Za sovjetski narod Staljinova smrt bila je prikriveni blagoslov. Milijuni su ga oplakivali sa stvarnim osjećajima, no njegova je smrt naglo prekinula obnovljeni val terora protiv potencijalnih rivala, ideoloških skretanja i prije svega protiv sovjetskih Židova koji su preživjeli Holokaust. Posljednje godine zavjera, prokazivanja, masovnih ubojstava, pogubljenja prijete vratiti godine Velikog terora 1937/'38. u kojima je od države ruke sa Staljinovim odobrenjem nestalo više od 600.000 ljudi.
Film se dotiče posljednje od fantazija tog režima, ozloglašene liječničke urote, za što je Staljin prvenstveno, mada ne i isključivo, optuživao liječnike Židove. U siječnju 1953. da urota postoji objavljeno je sovjetskoj publici. Najveće medicinske stručnjake su uhićivali i mučili kako bi davali bizarna priznanja kao pripadnici navodne "cionističke terorističke bande".
Staljinov osobni liječnik Vladimir Vinogradov završio je u lancima na Staljinovu osobnu naredbu nakon što je diktator navodno u njegovim bilješkama vidio preporuku da njegov pacijent odustane od rada. Nikada nije postalo sasvim jasno je li sam Staljin vjerovao u zavjeru, ali to nikad nije bilo niti važno. Njegova brutalna vlast zasnivala se na principu da u sovjetskoj državi nitko nije siguran. "Ja ne vjerujem nikome", navodno je rekao, "čak niti sebi samom."
Posljedica tog posljednjeg izboja nasilja bio je problem s traženjem liječnika koji bi se pobrinuo za diktatora u satima dok je umirao. Posljednji mjeseci divljačke i proizvoljne represije prikazani su više manje karikaturalno, na nekim mjestima skoro pa farsično. Temeljna istina je, naravno, ipak tu. Staljinove posljednje godine bile su jezivo iščekivanje da vrijeme učini svoje i među partijskim kolegama i među milijunima koji su bivali žrtvama kaprica bizarnog vođe.
Ali, mora biti sigurno da sve te žrtve, kako god da su stradale, zaslužuju film koji povijest tretira s većom obazrivošću i razumijevanjem. Taj film teško da će u Kremlju dočekati s oduševljenjem. Iskrivljavanje povijesti ili klevetanje pokriveno je zakonom. Prezentacija Staljina i njegovih bliskih suradnika kao skupinu neprilagođenih zlostavljača služi malo čemu korisnom.
Nipošto neće pomoći razumijevanju Rusije u 50-ima dok će imati implikacije na Rusiju danas, zemlju još uvijek u nekim stvarima oblikovanu nasljedstvom Staljinove modernizacije. Njegova smrt dopustila je Hruščovu da tri godine poslije osudi pogreške diktatorovih posljednjih godina, ali je trebalo još jako dugo dok su se razmontirale represivne strukture. Povijesna sjena diktatora nadvijala se godinama nad sovjetski sustav i nije do kraja iščezla.
U Lenjinovom muzeju kod Moskve vlasti su rekonstruirale sobu u kojoj se sastajao Centralni komitet. Na čelu stola je stolac koji je koristio Staljin. Kad sam ga posjetio, ponudili su nam da sjednemo, ali smo se nelagodno nećkali i na kraju nitko nije sjeo. Lako je povjerovati da duh odavno umrlog diktator još uvijek opsjeda sobu.
Ako ga se danas i smatra kao jednog od povijesnih čudovišta, bio je imao je nevjerojatnu moć. Film koji opisuje način na koji funkcionira moć, bio bi izazov za svakog redatelja, ali to nije izazov s kojim se susreće "Staljinova smrt". To je zabava, ali loša povijest.
