Kad se ime i prezime Sanje Pilić nađe u križaljkama ili nekom od kvizova, enigmatičari i kvizoljupci uglavnom mogu odahnuti, sigurni kako će odgovor imati veze s književnošću za djecu i mlade. Ako ih, dok su se školovali, slučajno autorica nije uživo posjetila na nekom književnom susretu s učenicima, a gotovo da nema škole u Hrvatskoj u kojoj se to nije dogodilo, teško da se nisu susreli s nekom od njezinih knjiga u lektiri, no čak i ako ih je i to iz nekog razloga mimoišlo, ima još mnogo načina i puteva do toga da je za autoricu doista teško moguće - ne čuti. Sve ovo zapravo ima svrhu ukazati na to kako je Sanja Pilić jedna od najvidljivijih spisateljica za djecu i mlade, godišnje analize posuđenih knjiga u knjižnicama dodale bi tome i najčitanijih, dobitnica je većine nagrada u toj kategoriji (Grigor Vitez, Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak, Mali princ, Kiklop i dr.), nominirana i za nagradu H. C. Andersen.
Ne mogu se pohvaliti dubljim uvidom u književnost za djecu i mlade, nažalost svakako ne spadam ni u ciljanu dobnu publiku, tako da nemam neki značajan stav o njezinim slikovnicama, zbirkama priča i romanima, no ono malo što sam "škicnula" preko kćerina ramena, koju dakako te knjige nisu mimoišle, odaje dojam knjiga čija je fabula suvremena, fokusirana na univerzalne probleme mladih, jezik jednostavan, pripovijedanje nekomplicirano i zabavno, gotovo igra na sigurno, što nekako i jest formula uspjeha kod mladih čitatelja. No nekima je možda poznato da je Sanja Pilić objavila i nekoliko knjiga poezije i proze "za odrasle", kao što su "Mala torba, velika sloboda", "Zbogom romantiko", "Sve što sam naučila", čak i "Sabrane pjesme" itd. Neke od njih došle su mi u ruke i obično sam ih čitala kao svojevrstan nusproizvod ipak primarne spisateljske djelatnosti koji zadržava spomenute karakteristike stila koji je spisateljica izgradila pišući za "neodraslu" čitateljsku publiku, ali progovaraju o onim temama koje se toj publici ne mogu ponuditi, "Mala torba, velika sloboda", primjerice, zbirka je priča o ženama raznih generacija i uloga, "Sve što sam naučila" zapisi s Facebooka, uglavnom svugdje bismo mogli upotrijebiti taj pridjev ležerno, ne previše zahtjevno, dodati im i one zabavno i povremeno duhovito. Kad piše za odrasle, naime, Sanja Pilić nema neke veće pretenzije, ne zanimaju je velike teme, ne razmišlja pomno o strukturi teksta, reklo bi se kako se ni s čime previše ne opterećuje, nego jednostavno zapisuje.
Šetnje, zaboravSanja Pilić, Neolit
Sličan je slučaj i s njezinom knjigom "Šetnje, zaborav", koja je objavljena u biblioteci koja bi, načelno, trebala objavljivati putopisnu prozu. Knjige triju autorica koje su se nedavno pojavile, roman Julijane Matanović "Stoji ti put", "uvjetni putopisi" Ivane Šojat "Tri carstva" i zapisi Sanje Pilić, na neki način ideju okosnice biblioteke prilagođavaju sebi i odmiču se od klasičnih predstavnika toga žanra i to je sasvim legitiman postupak, onda kad je uspješan. Ležernost kao odlika pisanja Sanje Pilić vidljiva je od početka - u uvodnom poglavlju bez ikakve mistifikacije navodi kako je knjigu napisala jer ju je urednik (Zoran Maljković) gnjavio i tvrdoglavio, nakon čega je rekla: "U redu, dosadan si kao stjenica" i počela pisati. Čini se da je ovakva motivacija zaista točna jer ono što slijedi daleko je od nekog promišljenijeg koncepta, mnogi se motivi ponavljaju i variraju, rečenice su kratke i jednostavne, dojam je kako je riječ o knjizi čiji su dijelovi pisani onako kako joj dođe i kad joj dođe, i jednako kao između korica knjige mogli bi stajati i kao, recimo, malo duži statusi na društvenoj mreži. Nepretencioznost je svakako jedna od glavnih odlika ove knjige. Putopis je shvaćen kao svojevrsno putovanje vlastitim životom, premda se spominju i konkretna putovanja i konkretni gradovi, žanrovski se sve skupa više odmiče prema granici s dnevničkim zapisima, a motivi koji se u svemu tome ponekad naglašavaju su pisanje i pamćenje. Uostalom, dio se zapisa iskazuje autopoetičkim i tiče pitanja istine i izmišljanja, inspiracije za pisanje, ali i onoga što je možda za ove zapise najvažnije - zamora koji joj izaziva intelektualizam svake vrste. Njega Sanja Pilić izbjegava, gradeći svoju knjigu na temama koje i jesu ozbiljne, ali im jednostavno ne dopušta da se razviju, nego ih tek ovlaš dodiruje. Tekstovi su to svakako autobiografskog karaktera, ali uz uvijek podignutu ručnu kočnicu da se ne ode predaleko, čak i oni dijelovi koji djeluju kao naznaka traume o kojima bi se imalo što napisati ne "kopaju" se previše.
