"Znaš li da su naši u Lori ubili Bobinog tatu? Takve priče nam jugo u Dolinu prve menstruacije donese iz Doline mozgova". Ovaj citat iz vašeg "Pjevača u noći" (zlo)rabimo zbog prve rečenice. U aktualnosti povijesnog revizionizma, u koji smo uronjeni po političkom diktatu aktualne vlasti, snalazimo se kako znamo. Jer se, recimo, o strahotama ratne Lore više, nažalost, "saznalo" iz "Pjesama iz Lore" Borisa Dežulovića nego iz službenih izvora. Što je posrijedi? Je li to ključni paradoks političkog života u Hrvatskoj?
Posrijedi je to da su naši sugrađani u tim zlodjelima sudjelovali što aktivno, što prešućivanjem. Kad se propusti jasno osuditi takve zločine, javno izreći što se zbivalo, to postaje mračna tajna u srcu grada i krivnja se širi na sve. Uz ostale zatvorenike, u Lori su mučeni i ubijeni drugi naši sugrađani, civili, ljudi čije žene i djeca i danas žive pokraj nas. Ta bešćutnost je da se smrzneš.
Parodoks je ovaj: onaj tko je počinio neki zločin ili prijestup uvijek je manje kriv od onog tko javno izgovori istinu i zločin nazove njegovim imenom. Zbog takvih stvari cijeli grad ili cijeli narod postaju taoci laži i postaju suodgovorni u zločinu. Ali još nije kasno spoznati zločin kao javnu istinu i razgraničiti krivnju.
Uz Dašu Drndić i Damira Karakaša, u rujnu 2016. javno ste se odrekli kandidature za Javne potpore za poticanje književnog stvaralaštva koje dodjeljuje Ministarstvo kulture, ogorčeni sastavom povjerenstva koje o njima odlučuje jer ondje, blago rečeno, nisu svi bili dokraja "čisti" profesionalci. Svjedočili smo neopisivoj ujdurmi koju su određene braniteljske udruge digle protiv institucije HAVC-a i njezina bivšeg ravnatelja Hrvoja Hribara, sad svjedočimo kulturnoj politici koju posredno provodi ista grupa "kulturnih profesionalaca", kad određuje koji film/predstava "smije" biti javno prikazan. Kakva su vam, možda, očekivanja u smjeru javne kulturne politike?
Pitate me što očekujem. Ne očekujem ništa, nisam toliko naivna, od koga mogu očekivati – od savjetnika Ilčića?! Nisam primijetila da se ministrica ogradila i od jednog mahnitog ispada svojih suradnika, pa pretpostavljam da joj je to OK. Pokušavam raditi mimo svega toga koliko je moguće.
Pisac je, bar kod nas, ko onaj Buridanov magarac kojeg je spominjao Kiš i koji stoji između mogućnosti da se baci u borbu za svoje ideale, za Princip, ili da obrađuje svoj vrt. U prvom će slučaju iznevjeriti literaturu, a u drugom mu ne gine doživotno kajanje da je živio uzalud i da je iznevjerio svoj dar.
Iskreno, zanima me prvenstveno obrađivati svoj vrt, i u njemu čupati korov između ostalog, inače bih umjesto profesionalnog bavljenja književnošću izabrala novinarstvo i na taj način jurišala na vjetrenjače, ali postoje situacije kad je potrebno javno reagirati i nisam ih izbjegavala. Ako će to značiti, a uvijek znači, egzistencijalnu ucjenu, radit ću nešto drugo, pisati mogu i za sebe, objavljivati i vani.
Što se tiče navedenih pokušaja zabrana, one su loše jer stvaraju atmosferu straha, ali su barem otvorene pa se o njima da raspravljati, protestirati, ismijati ih, neke su ispale i dobar PR, ali puno se toga događa i iza kulisa, neopazice ili prerušeno u 'kritiku'. Spomenuli ste Dašu Drndić koju uporno marginaliziraju i kojoj se uskraćuju potpore koje se velikodušno dijele piscima anonimnih djela, po prijateljskim linijama. Istodobno se Dašini romani prevode na brojne jezike, objavljuju ih najugledniji američki i europski izdavači, imaju dobru inozemnu recepciju, inozemne nominacije i nagrade.
