Zagorkini romani bili su briljantno štivo koje je oživjelo u uzbudljivom scenariju Norberta Neugebauera i filmskom crtežu Andrije Maurovića. No Fibrin istraživački pothvat koji je rezultirao integralom je priča za sebe
Bilo je to godine 1903., kad je biskup Josip Juraj Strossmayer u širem društvu intelektualaca ljubazno predložio Mariji Jurić Zagorki, tad već poznatoj kao britkoj novinarki s iznimnim spisateljskim darom, da upotrijebi svoj talent za viši cilj. Pod navalom raznovrsnih romana na njemačkom jeziku, tog “pulp fictiona” koji je ciljano služio suzbijanju hrvatske kulture i pisane riječi u politički uzavreloj monarhiji, mudri se biskup dosjetio kako uzvratiti udarac - treba pisati romane povijesne tematike na hrvatskom jeziku koji bi se bavili ženama, a k tome bi ih još i pisala žena. Bio je to zadatak koji je u Zagorki budio i teret odgovornosti i izazov, ali kojemu je prionula sustavno, istražujući povijest detaljno i novinarski predano.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
