Kultura
143 prikaza

Sveto ludilo Philipa K. Dicka

Carty Sewill
Carty Sewill
Berkeley je bio njegov fakultet, boemi okupljeni oko knjiga Camusa i Kafke njegovo društvo, a kad je prvi put čitao Platona, počela ga je goniti misao koja ga nije puštala do kraja života - svijet nije u potpunosti stvaran i ne postoji način na koji možemo potvrditi što je uistinu oko nas. Životni stil i život Philipa K. Dicka bili su ‘životni’ koliko i njegovi romani. Napisao ih je čak 44, a mi donosimo tekst povodom fascinantne biografije ‘Ja sam živ a vi ste mrtvi’ Emmanuela Carrerea

Nema puno klubova čiji članovi okupljaju tako raznoliko društvo: libertarijanci naoružani citatima Misesa, anarhisti s tvrdo ukoričenim Bakunjinom i Kropotkinom u ruksacima, zamišljeni postmodernisti, gnostički kršćani s citatima izgubljenih evanđelja i psihonauti u ekspediciji mikrokozmosom molekula. Ali fan klub Philipa K. Dicka izgleda tako nekako. Iako je primarno bio veliki autor psihološke znanstvene-fantastike i tzv. distopijske spekulativne fikcije, Philip K. Dick je sa svojim opusom temeljito antiautoritaran, a politika je u njemu učestala koliko i duhovna pitanja granica ‘dogovorene stvarnosti’. Na web stranici Mises.org, u eseju o libertarijanskoj tradiciji u ZF-u, Jeff Riggenbach piše kako je Dick, baš kao i jedan Anthony Burgess (“Paklena naranča”), u svojim najpoznatijim djelima, kao što su “The Man in the High Castle” i “Ubik”, slobodarsku politiku uglavnom “skrivao” u pozadini glavnih tema, promišljanjima o psihološkim, metafizičkim i epistemološkim problemima čovječanstva. Ali radikalizam šezdesetih eksplicitnije se ogleda u romanu “The Zap Gun” (1967.), koji je napisao još 1964. i objavljivao u nastavcima kao “Project Plowshare”, na stranicama magazina Worlds of Tomorrow. U romanu, budućnost SAD-a donosi podjelu na dvije klase: “pursaps”, mase koje vjeruju u to da ih federativna vlada očinski štiti gradnjom opasnog oružja, te “cogs” (cogniscienti), koji smatraju da je sve to laž osmišljena kako bi se, u osnovi, održala hladnoratovska ekonomija. Tri godine ranije Dick je objavio “The Penultimate Truth” (1964.), roman o bijegu čovječanstva pod zemlju. Ljudi se skrivaju od robotskog termonuklearnog rata na površini, nesvjesni da rata nema, nego ih laže mala elita moćnih bogataša, koja uživa u planetu ostavljenom za eksploataciju užitaka. 

 | Author:

Elite plaćaju i političara koji podzemne mase drži pod kontrolom, uvjeravajući ih da je rat neizbježan i nužan. U romanu “Galactic Pot-Healer” (1969.) distopija je svijet u kojem policija zaustavlja prolaznike koji hodaju previše sporo, svi se telefonski razgovori prisluškuju, a ljudi su programirani da svake noći sanjaju isti san. “The Simulacra” (1964.) njegov je, napominje Riggenbach, politički najeksplicitniji roman - SAD i Europa ujedinjeni su pod vlašću jedne partije, a iako se izbori održavaju svake godine, uvijek pobjeđuje android, kojega kontrolira ista partijska elita. Ne treba čuditi zašto je Philip K. Dick desetljećima jedan od heroja svih antiautoritarnih ideologija. U psihološkom i teološkom smislu, Philip K. Dick je gnostik ZF-a, koji ne skriva utjecaj Carla Gustava Junga na svoje pisanje. Sinkroniciteti, kolektivna podsvijest, halucinacije i arhetipovi motivi su kojima je obojio neke od svojih poznatijih naslova. Poput “The Unteleported Man” (1966.), kasnije reprintiranog po nazivom “Lies, Inc.”, romana o teleportacijskoj tehnologiji budućnosti koja radi u samo jednom smjeru, ali vodi u navodnu utopiju. Ili “A Scanner Darkly” (1977.), roman o psihodeličnim iskustvima i filozofiji, koji je osobno nazvao svojim jedinim pravim remek-djelom. Richard Linklater snimio je rotoskopsku adaptaciju 2006. godine, s kraljem conspiracy paranoje Alexom Jonesom u ulozi samoga sebe. Čak se i “Do Androids Dream of Electric Sheep?”, roman iz 1968., po kojem je snimljen “Blade Runner”, dijelom oslanja o Junga, s kojim je Dick dijelio i strast bilježenja halucinacija na papir. Tako je stvorio vlastitu verziju jungovih “Black Books”, zapise halucinacija i vizija koje je vodio od 1974. pa sve do smrti 1982. godine. Uspio je proizvesti preko 8000 stranica bilješki, a dio od oko 1000 stranica objavljen je 2011. kao “Exegesis”. Ovaj širom otvoreni prozor u živahne aktivnosti Dickovih neurona otkriva nam da je autor bio uvjeren kako je povijest stala u prvom stoljeću i da Rimsko Carstvo zapravo nikad nije umrlo. Protjeravši gnostike u ilegalu, Rim je nastavio vladati svijetom materijalizmom i despotizmom. Vjerovao je da ga je osobno kontaktirao VALIS, Dickova interpretacija gnostičkog boga, kojeg je nazivao Vast Active Living Intelligence System, a po kojem je 1981. krstio i svoju trilogiju romana prožetu gnostičkom mitologijom. Philip K. Dick vjerovao je da je VALIS obavijestio njega i druge odabrane osobe o pokretanju opoziva Richarda Nixona, za kojeg je vjerovao da je trenutačni diktator starog Rima. Prva vizija dogodila se 1974. godine. Istina, bio je pod utjecajem lijeka koji je uzimao nakon vađenja umnjaka, ali priča kaže da je primao dostavu od mlade žene koja je oko vrata imala privjesak ribe. Kad mu je objasnila da je to znak ranih kršćana i otišla, Dick je preko simbola doživio slike koje su mogle značiti samo jedno: on i dostavljačica zapravo su duše starih kršćana koji su bili primorani tajno komunicirati pod opresijom Rimskog Carstva. 

