Filmovi američkog redatelja Davida Owena Russella sve više sliče klasičnim ostvarenjima Franka Capre. Russellov najnoviji film “Joy” zasnovan je na istinitoj priči o ženi koja je životne nevolje pobijedila vjerom u uspjeh.
Njezin “američki san uspio je zahvaljujući pameti, upornosti, mašti i inventivnosti. Stvorila je nešto obično što je potrebno svakoj kući, uredu, lokalu, svakom podu po kojemu ljudi hodaju: savršenu, čudesnu krpu za brisanje poda.
Obogatila se i riješila sve obiteljske probleme te posvetila poslu i pomaganju izumiteljima poput nje. Njezino bogatstvo je bogatstvo s pokrićem poštenja, emocija, upornosti i marljivosti.
Kao u bajci. Ono po čemu nas “Joy” podsjeća na Caprine filmove jest Russellova vjera u moć ljudi da sami promijene svoju sudbinu i sudbinu svoje zajednice.
Kod Capre je ta zajednica nekad cijela Amerika (“Gospodin Deeds ide u grad”, “Gospodin Smith ide u Washington”, “Upoznajte Johna Doea”), nekad jedan gradić (“Divan život”), a nekad obitelj (“U grob ništa ne nosiš”).
Caprine populističke bajke nalik su lijekovima društvenih bolesti i funkcioniraju kao učinkovite kritike kapitalizma, hipokrizije, gramzljivosti i socijalne okrutnosti.
Caprini su junaci uvijek na rubu ponora. George Bailey u “Divnom životu” toliko je nemoćan i očajan da odluči počiniti samoubojstvo.
Gospodin Smith pada od iscrpljenosti u američkom senatu i ne uspijeva uvjeriti senatore da se bori protiv korupcije.
Gospodin Deeds rezignirano šuti na sudu i prepušta se sudbini jer ne vjeruje da pravda postoji.
U stvarnom životu Bailey bi počinio samoubojstvo, gospodin Smith završio u bolnici, a Deeds bi se šutke, ponižen i poražen, vratio u svoj gradić.
No kod Capre postoji vjera u ljude i nadnaravnu silu dobra, što mu ne dopušta ostaviti svoje junake poražene ili mrtve.
Baileyu će pomoći njegov anđeo čuvar, Smitha će spasiti pokajanje starijeg senatora koji u zadnji čas priznaje da je korumpiran, a Deedsa ljubav nekoć cinične novinarke koja se zaljubila u Deedsa te počela vjerovati u poštenje i dobrotu.
Sve to na prvi pogled može zvučati naivno, lažno i holivudski prijetvorno. Kakvi anđeli, pokajnici, poštenje i dobrota?
Svijetom vladaju interesi i novac, nema tu uzvišenih stvari, na tržištu ljudi i dobara vladaju čvrsta pravila i zakon jačega, a ne emocije.
E, tu je Capra, inače tvrdi mračnjak i pesimist, u pravu jer pokazuje da se svaka tragedija može uz malo volje, poštenja i ljubavi pretvoriti u komediju o sretnim ljudima, sretnom gradiću i sretnoj zemlji.
Dokaz da je to moguće jest doživljaj publike kad gleda njegove filmove. Nisu obični gledatelji glupi i naivni da ne znaju kako je život najčešče tragičan, nepravedan i bolan.
Oni gledaju Caprine populističke bajke sa znanjem o nesreći i zlu te izlaze iz kina sretni što su vidjeli da ipak postoji mogućnost, ma koliko malena ili čudesna, da se zlo i nesreća izbjegnu ili pobijede.
Poput Kristovih novozavjetnih parabola Caprini filmovi pružaju nam istodobno sliku uništenja i spasenja, a na gledatelju je da izabere u što će vjerovati i što će raditi.
Upravo je ta sloboda izbora onaj čudesni, tajni eliksir koji Caprinim junacima daje sastavnicu uvjerljivosti i životnosti.
U Russelova zadnja četiri filma, “Boksač”, “U dobru i u zlu”, “Američki varalice” i “Joy”, zajednice koje prolaze kušnju mnogo su manje od Caprinih.
To su obitelji ili nekoliko prijatelja, no problemi s kojima se suočavaju junaci koji spašavaju zajednicu vrlo su bliski onima Caprinih junaka.
Junakinji filma “Joy” malo nedostaje da od svega digne ruke i prepusti se očajanju.
Ima dvoje djece s mužem od kojega se razvela i koji živi u podrumu njezine obiteljske kuće, gdje pjeva i sanja o karijeri zvijezde.
Ima majku koja život provodi ležeći na kauču dnevne sobe i gledajući sapunice. Ima oca koji se s mamom ne podnosi i dolazi u kuću živjeti s njima pa ga Joy strpa kod muža u podrum.
Ima sestru koja je mrzovoljna i ambiciozna te neprestano ponižava Joy pred njezinom djecom, a i otac više voli nju nego Joy. Da stvar bude gora, otac nalazi novu ženu, bogatu Talijanku.
Svi su oni za Joy kao gomila kamenja oko vrata i ona taj teret podnosi samo zato što je jača i izdržljivija od svih njih i jer nikad ne odustaje.
Kad smisli svoju čudesnu krpu za brisanje poda, doživjet će, prije nego što uspije, prijevare, laži, poraz i spoznaju da nitko od njezine obitelji ne vjeruje u nju. Svi joj govore isto: da odustane od svega.
Jedina koja je imala u nju povjerenja bila je njezina pokojna baka i ona joj se sad, kao anđeo Clarence u Caprinu “Divnom životu”, pojavljuje u mašti i bodri je da izdrži jer vjeruje u nju.
Kao i kod Capre, dovoljna je jedna jedina osoba koja vjeruje u poštenog i požrtvovnog junaka da bi sve bilo moguće, pa i sretan kraj nesretne priče.