Kao što pisac prije početka pisanja knjige napravi koncept romana s razrađenim likovima, tako i umjetnik ima skicu koja mu kasnije služi kao temelj za stvaranje umjetničkog djela. Neki umjetnici rade skice na salvetama u restoranu, kao što je prema legendi radio slavni Picasso, a drugi rade ozbiljne i promišljene studije, razrađujući motive do najsitnijih detalja. Zapitali smo naše eminentne slikare - Matka Trebotića, Dimitrija Popovića, Roberta Šimraka i Tomislava Buntaka - je li skica, tj. studija i dalje ona prva stepenica u njihovu kreativnom procesu, koja vodi prema nastanku umjetničkog djela, ili je ona kao atavizam prošlosti istisnuta iz njihova likovnog univerzuma?
Naši sugovornici odlučili su specijalno za Express ogoljeti svoj kreativni proces, tj. magiju koja je prethodila likovnim ostvarenjima, te nam otkrili da, unatoč digitalnom dobu, ne mogu bez skice.
Splićanin Matko Trebotić, jedan od najvećih hrvatskih slikara, crtača i grafičara, koji se tijekom višedesetljetne karijere bavio i scenografijom i skulpturom, a uz to je svojedobno radio i performanse i prostorne instalacije te u Njemačkoj surađivao sa znamenitim njemačkim umjetnikom Josephom Beuyvsom, kaže da uvijek radi skicu ili crtež što na kraju završava više ili manje dobrim artefaktom.
“Proces rada je dosta prozaičan, ali je istodobno i romantičan samim time što se bavite umjetnošću i što vas u tome pokreće dio vaše osobnosti, pa ako vas posluži sreća, onda proizađe povoljan rezultat - artefakt”, kaže Trebotić, koji je unatoč lijepim godinama i dalje vrlo produktivan. Dodaje da kod njega sve počinje s potrebom za likovnim izrazom, bez obzira na to je li to skica, crtež ili je rad već u fazi boje.
Pojašnjava da proces umjetničkog stvaranja podrazumijeva susret s bijelim papirom ili platnom koje pretvara u artefakt sve do ostvarenja cilja, odnosno do završetka slike, koju može prezentirati publici.
“Skice radim olovkom ali također često i kistom, raspoređujući mrlje boje na papiru”, napominje Trebotić te otkriva da ponekad skicira nešto i u restoranu dok čeka obrok: “Uvijek imam sa sobom skicen blok u koji zapisujem ideje tako da ih kasnije mogu ozbiljnije razraditi u atelieru. Skiciranje je kratak, ali jako važan dio u procesu nastajanje nekog artefakta. Čekanje između obroka može biti dio art procesa, kad možete zapisati ili skicirati neku ideju, koju ćete jednog dana realizirati u akvarelu, temperi ili uljanim bojama. U svakom slučaju, likovni proces je uvijek prisutan”.
Robert Šimrak, jedan od najvažnijih hrvatskih suvremenih slikara i sveučilišni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti, kaže da mu je skica, tj. predskica, odnosno studija najvažniji temelj za izgradnju kvalitetne slike.
“Ja sam sve svoje radove, koje sam slikao u zadnjih dvadesetak godina, temeljio na dobroj studiji. Te studije su zapravo predslike jer sam na njima razradio sve motive do najsitnijih detalja. Pritom koristim sve moguće alate, od olovke, tuša i kista, čak ponekad i krede, koji mi pomažu da komponiram predsliku i kasnije tu osnovnu ideju predočim u veći format.
Kasnije, u razradi te skice, najčešće koristim alate iz digitalne 3D sfere, poput programa ZBrush, koji mi pomažu u predizvedbi same slike. Ja to intenzivno koristim i bez toga bih teže gradio sliku”, napominje Šimrak, kojemu je nedavno u Laubi otvorena izložba “Purgatorij”, vizualno snažna kronika našega vremena i njegove monumentalne, hladne arhitekture i betonskih pejzaža.
Na pitanje u kojoj se mjeri razlikuje završna slika od prvotne skice, Šimrak odgovara da u njegovu slučaju oscilacije između osnovnog crteža i finalne slike nisu velike.
“Uvijek prvo zamislim cjelinu i onda na skici idem od motiva do motiva te ih razrađujem vrlo detaljno i precizno, pa ih kasnije ne interpretiram dodatno radeći sliku. Da bi izveli neki veći i kompleksniji rad, umjetnici su oduvijek koristili predsliku, tj. studiju, a uz nju su radili i skice ili crteže, koji su se onda pretvarali u ozbiljnije kompozicije. Umjetnici koji rade ekspresionističke slike manje koriste skice jer im ta vrsta slikarstva dopušta skretanje desno ili lijevo, veći ili manji nanos boje itd.
Umjetnici geometrije sigurno ne rade detaljnu studiju nego samo bazičnu skicu ili čak slikaju direktno na platno. Moje slikarstvo traži određenu disciplinu i u toj disciplini potrebna mi je jako kvalitetno izvedena skica”, pojašnjava Šimrak.
Otkriva da mlađe generacije umjetnika sve manje koriste skice.
“Oni sve više koriste fotoaparate, ponekad neumjereno i pretjerano, pa onda tu fotografiju dorađuju i zatim je na najgrublji način s dijaprojektorima prebacuju na platna. No to se uvijek vidi na slici pa onda te slike imaju fotografski karakter, što je uveo slavni Gerhard Richter. Mislim da je jako važno unijeti u skicu ili studiju svoj osobni rukopis i karakter. Zato svojim studentima na Akademiji savjetujem da svoju kreativnost ipak pokušavaju razviti, a ne prepuštati je fotoaparatu. Dakle, skica danas nije iščezla, ali je promijenila formu. No i dalje mnogi umjetnici crtkaraju skice po bilježnicima i raznim papirima pa onda te osnovne ideje prebacuju na platna”, zaključio je Šimrak.
