Visokobudžetna televizijska serija “Igra prijestolja” mnoge je zainteresirala za žanr fantastike. Oni koji su se uspjeli probiti kroz tisuće stranica još nedovršenog serijala sada su u potrazi za “nečim sličnim”. No, to nije nimalo lak zadatak. Iako se u gotovo svakoj knjižari, bila ona fizička ili virtualna, protežu nepregledne police obilježene kao “SF & Fantasy” ili, preciznije “Spekulativna fikcija” većina njih posvećena je upravo fantastici čije se naslovnice najčešće mogu prepoznati po ilustracijama mišićavih ratnika, obnaženih gospi i iskeženih zmajeva. A većina ih je katastrofalno loša. Iako je Theodore Sturgeon davno primijetio da je “99 posto svega smeće” to ne olakšava posao fanovima fantastike koji su u potrazi za kvalitetnijim štivom.
Obožavatelje je stekao eksplicitnim scenama seksa
A njega ipak ima. Očiti izbor su druga ekranizirana djela - Harry Potter, “Narnijske kronike” C. S. Lewisa ili trilogija “Njegove tamne tvari” Phillipa Pullmana (po kojoj je snimljen “Zlatni kompas”). No unatoč svim kvalitetama, ta djela, baš kao i Hobit, imaju i jedan nedostatak - pisana su primarno za djecu. Iako za njima posežu i odrasli, to su najčešće oni koji su ih zavoljeli još u djetinjstvu, a sada žele obnoviti gradivo. George R. R. Martin pošao je posve drukčijim putem - obožavatelje nije stekao vještim kombiniranjem elemenata fantastičnog i povijesnog romana, nego eksplicitnim opisima seksa i nasilja koje su drugi pripadnici žanra do tada uglavnom zaobilazili. No upravo zbog toga može zamoriti zahtjevnije čitatelje koji nisu oduševljeni time što im svakih nekoliko stranica u vidokrug iskoči neki penis ili brutalnost pred kojom se tradicionalna svinjokolja doima poput šetnje cvjetnom livadom.
Martin vrlo uspješno gradi svoje likove, no što to vrijedi kada ih nemilosrdno ubija čim se čitatelj (ili gledatelj) za njih veže. Oni nipošto nisu crno-bijeli, a gotovo svima je zajednička makijavelistička beskompromisnost
i mahnita želja za vlašću. Upravo je borba za prijestolje nakon smrti moćnog vladara čest motiv fantastičnih serijala. No apsolutna vlast protagonistima rijetko donosi apsolutnu sreću. Conan Barbarin, predstavnik podžanra “mača i magije”, u prvoj priči Roberta E. Howarda upoznajemo kao nedavno okrunjena kralja kojem dvorjani rade o glavi. Slične probleme ima i Elric od Melnibonea (iz serijala Michaela Moorcocka) unatoč tome što je sušta suprotnost mišićavu Conanu.
Elric je boležljivi albino kojem su potrebni lijekovi i magija kako bi uopće preživio, a dok se Conan laća mača kad god treba i ne treba, Elric je pravi intelektualac hamletovskog tipa. No posegnemo li za rječnikom oficira JNA, Elric “kad god razmišlja nešto zasere”. Ipak, baš kao i kod Hamleta, Elricove pogrešne odluke i njegova potraga za moralom u okrutnom i dekadentnom svijetu ono su što pokreće priču i pošteđuje čitatelja klišea koji su, nažalost, prečesti u fantastici. Od konfekcijske proze uspješno se je odmaknuo i Roger Zelazny, jedan od pokretača novog vala u znanstvenoj fantastici. Iako već sam naslov prvog romana u serijala “Devet prinčeva u Amberu” naznačuje da će doći do borba za prijestolje “jedinog pravog grada” prve stranice otkrivaju jednog sasvim drukčijeg junaka - Corwin se budi u našem svijetu, u sumnjivoj bolnici, boreći se s
amnezijom koja mu je uskratila svijest o prinčevskom podrijetlu. Obilje akcije, dobro razrađeni sustavi magije i putovanja kroz različite svjetove, seksi prinčevi (a i opake princeze) osvajaju već na prvu loptu, dok pomnije čitanje otkriva Zelaznijevo poznavanje komparativne mitologije, književnih klasika, pa čak i psihoanalize.
Knjige terryja pratchetta bile su najčešća meta lopova
Zelazny se je poslije okušao i u pisanju humorističnog fantasyja (Donesite mi glavu dražesnog princa, zajedno s Robertom Sheckley), ali s mnogo manje uspjeha. To je ipak bio teren kojim je zavladao Terry Pratchett sa svojom “Bojom magije” i drugim romanima iz serije “Svijet diska”. Tijekom devedesetih Prachett je držao rekord najprodavanijeg pisca, a mnogi su knjižari razmišljali o tome da kraj police s njegovim djelima postave stražare naoružane mačevima i helebardama jer su baš njegove knjige bile najčešća meta lopova. Iz do sada nabrojenog, moglo bi se pogrešno zaključiti da je fantastika ponajprije muški teren. Daleko od toga. Jedna
od literarno najcjenjenijih autorica toga žanra je Ursula LeGuinn sa svojom “Trilogijom o Zemljomorju”, u kojoj je magija zastupljenija od mačeva, a spomenuti treba i M. Z. Bradley koja je u “Magli Avalona” priču o legendarnom kralju Arturu, ispričala iz perspektive Morgaine (poznatije kao Morgan Le Fay).
Romani su smješteni u svjetove osmišljene za potrebe igara
To se kompleksno djelo bavi se prijelazom društva iz predkršćanskog u kršćansko, oštro kritizirajući kršćansko jednoumlje, spolnu diskriminaciju te zatiranje starih vrijednosti koje su čovjeka povezivale sa svijetom koji ga okružuje. Solidna se fantastika može pronaći i na neočekim mjestima, odnosno u “tie-in fictionu”. Riječ je o romanima koji su smješteni u svjetove prvotno osmišljene za potrebe različitih igara. Tako postoje
čitavi serijali posvećeni Warhammeru, Warcraftu i Diablu, pa čak i kartaškoj igri Magic the Gathering. Mnogi su nastali i na temelju role playing igara koje ne zahtijevaju tehnologiju složeniju od kocaka neobičnih oblika i skupine otkačenjaka koji su se spremni uživjeti u uloge ratnika, lopova čarobnjaka i vilenjaka (Forgotten Realms, Ravenloft, Eberron).
No unatoč hvalevrijednim iznimkama, takva su djela najčešće slabije literarne kvalitete i namijenjena su prije svega fanovima spomenutih igara. Također, mnogi uspješno kombiniraju fantastiku s elementima drugih
žanrova (pisac horora Clive Barker u “Utkanom svijetu” i pretežito nežanrovski autor Chuck Palahniuk u “Uspavanki”). Posebna priča je granično područje između fantastike i steampunka (Powersova “Anubisova vrata” i Mievilleova “Stanica Perdido”), no tu nipošto nije kraj - nebrojeni su fantastični svjetovi, a među njima svatko treba pronaći svoj jedini pravi.
