Bilo je to godine 1903., kad je biskup Josip Juraj Strossmayer u širem društvu intelektualaca ljubazno predložio Mariji Jurić Zagorki, tad već poznatoj kao britkoj novinarki s iznimnim spisateljskim darom, da upotrijebi svoj talent za viši cilj. Pod navalom raznovrsnih romana na njemačkom jeziku, tog “pulp fictiona” koji je ciljano služio suzbijanju hrvatske kulture i pisane riječi u politički uzavreloj monarhiji, mudri se biskup dosjetio kako uzvratiti udarac - treba pisati romane povijesne tematike na hrvatskom jeziku koji bi se bavili ženama, a k tome bi ih još i pisala žena. Bio je to zadatak koji je u Zagorki budio i teret odgovornosti i izazov, ali kojemu je prionula sustavno, istražujući povijest detaljno i novinarski predano.
Ne treba posebno objašnjavati da se iz tog Strossmayerova zadatka rodio jedan od najuzbudljivijih književnih opusa u hrvatskoj povijesti. Zagorka je “Gričkom vješticom”, ciklusom od sedam romana, postigla fantastičan uspjeh kod publike, koja je gutala novinske sveske i tražila još. Unatoč tome što nije neokrznuta prošla kroz cenzorske škare i politički nadzor, Zagorka je neumorno nastavila pisati. Ako pritisnemo “fast forward” i prebacimo se 30-ak godina u budućnost, nalazimo se u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kad vječno poduzetni strip scenarist Norbert Neugebauer dolazi na ideju da “Gričku vješticu”, odnosno “Kontesu Neru” oživi u formatu novinskog stripa, koji se tad tek počeo oslobađati stigmi partijski nepodobne umjetnosti i “kičeraja”. Za to mu treba pristanak autorice, ali i pouzdani crtač.
Zagorka mu daje svoj blagoslov, a Neugebauer upošljava najboljeg od najboljih, svog starog znanca Andriju Maurovića, neumornog šljakera i autora (u suradnji s književnikom Krešimirom Kovačićem) prvog hrvatskog stripa “Vjerenica mača” iz 1935. godine. Maurović je trebao oživjeti Zagorkine likove u novinskim pasicama. Rezultat je, očekivano, bio novi bum. Razgrabljene su naklade Večernjeg lista, u kojemu su svakodnevno izlazili Maurovićevi crno-bijeli “kaiši” koje je majstor ilustrirao s nevjerojatnim osjećajem za priču, likove i akciju. Strip je izlazio od 1960. do 1962. godine, a zatim je naprasno zaustavljen, pod ne sasvim razjašnjenim okolnostima. Zagorka je tad već preminula, Maurović umire 1981. nakon borbe s vlastitim demonima i apokaliptičnim vizijama, potpuno se odričući svog strip stvaralaštva, a Norbert Neugebauer otišao je posljednji, 1992. godine, u Njemačkoj.
Ubrzajmo opet nekih 30-ak godina u budućnost, u današnje vrijeme, gdje imamo priliku u rukama držati Fibrino integralno izdanje Neugebauerova i Maurovićeva stripa. Kao što su Zagorkini romani bili briljantno štivo, a strip adaptacija na novinskim stranicama genijalan umjetnički i izdavački pothvat, tako je Fibrina knjiga remek-djelo za sebe, iza kojega stoje dvije godine predanog, gotovo detektivskog rada na pronalasku originalnih pasica stripa.
Marko Šunjić, osnivač Fibre i dugogodišnji spiritus movens domaćeg strip izdavaštva, te strip entuzijast Goran Duplančić za t-portal su objasnili kako su došli do materijala koji nije postojao cjelovit na jednome mjestu.
- Kako su postojale priče da je veći dio materijala nepovratno izgubljen, počeli smo se raspitivati kod koga bi se možda nešto moglo pronaći. Znali smo da su u jednom trenutku sve table bile u posjedu scenarista Norberta Neugebauera, sve do sredine devedesetih. Osim dvije pasice, koje su još i u Večernjaku bile dosta oštećene pa pretpostavljam da su one bile uništene. Kad je Norbert umro, a interesa nije bilo, sve se to polako počelo osipati - rekao je Duplančić novinaru t-portala Saši Čobanovu i dodao:
- Ljudi naslijede kućne biblioteke i ako nemaju za to interes, često puno toga završi u smeću. Zatim, stariji ljudi kad im pristupiš s nekim takvim pitanjem često su sumnjičavi. Misle da nešto hoćeš od njih. Nitko se nije pojavio 50 godina da pita za to i sad odjednom je netko pokazao interes i došao na vrata. Mislim da sam na ovaj ili onaj način razgovarao s više od stotinu ljudi i moram reći da je to bio jako težak posao. Zna se dogoditi da čuješ da bi kod nekoga mogla biti tabla, pa se namučiš da dođeš do kontakta, a onda ti nasljednik te osobe kaže da tata više nije živ. I sad ti moraš objašnjavati što ti točno želiš i da bi neka tabla nekog stripa možda mogla biti kod njega i da tebi to baš jako treba.
Istraživački rad dvojice strip fanatika, usporediv s naporima policijskih detektiva, itekako se isplatio. Uporno su slagali mozaik jednog gotovo izgubljenog djela, otkrivajući pasicu po pasicu originalnog stripa.
U obradi su zadržali sve popratne detalje ispisane na marginama pasica, koji pričaju zasebnu priču o Maurovićevoj dinamici stvaranja jednog stripa. Na čak 336 stranica u debelim koricama, osim samih originalnih pasica stripa, nalaze se i iznimno važan uvod o nastanku Zagorkinih romana, dodatno garniran sjećanjima Waltera Neugebauera, Norbertova sina, na početke stvaranja tog stripa i dan kad je s ocem posjetio Zagorku da joj predstavi ideju. Zaključno, za strip sladokusce ili, kako su naveli, “čistunce”, tu su i dodatne pasice kakve su izvorno objavljene u Večernjaku. S prikupljenim materijalom su znalački pedantno složili izdanje koje ulazi u vrh domaćeg strip izdavaštva. Takav tretman Zagorka, Neugebauer i Maurović i zaslužuju.