Dimitrije Popović, renomirani hrvatski slikar i grafičar, autor jedinstvenih ciklusa “Corpus Mysticus”, “Magdalena”, “Saloma”, “Marilyn”, “OLe Dali” i “Kafka”, a zadnjih godina i priznati esejist, koji razmatra najveće misterije života i umjetnosti, te majstor izložbenog spektakla i provokacije, kaže da u svom umjetničkom procesu nikad nije stao pred prazno platno ili papir i prepustio se nekom instinktu, ili kakvom trenutnom osjećaju, ne znajući kuda će ga takva stvaralačka avantura odvesti.
“Nikad se nisam prepustio na milost i nemilost slučaju, takva vrsta izazova nikad me nije zanimala”, kaže jedinstveni umjetnik koji je još 1978. godine izlagao u Parizu na izložbi nadrealista sa Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom i Victorom Braunerom.
“Prije nego što počnem raditi na realizaciji neke teme, ona se u mojoj svijesti razvija kao mentalna slika. Kad osjetim da je ‘sazrela’ do onoga stupnja da se može otjelotvoriti u nekom od likovnih medija - crtežu, slici ili skulpturi, onda počinje proces realizacije umjetničkog djela”, ističe Popović te napominje da mu je najljepši i najveći izazov kako naći idealnu mjeru da se njegova zamisao što adekvatnije odjelotvori u konkretan umjetnički oblik, koji će imati podjednaku izražajnost i estetsku kvalitetu.
“Upravo zbog toga nikad ne radim studiju kao pripremu za sliku. Kad bih radio studiju postojala bi opasnost da iscrpim vitalnost zamisli i da slika na kraju postane imitacija same sebe. Zato mojem temperamentu više odgovara direktan, neposredan rad na realizaciji teme, koju sam zamislio. Slika je kao živi organizam, kompleksan u svojoj slojevitosti, i traži potpun umjetnikov angažman, emotivan i intelektualan. Međutim, u određenim okolnostima znam napraviti skicu ili manju zabilješku, da ne bih zaboravio neku verziju motiva koji me zaokuplja, kao što je nekoliko puta bilo u slučaju Judite ili Salome”, otkrio je Dimitrije Popović te se prisjetio da je 2009. godine, u hotelskoj sobi, u Parizu, u bloku za slikanje napravio nekoliko takvih skica podsjetnika. Napomenuo je da slično razmišlja i kod pisanja: prvo zabilježi glavnu misao, da mu ne pobjegne, a nakon toga stvara imaginarnu strukturu djela.
Tomislav Buntak, jedan od najafirmiranijih postmodernih slikara i crtača, bivši dekan zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, a sadašnji prodekan za upravu i financije, koji na toj instituciji, između ostalih kolegija, predaje i crtanje, rezolutno kaže da sve počinje od skice.
“Skica je početak razrade ideje, onaj početni udah kad krenete u dan. Bez skice ne možete dobro prodisati. To su prve zabilježbe, kad se pokušavate približiti određenoj likovnoj ideji. Kad sam bio mlađi, nisam volio raditi skice, nego sam odmah krenuo na sliku i onda bih se našao u sto problema. S godinama sam počeo raditi više skica jer je umjetnički proces jednostavniji kad se prvo provede likovno istraživanje.
Mnogi umjetnici na sastancima uvijek nešto crtaju, nadajući se da će iz toga izrasti nešto što će ih povesti negdje drugdje.
I moji profesori Miroslav Šutej i Zlatko Keser stalno su nešto crtali i skicirali jer im je to bilo temeljno zadovoljstvo i jer su u tome otkrivali momente koji će ih potaknuti da odu korak dalje”, kaže Buntak, koji je nedavno u Galeriji Spirit of Art izložio oltarni poliptih o životu sveca Antuna Padovanskog, koji je izradio za crkvu sv. Antuna Padovanskog u Sijekovcu kraj Bosanskog Broda.
Buntak naglašava da je crtanje jedan od temeljnih vrijednosti zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti: “To nije čudno jer je crtanje i skiciranje jeftinije, a osim toga promijenio se i odnos prema crtežu u svijetu”.
Dodaje kako su se nekad i veliki crteži renesansnog umjetnika Rafaela, jednog od najvećih majstora crteža u zapadnoj umjetnosti, koje je radio za svoje slavne tapiserije, smatrali skicama. Također, još je od romanike uvriježena slikarska praksa bila da umjetnik detaljno isplanira konačni nacrt prije primjene pigmenta.
Razvijanje koncepcije i izrada skica, tj. crteža smatralo se najvažnijim dijelom stvaralačkog procesa. Kasnije se uvriježilo mišljenje da je priprema mentalna aktivnost, a realizacija slike konkretni rad rukama. Crteži su izgubili na važnosti i više nisu toliko privlačili pozornost javnosti.
“Dok smo mi govorili o smrti slikarstva i tranziciji s Istoka na Zapad, u MoMa-i su izbacili knjigu posvećenu crtežu u kojoj je objavljen niz početnih ideja raznih umjetnika, razrađenih u skicama, pa su odjednom i te skice, ako su bile dobro odmjerene i kontekstualizirane, postale zasebno umjetničko djelo”, istaknuo je Tomislav Buntak zaključivši da su skice kao haiku, kratka forma koja savršeno govori o svemu.
