Roman „Herkul“ Miljenka Jergovića objavila je „Fraktura“ u studenome prošle godine. Formalna odrednica romana veli da je riječ o satiri: ali kakvoj, na kojim to mjestima u romanu, ovdje je posebno zanimljivo. U romanu su motivi migracija, terorizma i pojave pandemije (fikcionalno) sljubljeni s motivima realne domaće političke svakodnevice.
Dnevna fašizacija neminovno izmiče racionalnom fokusu, a mediji funkcioniraju kao ključan egzekuterski alat. Ništa novo? Sve je jasno i (pre)blisko? „Herkul“ baš zato nastupa surovo ali točno, kao logično izveden paradoks „realizma distopije“. Kao spoj fakata i (predvidljive) fikcije, o čemu razgovaramo s autorom.
Express: Kako razmišljate o kategoriji satire kojom je formalno označen roman, i/ili distopije koja detonira u „Herkulu“? I kad ste, pri kojem društvenom trenutku osjetili da roman trebate „pustiti“? „Herkul“, naime, djeluje kao potvrda uvjerenja da nam je zadnja kap prelila čašu?
Iskren da budem, nije mi bila na umu ni distopija, ni satira. Pogotovu nije satira, budući da postoji preduvjerenje kako satira ima biti duhovita, tačnije smiješna, a ja nemam dara za izmišljanje smiješnog, pa čak ni za uočavanje smiješnog u svojoj okolini. I još nešto: satira podrazumijeva neko pretjerivanje, satiri su bliske hiperbole, spektakularna uvećanja i ista takva smanjenja, čime se ne služim pišem li o stvarnosti. A nema satire ukoliko se ne piše o stvarnosti. S distopijom, opet, postoji niz drugih problema. Osnovni je, pak, taj što je, barem iz moje perspektive, distopija žanr govora, mišljenja, fikcionaliziranja na temu budućnosti, žanr prorokovanja, pa čak i proroštva. Takvo što se ne bih usudio pisati. “Herkul” je, barem po mom osjećaju stvari, pokušaj da se dramaturški obrasci koji se neprestano projektiraju na stvarnost dovedu do svojih konačnih dramaturških konsekvenci, kao i da se određeni postupci vlasti privedu njihovim krajnjim, logičnim, vrlo predvidljivim i vjerojatnim posljedicama. Recimo, kada prije desetak godina, u iznenadnom i vrlo zlokobnom napadaju liberalno-ekonomske i liberalno-političke histerije, tadašnji ministar financija Slavko Linić i ministrica kulture Andrea Zlatar u vrlo entuzijastičnoj kooperaciji ukinu dnevni list Vjesnik, tada se, bez obzira na antinacionalistička i elitistička trabunjanja kako je Vjesnik nepopravljivo loš i nezanimljiv, u Hrvatskoj trajno ukida sama mogućnost smrtno ozbiljnih i potencijalno informativno pouzdanih dnevnih novina. U “Herkulu”, u zaključnom dijelu knjige, čitate što je krajnja konsekvenca takvog postupanja. Znate, ozbiljnim i dosadnim novinama se, kao i ozbiljnim i dosadnim novinarstvom, čak i ako je ono politički pristrasno, jedno društvo brani od apokalipse izazvane infodemijom. Naveo sam vam samo jedan primjer. Mislim i da je sve drugo u finalu “Herkula” dramaturški dovršetak sto puta najavljenih društvenih procesa u Hrvatskoj, a bit će i šire.
Express: Pripovjedna dionica Zorana, sarajevskog Srbina i gastajbajtera Bečanina je osnovna, racionalna poluga romana. Spoznaja da „Srbin u Beču u njemu uvijek prepozna Srbina“ preslaguje dimenzije (post)jugoslavenskog identiteta. Ukratko, pitanje je zavičaja. Na nekom mjestu spominjete i pjesnika Adama Zagajewskog čiji stihovi nadahnjuju, povrh svega, i mišljenja o identitetu zavičaja. Ali parafraza njegova stiha „Lavov je svuda“ ne funkcionira, ne uspijeva se ukorijeniti u mišljenje fatalno izmještenih balkanskih likova?
