmišljao o tome kako bi bilo preseliti se u Hrvatsku i često mi nedostaje. Svaki put kad čujem jezik, osjetim toplinu u grudima. Ja volim Hrvatsku. I dalje je posjećujem nekoliko puta godišnje. Cijeli život sam živio u Norveškoj, ali jedna od najljepših uspomena mojega života bili su oni tjedni i mjeseci koje sam ljeti proveo u Hrvatskoj, s obitelji i prijateljima. Bilo je doista kao da je vrijeme stalo - kaže Lovrenski, čija je majka Hrvatica.
Otkriva i kako se veseli svakoj prilici da može biti ovdje (u Hrvatskoj), a trenutačno radi na TV seriji baziranoj na knjizi i novom romanu.
