Balkan je dugo čekao predložak koji bi, u žanru "pripovjedna proza, djetinjstvo", mogao parirati Abdulahu Sidranu i famoznoj "Dolly Bell". Sad ga je dobio. Mnogi su autori pokušavali, ne samo zbog komercijalnog potencijala nego i zbog činjenice da malo tko nije sentimentalan prema odrastanju, napisati takvo što, no uspjesi su najčešće bili osrednji.
Ali Karakaš je daleko dobacio, vjerojatno zato što ga na pisanje nije tjerala želja za uspjehom nego nesavladiva potreba da po papiru prostre sebe i svoje emocije, a sve mu je drugo bilo usput. Damir Karakaš iz sebe je doista istresao "gorki talog iskustva". U njegovu je djelu manje sentimentalne topline no u Sidrana, ali je puno, puno emocija. Na generalnoj probi predstave u Gavelli u utorak bilo je ljudi koji su plakali, ali se na mjestima čuo i zvonki smijeh.
Karakaš je na sve načine istinit: ljudski je istinit, politički istinit, a za one koji se pitaju je li Lika stvarno takva možemo reći i da je faktično istinit. Jest, takva je. Sve je to i prevagnulo u odlučivanju za književnu nagradu Expressa, Fric, koja je upravo otišla u njegove ruke.
Režiserka i dramaturginja Tamara Damjanović i dramaturginja Nina Bajsić obavile su dobar posao: ako knjiga i predstava dođu do filmskog platna, što bi trebala biti njihova zakonita putanja, morale bi samo naći vještog režisera i dobre glumce, scenarij je praktički već ispisan. U kazališnoj predstavi nedostaje nekoliko scena koje u kazalištu nisu bile potrebne, a u filmu će dobro doći (gradnja kuće, uvođenje struje, prve žarulje, prvi televizor itd), no to nije presudno. Kada dobar dramaturg prevede težak roman u scenski jezik, rad na filmu znatno je olakšan.
Tek kad vidimo kako je genijalni Kosta Spaić postavio Marinkovićeva "Kiklopa" na daske HNK, davne 1978. godine, shvatit ćemo koliko je olakšao put Antunu Vrdoljaku, koji je od teškog romana napravio dopadljiv i pitak film s nekoliko antologijskih scena, čemu je ovaj "imotski Glembay" kongenijalno pridonio, između ostalog, izvanserijski hrabrim i promišljenim castingom (glavnu ulogu povjerio je amateru Frani Lasiću, Maestra je dao Ljubi Tadiću, Vivianu Mariji Baxi, a ulogu Kreleta Ivi Gregureviću).
Valjda će tu sreću imati i Karakaš. Njemu, uostalom nije stalo ni do predstave kao predstave ni do filma kao filma, on želi da to bude dobro. Prije Gavelle odbio je nekoliko ponuda za postavljanje romana na daske, i tek je ponudu Borisa Svrtana prihvatio jer je zaključio da će to biti to. Nije pogriješio.
Siže priče zna većina naših čitatelja. U središtu radnje je boležljivi dječak, slaba srca, kojemu otac stalno ponavlja da "od njega nikad neće biti čovjeka". Otac je tvrd lički karakter, surov kao ambijent oko njega, i kao povijest toga kraja. Od osjećaja pokazuje jedino grubost, od gesti jedino lupanje šakom po stolu. Dječak je toliko siromašan da igračke, Indijance i kauboje, radi od kartona od kojega su sačinjene kutije za cipele - ako ih tko prije toga ne uzme kako bi u njima uzgajao piliće.
Ako i napravi kartonsku igračku, ona se na kiši raspadne. U selu, koje se nalazi u okolici Otočca, gdje se na 15 kilometara govori specifična čakavica, koriste se volovske zaprege, koje su drugdje u Jugoslaviji već nestale. Dječak sanja o karijeri oficira, čita armijski list Front, iako su djedovi svih učenika u razredu bili ustaše.