Da je netko drugi u pitanju možda bi mu i spomenik izlili. Dakle, sve ono što ministarstvo navodno pokušava uraditi na tim stranim sajmovima knjige u koje se ulaže nemali novac, najčešće bez nekog uspjeha, pojedinim se autorima već događa 'sam po sebi' bez da to itko gura. I što onda ministarstvo radi s takvim autorima ako im nisu po volji? Onemogući im da napišu sljedeću knjigu. Uzela sam Dašu kao primjer, nadam se da mi neće zamjeriti, jer je njezin slučaj već postao paradigma za takvu nepravdu i cinizam, indolenciju i klijentelizam, a bogme i šutnju.
Najlakše je žrtvovati pisca, naći će se drugi ili druga, tu su mediji, proizvest ćemo nekog tko jednako dobro piše, a bolje šuti. Tako se degradira cijela struka. A što se spomenutih Dežulovićevih 'Pjesama iz Lore' ili knjiga Predraga Lucića tiče, pa njih ni za knjižnice nisu otkupljivali. S druge strane, oni koji su se znali prilagoditi aktualnom trenutku te nabrzake ideološki presvući i tako ugrabiti neku korist - nagrađeni su.
Pritom, na toj razini na kojoj govorimo o intelektualcima i poluintelektualcima, piscima i pisarima, nije riječ o polarizaciji na desne i lijeve, nego na one koji imaju neugodnu naviku istjerivati nekakvu pravdu i istinu na čistac te na one koji su mašući zastavom ili repom zaradili za pristojan život.
Kažete: 'Potreba za pisanjem je organska, dakle hendikep'. I još kažete: 'Dokolica, 'dolce far niente', vam je nedostanjani sam. Što nas uvijek vraća prvoj točki feminističke književne kritike: (ne) mogućnosti 'vlastite sobe', jer su autorice najprije 'osuđene' na utopijske maštarije, a tek onda...
Dokolica je nekad, sjećam se toga, bila riječ za kreativnu zabavu i posao te pozitivno shvaćena, a danas je pogrdna i poistovjećena s lijenošću. Meni je pisanje bilo skupo kao hobi, pa sam ga pretvorila u profesiju, što nije lako. Uglavnom, ispada da sam cijeli dosadašnji život podredila pisanju. I ako tako gledam, mene je zapravo spasilo to što imam moju dragu djecu koja su mi uzela čitavo vrijeme, socijalni život, i neka su.
Moglo se lako dogoditi da sve stavim na tu jednu kartu, na pisanje, a na ovome mjestu, u ovo vrijeme to bi bilo polagano i sigurno samoubojstvo. S druge strane, vjerojatno bih već odavno otišla odavde da sam solo, ovako mi umjesto stipendija u inozemstvu, koje uglavnom ne mogu prihvatiti, ostaje vlastita kuhinja. Ovdje naravno aludiram na Mandića, Slavenku Drakulić i 'kuhinjsku književnost'.
Autorice u Hrvatskoj možda još nemaju vlastitu sobu, ali imaju vlastitu kuhinju u kojoj mogu pisati dok se kuha šalša, ćušpajz ili peče kolač. To zvuči banalno, ali zapravo nije, drži te u vezi sa životom, daleko od ispraznih naklapanja, hireva i prenemaganja, a pogotovo od nacionalnog kanona i dirljive, danas pomalo i smiješne, poze istočnoeuropskog intelektualca: dičnog muža, nacionalnog klasika, barda s glavom preteškom od dnevne politike, alkohola i duhana. Ta je poza više-manje ista već dva-tri stoljeća te tu nikad i nije bilo mjesta za žene.