U jednom trenutku, vjerujem, svaki emocionalno inteligentan i relativno obrazovan čovjek shvaća da zavičaj nije prostorna, nego je vremenska odrednica. U našem slučaju, na žalost, ne važi parafraza Adama Zagajewskog: naš Lavov nije svuda, naš Lavov ili je definitivno izgubljen u vremenu koje nam se izmaklo, ili je, što je mnogo gore, naš Lavov u nekom od obezumljujućih, halucinantnih nacionalističkih priviđenja. Između svijeta o kojem piše Zagajewski i nas prvenstvena je razlika u tome što naše iskustvo niti je memorijsko, niti je historijsko, te samim tim naše iskustvo nije književno ni kulturno. Mi nismo u stanju apstraktno misliti, nismo školovani za to, jer naš svijet nije pročitao ni dva osmoškolska romana i jednu pjesmicu, a kamo li što preko toga, i nije u stanju razumjeti razliku između zbilje i fikcije, između cigle i metafore. Recimo, ne možete ovim ljudima objasniti nešto tako jednostavno kao što je činjenica da postoji razlika između države i domovine, i da je naša Hrvatska, naš Lavov u nekoj Hercegovini, u nekoj Banjoj Luci, ili čak u nekom Beogradu. Mi o sebi i svojim identitetima nismo uopće u stanju misliti. Jer nismo u stanju misliti ni o bilo čemu drugom. Posljedica je to nečitanja i nerazumijevanja teksta. Ovdje misle da je književnost nešto poput filatelije, stvar hobija. Kada se govori o književnosti, ovdje se govori o nekakvim ljubiteljima čitanja. To je otprilike jednako tačno i lucidno kao da o vojnicima govorite kao o ljubiteljima oružja, a o liječnicima kao o ljubiteljima šprice i stetoskopa. Književnost je, pored svega drugog, način da se razmišlja o više stvari odjednom, i da se na svijet gleda iz različitih gledišta, uz shvaćanje da nijedno od njih nije “pravo”. Književnost i umjetnost samima su sebi smisao, ali su i neka vrsta škole za apstraktno mišljenje.
Povijest naših zemalja povijest je nedovršene modernizacije. I to je nešto što se vrlo jednostavno s interesom može pratiti u svakom od ovih tobože zavađenih društava i naroda. U Srba taj pokušaj modernizacije započinje s kraljem Milanom Obrenovićem, u Hrvata s Antom Starčevićem. Pa se i kod jednih i kod drugih nastavlja, recimo, s Andrijom Štamparom, koji ih je izveo iz medicinskog srednjeg vijeka. U Hrvatskoj modernizacijski je temelj bio u Starčevićevom i Radićevom antiklerikalizmu, da bismo sto godina nakon Radićeva nestanka živjeli pod svojevrsnom diktaturom visokog klera, u najpocrkvenijem društvu u Europi. Antifašizam je također projekt nedovršene modernizacije. Pa sve te naše avangarde, od pjesničkih, odmah nakon Velikog rata, do punka, novog vala i Džonija Štulića, koje su završile na Marku Perkoviću Thompsonu i ljubiteljima čitanja. A Zoran u “Herkulu” je na neki način tipičan protagonist jedne od nedovršenih modernizacija, netko tko će, kada reakcionari ponovo zavladaju, postati žrtva vlastite emancipiranosti. Naime, najgore uvijek postradaju, od Starčevića i kralja Milana pa sve do danas, oni koje modernizacija odistinski zahvati i koji povjeruju da je to sad to. U tom je smislu čitanje u Hrvatskoj ili u Srbiji, u Bosni ili na Kosovu, opasno po život, apstraktno mišljenje opasno je po život, a najopasnije je sjećanje. Sve dok čovjeka ugrožava kad zavlada neka, recimo, Kolinda Grabar Kitarović, kad nastupi doba koronavirusa ili kad Ante Pavelić s Krležom razgovara o indentanturi u Hrvatskom državnom kazalištu. To su trenuci u kojim se čovjeku zorno pokaže da ovdje valja bježati od svake modernizacije, i tako spašavati živu glavu.
Express: „Meni je bilo dosta da spoznam Boga i da spoznam Hrvatsku da bih se školovao, i mislim da je to jedini način da bi se išta naučilo“, kaže u romanu lik Ante Gavrana Ćumura, hrvatskog generala, heroja i veterana rata u Bosni u formi ispovjednog govora. Ćumurove misli zvuče „autentično“ pa ih i shvaćamo dokumentaristički a ne satirički. Ali navikli na abecedu domaće ustašoidne desnice, pokušavamo ju ignorirati šutnjom? Ne zanima nas otkud fatalni nesporazumi u autoidentifikaciji likova poput Ćumura, nemamo strpljenja za ključ njegove motivacije?
