Nije to bila prva ekranizacija. Još 1987. britansko jugoslavenska produkcija predstavila je "Bijeg iz Sobibora" s Rutgerom Hauerom u glavnoj ulozi, no 42 godine poslije ista je brutalna priča u hrvatska kina stigla ispričana iz Rusije.
Početkom 1943. Reichsführer SS-a Heinrich Himmler posjetio je logor smrti Sobibor. Do tog trenutka logor Sobibor postojao je točno jednu godinu i u njegovim plinskim komorama, ubijanjem kroz puko iživljavanje nacističkih čuvara, strijeljanjem, izgladnjivanjem i od bolesti na tom je mjestu pobijeno već 250.000 ljudi.
Himmler je prekontrolirao kako se tamo radi, osobno je kroz prozorčić odgledao gušenje jedne skupine logoraša ciklonom B, što je inače u potrazi za uzbuđenjima redovito činio upravitelj logora Franz Stangl, i kada se uvjerio da njegov stroj smrti funkcionira savršeno, podijelio je 28 promaknuća SS-ovcima koji su vodili mehanizam koji je bio kadar pobiti do 22.000 ljudi dnevno. Ograničenje je bilo samo brzina dopreme novih civila i brzina uklanjanja tijela pobijenih.
Nitko u logoru nije niti slutio da je 18. rujna 1943. tom užasnom mjestu odzvonila. Tog dana vlakom je dopremljeno 2000 Židova, a među njima i Aleksandra Pečerskog, poručnika Crvene armije, zarobljenog u listopadu 1941. tijekom Bitke za Moskvu. U zarobljeništvu je preživio sedam mjeseci tifusa, nacisti su usput shvatili da je čovjek Židov i poslali su ga u Sobibor. Prošlo je manje od mjesec dana dok je Pečerski organizirao ustanak i 14. listopada u bijeg poveo do 500 ili 600 logoraša, ovisno o procjenama.
Pobili su mnoge SS-ovce, u proboju ih je poginulo između 150 i 250, još 150 pohvatali su ili pobili nacisti uz pomoć kolaboracionista u okolici, a kraj rata preživjelo ih je oko 50. Ustanak i bijeg iz Sobibora tako je postao najuspješniji ustanak u nekom od nacističkih logora smrti (proboj iz Jasenovca što ga je 1945. poveo Sinjanin Ante Bakotić, primjerice, preživjelo je od njih 600 samo 11 ljudi).
Ratna drama "Sobibor" iz 2018. redatelja Konstantina Habenskog, koji igra i u glavnoj ulozi, nasuprot Christophera Lamberta koji je spektakularno utjelovio Hauptsturmführera Stangla, prikazana je u Zagrebu u Kinu Europa. Na prikazivanje je došao i jedan od producenata, Ilija Vasiljev, ali u jednoj specifičnoj ulozi, kao predsjednik Zaklade Pečerski. Kako je film snimljen u godini 75. obljetnice proboja iz Sobibora, zanimalo nas je da li se snimanje filma slučajno poklopilo s obljetnicom.
"Ne. Naša zaklada s radom je počela godinama prije toga. Za film smo se odlučili jer smo smatrali da je životna priča Pečerskog previše intrigantna, zanimljiva i značajna, a da bismo dopustili da takva povijesna ličnost ostane tako relativno nepoznata", kazao je Vasiljev za Express uoči projekcije.
"Pečerski je ujedinio te ljude u logoru, ujedinjavati ljude nastavio je i nakon završetka Drugog svjetskog rata, a to je svrha i naše zaklade, da nastavimo okupljati i ujedinjavati ljude oko te čudesne osobne priče", kazao je.
Film je po svim tehničkim detaljima sam vrh svjetske kinematografije. Brutalan je isto onoliko koliko su brutalni bili nacistički logori smrti s ljudima poput Stangla ili njegovog zamjenika Gustava Wagnera. Istodobno je bolan onoliko koliko su bolne bile osobne i obiteljske tragedije pobijenih i preživjelih. No, to nije film koji će gledatelja ostaviti s osjećajem poraženosti ljudske rase, nego prikazuje ljude koji su se izborili za slobodu čak i ako nisu preživjeli ustanak, što je s većinom bio slučaj.
Himmler je zbog ustanka u Sobiboru poludio od gnjeva. Po svoj prilici i sam Adolf Hitler. Samo koji dan poslije naređeno je iz vrha Reicha da se imaju pobiti malobrojni preostali logoraši, cijeli kompleks porušiti i na tom mjestu zasaditi šumu. Oni koji su preživjeli redom su se do kraja rata nastavili svim silama boriti protiv fašističkih i nacističkih režima iz Sila osovine. Pečerski se do kraja rata tukao kao zapovjednik bojne protiv nekih od najopasnijih nacističkih postrojbi.
A poslije rata, kao i mnogi od njegovih preživjelih suboraca, svjedočio je u nizu međunarodnih suđenja nacističkim zločincima. Sovjetske vlasti ga, doduše, nisu pustile da ide u Izrael svjedočiti protiv Adolfa Eichmanna, ali je u Izrael poslano njegovo pismeno svjedočenje. Povijest prema Pečerskom nije bila sasvim nježna niti poslije rata, a niti poslije smrti. U Staljinovom napadu paranoje zbog Židova, 1948. je izgubio posao.
Nakratko je čak i zatvoren, ali je bio previše poznat u svijetu da bi si čak i Staljinov režim mogao dopustiti progon takve osobe. Narednih godina je odlikovan, ali na posmrtno odlikovanje moralo se od 1990. čekati čak 23 godine. Nije pomoglo to što je Rutger Hauer za ulogu Pečerskog iz 1987. dobio čak Zlatni globus. Tek u 21. stoljeću ulice su po njemu dobile nazive u Safedu u Izraelu i u Rostovu na Donu u Rusiji gdje je postavljena spomen ploča u njegovu čast, kao i u Bostonu.
Nedavno mu je podignut i spomenik u Tel Avivu. No, ono što je Pečerski doista zaslužio, počelo se događati tek od 2013. Te godine napokon je od Republike Poljske dobio visoki Orden za zasluge, slijedila su odlikovanja još živućima iz istog proboja, a 2016. Pečerski je dočekao da mu Rusija posmrtno dodijeli Orden za hrabrost. Vasiljeva smo pitali kako to da film iz 1987. nije ostavio takvog traga u međunarodnoj javnosti da Pečerski još za života dobije priznanja koja je zaslužio.
"U to vrijeme svijet je bio podijeljen, bio je Hladni rat i nije prikazan u svim državama koje je potresao Drugi svjetski rat, pogotovo ne u zemljama istočnog bloka. Mi smo taj film vidjeli tek 1991. kada se svijet već promijenio", objasnio nam je.
Rekao je i to da je film iz 1987. bio snimljen više kao akcijski film koji priča povijesnu priču, dok je Zaklada Pečerski smatrala da je ostalo još nekih stvari za otrgnuti zaboravu. Zanimalo nas je i njegovo mišljenje kakvu ulogu danas mogu imati ratni filmovi s antifašističkom tematikom, odnosno jesu li još uvijek potrebni čovječanstvu.
"Smatram da su apsolutno potrebni. Posebno u dijelovima svijeta kao što je ovaj u kojem se nalazi Hrvatska, gdje su se u nedavnoj povijesti, prije samo četvrt stoljeća, događale strašne stvari, takve koje ne možemo prihvatiti niti kao civilizacija niti kao ljudi. Zato bismo ovdje trebali prikazivati takve filmove još i češće nego drugdje."
