Nema puno klubova čiji članovi okupljaju tako raznoliko društvo: libertarijanci naoružani citatima Misesa, anarhisti s tvrdo ukoričenim Bakunjinom i Kropotkinom u ruksacima, zamišljeni postmodernisti, gnostički kršćani s citatima izgubljenih evanđelja i psihonauti u ekspediciji mikrokozmosom molekula. Ali fan klub Philipa K. Dicka izgleda tako nekako. Iako je primarno bio veliki autor psihološke znanstvene-fantastike i tzv. distopijske spekulativne fikcije, Philip K. Dick je sa svojim opusom temeljito antiautoritaran, a politika je u njemu učestala koliko i duhovna pitanja granica ‘dogovorene stvarnosti’. Na web stranici Mises.org, u eseju o libertarijanskoj tradiciji u ZF-u, Jeff Riggenbach piše kako je Dick, baš kao i jedan Anthony Burgess (“Paklena naranča”), u svojim najpoznatijim djelima, kao što su “The Man in the High Castle” i “Ubik”, slobodarsku politiku uglavnom “skrivao” u pozadini glavnih tema, promišljanjima o psihološkim, metafizičkim i epistemološkim problemima čovječanstva. Ali radikalizam šezdesetih eksplicitnije se ogleda u romanu “The Zap Gun” (1967.), koji je napisao još 1964. i objavljivao u nastavcima kao “Project Plowshare”, na stranicama magazina Worlds of Tomorrow. U romanu, budućnost SAD-a donosi podjelu na dvije klase: “pursaps”, mase koje vjeruju u to da ih federativna vlada očinski štiti gradnjom opasnog oružja, te “cogs” (cogniscienti), koji smatraju da je sve to laž osmišljena kako bi se, u osnovi, održala hladnoratovska ekonomija. Tri godine ranije Dick je objavio “The Penultimate Truth” (1964.), roman o bijegu čovječanstva pod zemlju. Ljudi se skrivaju od robotskog termonuklearnog rata na površini, nesvjesni da rata nema, nego ih laže mala elita moćnih bogataša, koja uživa u planetu ostavljenom za eksploataciju užitaka.