 | Author:

Imao je Dick i nekoliko susreta s ružičastom zrakom, za koju je vjerovao da mu donosi mudrost. Jedno je vrijeme mislio da ga zaposjedaju duhovi svetaca, a taj slavljeni junak antivladine literature čak je 1974. pisao pismo FBI-u, cinkajući nekoliko ljudi, uključujući i sveučilišne profesore, da su tajni agenti Varšavskog pakta. Poljski ZF autor Stanislaw Lem za njega nije bio samo konkurencija - pisao je kako je uvjeren da je to pseudonim skupine agenata koji rade za Komunističku partiju. Raskorak između straha od mentalnog poremećaja i suživota s paralelnom stvarnosti mentalnih putovanja u druge svjetove prelio se na tiskane stranice i fascinirao mnoge intelektualne ikone, od Jeana Baudrillarda, francuskog filozofa posvećenog problemu odnosa simulacije i zbilje, do američkog psilocibinskog filozofa, etnobotaničara i mistika Terencea McKenne, koji je problem paralelnih stvarnosti pokušavao odgonetnuti psihodelicima. 

 | Author:

McKenna je 1991. godine u tekstu “I Understand Philip K. Dick”, pogovoru knjige “In Pursuit of VALIS: Selections from the Exegesis”, nazvao Dicka nježnim genijem koji, ako ih već i ne dokučuje racionalno, onda “prisilno” shvaća esencijalne egzistencijalističke probleme. “Svijet nije stvaran. Stvarnost nije čudnija nego što pretpostavljate, ona je čudnija nego što možete pretpostaviti. Vrijeme nije ono što mislite da jest. Stvarnost je hologram. Bivanje je matrica čvrste tvari i psihoza je proces iskupljenja ne plus ultra”, piše McKenna. “Exegesis” je fascinantan intimni dnevnik u kojemu Dick lamentira nad religijskim i psihološkim temama, pokušavajući pronaći odgovor na svoje stanje u liminalnoj zoni stabilnosti i ludila, euforije i prosvjetljenja. “Čini se da sve više više živim u svojim romanima. Ne mogu dokučiti zašto”, piše u dnevničkoj psihoanalizi pa otkriva kako je najbolji psihijatar kod kojeg je ikad išao na terapije jednom izjavio da mu se ne može dati dijagnoza zbog neobičnog života koji je vodio. “Otkad sam ga posjetio, vodio sam još neobičniji život pa pretpostavljam da je sad još teže uspostaviti dijagnozu. Nešto čudno postoji u mom životu, i to čini se već dulje; bilo da dolazi od mog čudnog lifestylea, ili uzrokuje lifestyle, ne znam.” Životni stil i život Philipa K. Dicka bili su “životni” koliko i njegovi romani. Napisao ih je čak 44, kao i više od 120 kratkih priča. Rodio se 1928., šest tjedana prerano. Imao je sestru blizanku, koja je umrla kao beba. Otac je bio vladin birokrat, a roditelji su se razveli kad je imao pet godina. S 12 godina zaljubio se u ono što će voljeti do kraja života - klasičnu glazbu, čitanje i otkucaje pisaće mašine. Obožavao je Edgara Alana Poea i Lovecrafta. Kao tinejdžer je krenuo na terapije. Prvog je psihijatra navodno izludio, a drugi je bio jungovac, što mu je više odgovaralo. Našao je posao u prodavaonici ploča, a tad je izgubio nevinost, sa strahom da je homoseksualac. Berkeley je bio njegov fakultet, boemi okupljeni oko knjiga Camusa i Kafke njegovo društvo, a kad je prvi put čitao Platona, počela ga je goniti misao koja ga nije puštala do kraja života - svijet nije u potpunosti stvaran i ne postoji način na koji možemo potvrditi što je uistinu oko nas. S 24 godine etablirao se kao profesionalni pisac znanstvene fantastike. Prvu priču prodao je kao 22-godišnjak. “Roog” (1951.) nazvan je po zvuku kojim pas Boris, glavni protagonist, opisuje ljude. Boris proučava homo sapiense kako odnose smeće, stvarajući svoju interpretaciju opservirane stvarnosti - u njegovim očima, smetlari su zapravo izvanzemaljski predatori koji kradu hranu. Iako je Dick čvrsto odlučio živjeti od pisanja, taj se život sveo na preživljavanje. Zarađivao je malo, kao žanrovski autor kojeg je mainstream ignorirao, i bio toliko siromašan da nije imao ni za članarinu u knjižnici. Nije se pretjerano obogatio ni kad je dobio Hugo Award za “The Man in the High Castle” (1963.), alternativnu povijest svijeta koji je oblikovala Njemačka kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu. 