U te dijelove spadaju zapisi koji literarno obećavaju, vezani uz obiteljske odnose (odnos s bakom, majkom, ocem, odnos majke i bake, odnos s kćeri i sinom), zaljubljivanja, partnerstva i brak, uz koje se naglašava velika emotivnost, ali kako kaže jedna rečenica iz knjige: "I to bi bilo to". Kao izlika za neprodubljivanje pisanja o nekim odnosima i situacijama često se pribjegava upravo spominjanju zaborava, kao svojevrsnog alibija za to da se o prošlosti ne može pisati onako kako bi to, svjesna je, činili pravi pisci, nego prošlost ostaje pomalo prikrivena. Taj je motiv zaboravljanja svojevrsna spona prema motivu starenja koje sa sobom donosi jaču težnju za slobodom i samoćom, manjak emocija, ali i nadvladavanje tuge i strahova koji su je u ranijem životu obilježavali. Zrelost kao da je donijela gašenje iluzije romantičnosti, kojoj je kao mlađa bila sklona, što je zanimljivo, ali u samom tekstu također tek pribilježeno. Zanimljivo je i promišljanje o tome kako su se mijenjali likovi žena o kojima je pisala (i vlastite životne uloge) - od plačljive divljakuše, preko majke, kućanice, usamljenice do, recimo, pronicljive babe - što bi bio odličan početak za neka duža autofikcionalna i esejistička promišljanja, ali osnovni je princip ovoga pripovijedanja samo pružiti kratak signal i potom se od njega odmaknuti. Najupitnijim dijelom ipak smatram one dijelove koji se približavaju žanru selfhelpa i u kojima se vlastito životno iskustvo uobličava u generalne zaključke, upute ili poduku.
Optimizam "sve će biti u redu" stila, dakako legitiman iako ne uvijek i motiviran ostatkom teksta, naime, uspostavlja se i rečenicama motivacijskoga tipa i to bez nekog vidljivog odmaka: "Izgradiš povjerenje u svoje Više Ja, Višu Silu, dragog Boga, sprijateljiš se s njim i sve si manje zabrinuta. Tvoje Neću i Ne Želim postane jednako moćno kao Hoću i Želim". Kao što nisam do kraja sigurna da razumijem što bi to bio "dušopis" kao žanr naveden u blurbu knjige, malo sam nesigurna i u to da sam shvatila što su to "dimenzije dimenzija u beskonačnosti dimenzija", ali možda je ipak do mene.
Hoću reći, "Šetnje, zaborav" nisu me uvjerile kako su izleti u pisanje za "odrasle" ove autorice i dalje nešto drugo osim ležernog nusproizvoda uz ono čime se primarno bavi i u čemu je uspješna, premda ne sumnjam kako će i ova knjiga biti čitana i neće nedostajati komplimenata po društvenim mrežama. No na jednome mjestu i sama će zapisati kako joj se čini da joj pisanje za odrasle zapravo ne odgovara i u tome ima istine. Sve u ovoj knjizi spontano je i namjerno "neurednije", ponavljanja i varijacije na temu prate njezina stanja, no nedostaje neka jača nit koja bi sve te zapise uvezala i lišila ih povremene trivijalnosti i osjećaja nabacanosti. Ovako, knjiga je simpatična ako su i čitateljske pretenzije jednako nepretenciozne, pogodna za čitanje napreskokce ili u cjelini, a onda, kako kaže već citirana rečenica: "I to bi bilo to"