U jednoj sceni otac kupuje svinju, neki susjed veli "to je od pravoslavca, njihove je bolje klati", no otac - koji je inače prema sinu vrlo grub - odmah presijeca: "meni je važno samo kakav je tko čovjek". U trenutku kad sin ukrade olovku u školi (u predstavi ukrade Stripoteku), otac ga prebije nasred razreda. Reminiscencija na ustaštvo, na ekskurzije u Jasenovac i surovost ustaša ima dosta u predstavi, čak i više no u knjizi, što će pridonijeti regionalnoj vidljivosti predstave.
Malo je pisaca koji su ovako diskretno, pametno, hrabro - dio desnice već je Karakaša prekrižio - naznačuju tu surovost koja čuči na pričuvnom položaju, čekajući svoj trenutak. U trenucima takve, duboke iskrenosti, jedan je drugi pisac, prilično različit od Karakaša, dosezao velike dubine.
Memoarska proza Ivana Aralice pravi je dragulj. Čovjek koji želi znati kako su živjeli Dinarci oko rijeke Krke, različiti od Karakaševih iz okolice Otočca, može mirne duše uzeti Araličin "Život nastanjen sjenama" i tamo vidjeti povijest kakva je tekla i život kakav je bio - kako na onoj strani Krke, gdje žive "rišćani", tako i onoj na kojoj žive katolici.
Aralicu su kao pisca i društvenopolitičku osobu "porodili Srbi" (Vojin Jelić i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta), no te činjenice koje bi drugi zatajili Aralica otkriva u njihovoj punini, nigdje ne zatajivši ni jedan detalj, ne retuširajući niti jedan jedini prizor. Ono što bi bilo koji konzervativan čovjek zatajio, prešutio, preskočio, veliki pisac stavlja na papir, postižući ono što je najteže, rađanje emocije.
No u Araličinoj memoarskoj prozi, od 1300 stranica 300 je savršenih, 400 prosječnih, a ostatak je suvišna, neprohodna, pompozna politička memoaristika, pisana u stilu 18. stoljeća - Aralica i Tuđman, Aralica i politički proglasi, Aralica i Povijest, ruku pod ruku. Da mu urednik nije bio prijatelj nego samo urednik, pa da je izbacio te viškove, dobili bismo ne samo najbolje nego i najčitanije memoare ovih prostora. Ovako, knjigu od 1300 stranica uzet će u ruku samo najhrabriji.
Damir Karakaš radi, pak, sam sebi, ono što Aralici nisu htjeli raditi drugi - on krati, dugo i teško piše, muči se oko svake rečenice, a onda sve to danima, tjednima, koliko treba, dotjeruje. Kao Zweig, koji je pisao na 800 stranica pa kratio na 200, dok sve ne bi bilo savršeno. Zato je njegova rečenica savršena, suha ali sočna, puna života, a u romanu od 130 stranica ima snage koliko u nečijim sabranim djelima na 5000.
Karakaš je, inače, čovjek koji duboko shvaća dijalektiku balkanskih povijesnih klanja, njegova optika nema mrtvoga kuta, on sve vidi i sve zna, a ne libi se zasjeći ni sebi ni nama pod kožu. Predstava "Sjećanje šume" bit će rado gledana, imat će publiku jer u njoj ima i razuma i osjećaja. Neće je vidjeti, vjerojatno, prema običaju, članovi piščeve obitelji.
"Jednom je sa mnom gore (u selu u Lici) bio Igor Kordej, njemu je mama iz Brinja, i fotograf Rade Sarađen, on je mome starome rekao za stolom, dok smo pili rakiju: 'Sin ti je uspio'. Mome ocu su oči opasno sijevnule, mislio sam da će ga ubiti za stolom, mislio je da ga Sarađen u vlastitoj kući zajebava, da mu se ruga... To će valjda biti tako do kraja života. On uopće ne razumije čime se ja bavim, blage veze nema. Kad je izišla moja prva knjiga, prije 20 godina, on je pitao za koji je to razred", rekao je Karakaš u intervjuu za Jutarnji list.
"To je za razred hrvatske književnosti", mogao bi mu uzvratiti sin, kad ne bi bio skroman i samozatajan kao što jest.