Znate li do čega mi je, ipak, u “Herkulu” bilo najviše stalo? Do toga da razumijem “argumente” generala Ćumura na jednak način, i preko vlastite kože, kao i Zoranove argumente. Jedino tako to ima smisla. Jesam li ja mogao, što stjecajem okolnosti, što nizanjem oportuniteta, u nekoj životnoj i mentalnoj dramaturgiji završiti kao Ante Gavran Ćumur, ložač u bolničkoj toplani i dvostruki hrvatski general, ultimativni domoljub? Vjerujem da jesam, koliko god se činilo da nisam. Važno je to, čini mi se, znati. Jer fašizam, onaj veliki, politički projektirani, ali i onaj mali, intimni ili zatvoreni u vrlo uske krugove, recimo one porodične, uvijek podrazumijeva normalizaciju onoga što je nenormalno. To zapravo i jest najtačnija i najobuhvatnija definicija fašizma. Da bi se ona ostvarila, potrebno je, međutim, i to da trajno povjerujemo kako s nekim Antom Gavranom Ćumurom nemamo ništa, kako je on sasvim drukčiji, pripada drugoj ljudskoj vrsti. Fašizam je kada povjerujemo da su fašisti drugi i drukčiji od nas. To je onda samo obrnuta ili malo transformirana perspektiva samih fašista koji vjeruju da su Židovi, Srbi i pederi drugi i drukčiji od njih.
Istinsko novinarstvo oblik je manjinske subverzije nad većinskim mišljenjem i nad vlašću. To vlasti razumiju, i zato im je u Hrvatskoj bilo toliko stalo da unište novinarstvo. I uništili su ga skoro sasvim. Ali su, kako to već biva, uništenjem novinarstva, a onda i cjelokupne žive kulture, uništili i Hrvatsku, kao društvo koje ujedinjuju zajednička sjećanja, zajednička povijesna iskustva, zajednički jezik.Ali ne, oni lupetaju o digitalnoj eri, o društvenim mrežama, o interakciji, a nisu više u stanju prenijeti ni vijest o virusu i o tome kome, zapravo, i čemu taj virus škodi, radi li se primarno o bolesti čovjekovoga organizma ili o bolesti zdravstvenog sustava i najšire zajednice. Da postoji novinarstvo, na način na koji bi, za društveno dobro, moralo postojati, takve bi se stvari jednostavno iskomunicirale.
Express: Roman ste pisali prije naznaka epidemije korone, ali u vašoj je verziji epidemija trbušnog tifusa ona koju su, po naravi klasnosocijalne paradigme, donijeli (neidentificirani, neimenovani) islamski fundamentalisti. A sad, eto, svjedočimo različitim aspektima suvremenog stanja, gdje se (i) medijska „klasna perspektiva“ prijenosa virusa s, recimo, mondenih europskih skijališta, naprosto mora priznati kao egalitarna činjenica? Pa to djeluje gotovo razočaravajuće…
Vidite kako je to, u Hrvatskoj su skijaši postali petokolonaši, pobunjeni Srbi, Židovi, komunisti… Skijaši su postali neprijatelji. Moram priznati da takve stvari dovode u iskušenje da postanem religiozan. Jer samo je neki vrlo duhoviti Bog mogao na takav način pokazati ovim ljudima kamo ih vodi njihov glupavi i samouništavajući šovinizam. Da, nešto od toga što se danas zbiva konstruirao sam i projektirao u “Herkulu”. Ustvari, neočekivano mnogo toga što se danas zbiva zapisano je u “Herkulu”, ali nipošto to ne znači da imam proročke moći. Samo imam nekakav pojam o dramaturgiji, o tome koji događaji naprosto moraju uslijediti, a ponešto sam, vidite, i pročitao. Ali nikad ne zaboravimo razliku između zbilje i fikcije: u fikciji bi bilo banalno i krajnje neuvjerljivo to da Hrvati skijaše proizvedu u svoje arheneprijatelje. Stvarnost je uvijek manje autentična od fikcije, ali kako još i to nekom da objasnimo?
Express: U trenutku globalizirane karantene dolazi i do romantizacije korone. Stanja koje navodno služi kao (medijska) psihološka pomoć: što čitati, gledati, kako sociološki tumačiti vrijeme korone. Poput „pauze od mračnih misli“ i refleks „sretnih preživjelih“?
Zašto pauza od mračnih misli? Treba uroniti što dublje u vlastiti mrak i u mrak zajednice. A preživljavanja što se tiče, Covid-19 ipak nije kuga. Nije niti nalik kugi. Covid-19 je, prije svega drugog, bolest društvene zajednice, bolest kulture, bolest velikog globalizacijskog projekta. Živimo najvažnije trenutke ove civilizacije u posljednjih osamdesetak godina. I to nam, vidite, nimalo ne prija.