 | Author:

Prije pet godina Amazon je producirao i TV seriju po ovom klasiku. “Ja sam živ a vi ste mrtvi” u Hrvatskoj je objavljena lani, a ova biografija Philipa K. Dicka, izašla na francuskom još 1993. godine, od drugih se biografija pisca razlikuje po tome što ju je pisao - pisac. Ne baš istog, ali velikog kalibra, čovjek kojeg Karl Ove Knausgård naziva najuzbudljivijim živućim autorom, a mnogi drugi najoriginalnijim autorom suvremene publicistike. “Ja sam živ a vi ste mrtvi” primjer je upravo tog kreativnog, originalnog pristupa publicistici koju su napali - a paradoksalno u isto vrijeme i hvalili - kao dobru knjigu i lošu biografiju. Emmanuel Carrere nije želio da mu teret činjenica stane na put dobroj poanti pa je napisao neku vrstu biografskog romana, kreativni non-fiction u kojemu mitološki život javne persone, istinit ili ne u “tradicionalnom” poimanju istine, postaje sastavni dio života javne osobe popularnog autora. Emmanuel Carrere nije samo pisac, nego i čovjek koji je napisao i režirao jedan od ponajboljih filmova svih vremena, apsurdističku komediju “Brkovi” (2008.). Lani je objavio novu knjigu, kojom nas je podsjetio zašto je upravo on kvalificiran uroniti u dubine Dickova “neobičnog života”. Autobiografski roman “Yoga”, izašao na jesen 2020., trebala je biti vedra knjiga o yogi koju Carrere prakticira već 35 godina. Tek što je otišao u meditacijsku izolaciju, dogodio se teroristički napad na Charlie Hebdo, zbog čega mora otići pisati tekst u slavu ubijenog novinara i pisca Bernarda Marisa. Kako se vratio u Pariz, tako mu je život počeo dezintegrirati - brak kojim se ponosio došao je kraju, baš kao i veza s ljubavnicom zbog koje se oprostio sa ženom. Onda je dobio slom živaca koji je liječio elektrošokovima, a zatim i vođenjem literarnih radionica za afganistanske izbjeglice na otoku Lesbosu. Kad je sve to objavio u knjizi, bivša supruga ga je tužila. A što ste vi radili posljednjih nekoliko godina? Philip K. Dick išao je puno koraka dalje. Ženio se pet puta. Svoju treću ženu je zlostavljao i pokušao ubiti slijetanjem niz liticu s automobilom. Koji je on vozio. Nakon što je od 1960. do 1970. objavio 21 roman, navukao se na amfetamine, koji su mu omogućili skribomaniju s minimumom sna. Droga je lansirala psihoze i piščevu blokadu u prvoj polovini sedamdesetih. Raspao mu se četvrti brak, opljačkali su mu kuću, pa se pokušao ubiti predoziranjem sedativima. Na kraju ga je dokrajčio moždani udar 1982. godine. Ali kako kaže tekst na klapni hrvatskog izdanja “Ja sam živ a vi ste mrtvi”, ova knjiga “postavlja ista pitanja kao i Dickov raskošni opus: jesmo li živi ili mrtvi? Jesmo li stvarni ili plod mašte? Čije mašte?”. Da je živ, Philip K. Dick ne bi mogao odgovoriti na ova pitanja, kao što nije mogao ni kad je bio živ, iako ih je tražio i novim pitanjima. Ali kako nije u potpunosti sigurno ni to da je mrtav, ostaje nam da sami potražimo tragove odgovora u njegovoj mašti, sad kad je mrtav, jednako kao što smo ih tražili i kad je bio živ.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.