Kad je papa Franjo imenovao Dražena Kutlešu novim zagrebačkim nadbiskupom, reakcije klera bile su, blago rečeno, suzdržane. Mnogi domaći svećenici, s besprijekornim karijerama i teološkim znanjem, očekivali su nekoga iz vlastitih redova. Umjesto toga, stigao je vatikanski čovjek, specijaliziran za krizne situacije, poznat po pragmatičnosti i umijeću upravljanja. Njegov dolazak doživljen je kao vatikanski eksperiment, a ne kao znak unutarnje reforme. Sad je jasno da njegova misija nije donijela ni svježinu ni promjenu. Ako je Bozanić bio kritiziran zbog pasivnosti, na kojoj osnovi možemo tvrditi da Kutleša donosi nešto drugačije, kad i sam djeluje u jednakoj tišini? No problem ovdje nije samo u jednom čovjeku, nego u sustavu: Crkvi koja sve više djeluje poput disonantnog zbora bez vođe, bez vizije i bez istinske želje za dijalogom s vjernicima i društvom.
U vremenima moralne i društvene nesigurnosti Crkva bi trebala biti kompas. Umjesto toga, domaći biskupi biraju šutnju pred najtoksičnijim glasovima javnog prostora. Preglasna šutnja pred sve glasnijim pokušajem legitimiranja ustaških pozdrava postala je ogledalo tog oportunizma. Porast napada na strane radnike bio je jednako ilustrativan primjer: da huškanje dolazi s lijeve strane, reakcije bi bile brze i glasne, kad dolazi iz desnih i nacionalističkih krugova, odgovor je, nažalost, tišina. Sad imamo šutnju i kad se društvo pokušava oblikovati u jednoj normi i jednom narativu, koji svijet vidi samo u crno-bijeloj formi. Crkva, koja bi trebala unositi nijanse i svjetlo, pristaje ostati u sjeni. Ta tišina nije znak pastoralne razboritosti, nego klasičnog kukavičluka. Onog istog koji povijest Crkve poznaje kao opasnu tišinu pred tiranima, uz opravdanje da je “vrijeme za govor” još daleko. No ono što je daleko u vremenu, često je već izgubljeno u stvarnosti.
Najvidljiviji simptom tog oportunizma jest odnos prema medijima koji se lažno predstavljaju kao katolički. Iza etikete vjere i domoljublja skrivaju se platforme koje šire nacionalističku i ekstremističku ideologiju. Njihov cilj nije univerzalna Crkva, nego nacionalna vjerska zajednica zatvorena u granice, opsjednuta ideološkom čistkom. Povijest nas uči da oni koji se najglasnije zaklinju u vjeru, prvi će je podrediti moći kad im to bude od koristi.
Simbol gubitka univerzalnog katoličkoga glasa bila je nedavna Kutlešina propovijed u Kninu 5. kolovoza. Smislena struktura (sjećanje, odgovornost i trokut Bog, obitelj, domovina) na prvi pogled djeluje prisebno. Postavio je Kutleša i dobra pitanja: “Za što vrijedi umrijeti? Za što vrijedi živjeti?”. No problem nastaje kad se vjerska retorika počne pretapati u nacionalističku. Izjava da je “zastava bez Boga samo komad tkanine” nema nikakvo evanđeosko uporište. Kad se “umiranje za domovinu” postavi u isti rang s “umiranjem za Boga”, riskira se teološko izjednačavanje vrijednosti koje katolička tradicija jasno odvaja: Bog je apsolut, a domovina, koliko god važna, ostaje relativna. Takva retorika tzv. civilne religije zamagljuje granicu između lojalnosti Bogu i lojalnosti državi, pretvarajući vjeru u sredstvo političke mobilizacije. Kad se oltar počne pretvarati u govornicu za patriotske parole, Crkva prestaje biti mjesto evanđeoske slobode i postaje instrument nacionalnog samopotvrđivanja.
Razlog zašto ovakva retorika lako pada na plodno tlo leži u povijesnom obrascu: stoljećima se katolicizam na zapadnom Balkanu doživljavao kao marker hrvatskog nacionalnog identiteta, predziđe kršćanstva. To je proizvelo defenzivnu, gotovo opsadnu mentalnu strukturu. U prošlosti je takav stav možda imao smisla, ali danas prečesto služi zatvaranju i ideološkoj kontroli umjesto evanđeoskom otvaranju. Kad se Crkva identificira s jednom političkom opcijom, ona ne samo da gubi vjerodostojnost, nego prestaje biti korektiv društvu. I kao u svakoj povijesnoj epizodi u kojoj se duhovna vlast poistovjetila s političkom, gubitak je uvijek bio duhovni, a dobitak privremen i iluzoran.
U trenutku kad bi trebala biti putokaz u vjerojatno najizazovnijim vremenima, Crkva se povija pod pritiskom, bojeći se razjedinjenosti u vlastitim redovima. Tragedija nije samo gubitak teološke dubine, nego i vlastitoga glasa. Kutleša u toj priči nije uzrok nego simptom, vidljivi znak sustava koji se boji samoga sebe.
Može li Crkva u Hrvatskoj ponovno pronaći svoj proročki glas? Hoće li biskupi shvatiti da snaga Crkve ne počiva u povlačenju niti u koketiranju s ekstremima, nego u hrabrosti služenja Evanđelju, pa makar to značilo izazvati nelagodu vlastitim redovima? Ako želi ostati relevantna i vjerodostojna, morat će se okrenuti onima koji su joj sad najmanje zanimljivi: slabima, obespravljenima, marginaliziranima... Jer Crkva koja služi strahu prestaje služiti Bogu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Crkva i njena uloga u su vremenom društvu uvijek je bila označena, nesuglasicama,nikada Crkva nije prepoznala svoje vrijeme ,probleme i vrlo teško je nalazila odgovore na njih. Tako je i danas,Crkva želi biti tužitelj i sudac po svim životnim okolnostima ... prikaži još!a a da istovremeno ne snosi konzekvence i odgovornost za svoje djelovanje.Na njihovu žalost to je doprinos vlastitoj šteti.