Ovaj nacionalni identitet, da ponovimo još jednom, ugrožavaju skijaši. Srpski, pak, nacionalni identitet, ugrožavaju gastarbajteri. Hrvatima i Srbima epidemiju su, po njihovim vjerovanjima, donijeli skijaši i gastarbajteri. Zasad je to ono do čega je doprla moć apstraktnog mišljenja. I da, još nešto: i u Hrvatskoj, i u Srbiji vladari, koji su se u međuvremenu pretvorili u diktatore, ili, da ipak budemo umjereniji, u odgojitelje i vaspitače u domu za mlađe maloljetnike, plaše svoje pitomce, ako ih ne budu slušali, “talijanskim scenarijem”. Italija nam je, dakle, postala slika naše mračne i prijeteće budućnosti. Italija je taj prijeteći sadržaj koji ovih dana i tjedana puni naše prazne glave i još praznija srca, samo što ta Italija baš i nema mnogo veze s onom stvarnom Italijom, koja će izroniti iz ove epidemije i koja se neće bitno razlikovati od prethodne, predepidemijske Italije, dok ćemo mi ovdašnji, kako slutim i kako vidim, biti mnogo gori i jadniji. A turizma što se tiče, onog u “Herkulu”, i ovog u epidemiji, turizma uvijek i svugdje postoje dvije vrste. Prva vrsta je ona Danteova, Tiepolova, Michelangelova, i njoj, kako slutim, epidemija neće dramatično naškoditi, jer je njezin temelj u ljudskosti, u civilizacijskoj biti, druga, pak, vrsta turizma ona je iz “Herkula”. To je turizam domoljubnih i poniznih konobara i sobarica, kojima na onim golemim brodovima dolazi uglavnom neki stariji svijet, koji jedva čeka da brod pristane pokraj Dubrovnika, da se mogu, nakon duge plovidbe, lijepo izasrati na čvrstu tlu. Takav će turizam postradati od koronavirusa, već i zato što stariji ljudi više neće toliko žustro putovati.
Express: “Sjećanja, uspomene, ljudske memorije, sve je to velika i opasna varka“, stoji negdje u romanu. Mjesto uspomenama je u literaturi, jedino fikcionalan? To bi bio ključ revizionističkih postupaka i „ostvarenja“ svih distopija? Na političkom terenu, to bi bio ključ svake racionalne prepreke da, primjerice, reprezentativna kultura prizna i uredi svoje mjesto u postjugoslavenskom kulturnom prostoru? Ima li tu optimizma?
Ništa se ne mora javno priznavati, a ni uređivati. Što se tiče zajedničkog kulturnog prostora, on postoji i nitko mu ništa ne može. Tako domoljubi u Hrvatskoj slušaju srpski turbo folk, a poštena inteligencija čita dobre srpske pisce i gleda srpske filmove, te tu ništa ne treba mijenjati.
Express: I na terenu privatnog optimizma situacije: u kojem aspektu zajednice se možemo nadati promjeni na ono što se, u univezalnom humanističkom smislu, smatra promjenom na bolje?
Mislim da su kod ove epidemije važne dvije, još uvijek nespoznate ili neprihvaćene činjenice. Prva, da se protiv epidemije, pa čak i ovim i ovakvim ne baš tako i toliko pogubnim virusom, ne možete izboriti unutar svojih malih zatvorenih zajednica. I druga, koja proizlazi iz prve, kao što je nakon 1945, u eri nuklearnog naoružavanja, stvorena svijest o zajedničkoj obrani, o detantu i o strategiji razoružanja, koja je silno mnogo koštala, tako će nakon 2020. biti nužno stvoriti zajednički koncept javnoga zdravstva, koji će silno mnogo koštati, ali će i za bogate i za siromašne biti jedina zaštita pred svakom budućom, potencijalno neusporedivo opasnijom epidemijom. To će ujedno biti trenutak u kojem će globalizacija prestati da bude samo gospodarski i ekonomski fenomen, od kojeg koristi imaju bogati i ekstremno bogati, nego će se imperativno javiti kao kulturni, civilizacijski i zdravstveni fenomen, od kojeg bogati mogu imati koristi samo ukoliko su zaštićeni i siromašni. Simbolički govoreći, ili da se malo poigramo pjesničkim figurama, do prije nekoliko mjeseci najveći naš čovjek u velikom projektu oljuđenja i pripitomljenja svijeta bio je Nikola Tesla. Od neki dan najveći naš čovjek je Andrija Štampar. Osim što je prije sto godina postavljao jugoslavensku, a zatim i svjetsku frontu protiv velike epidemije, on je prije ravnih sto godina započeo stvarati zajednički koncept javnog zdravstva. Ovo je optimističko viđenje stvari. U pesimističkom će sve otići u vražju mater. Ili je već otišlo, ali u Hrvatskoj više nema novinara koji bi nas o tome izvijestili.
