Dana 22. travnja 1945. godine dogodio se proboj logoraša iz koncentracijskog logora Jasenovac. Sam proboj možemo reći da je počeo nekoliko dana ranije, 20. travnja kad je pala konačna odluka o bijegu iz ustaškog logora. Predvodio ih je Ante Bakotić, a preživjelo ih je samo 117 od 600 logoraša koji su bili zatočeni u Ciglani.
Prošlo je više 70 godina otkako je u Zagrebu zbog zločina u Jasenovcu obješen Miroslav Filipović, neslavno znan i kao "fra Sotona", jedan od po brutalnosti i sadizmu najozloglašenijih ustaških zločinaca iz Drugog svjetskog rata.
Rođen u Jajcu 1915., a 1938. se zaredio i ušao u franjevački red u samostanu Petrićevcu u Banjoj Luci, dobivši redovničko ime Tomislav. Odavno više nije poznato kako se taj čovjek već do 26. godine života radikalizirao, ali se zna da je već u prvim danima NDH njegov nadređeni u samostanu tražio od njega da se prestane petljati s ustašama.
On to nije poslušao i čim je u siječnju 1942. diplomirao teologiju u Sarajevu, postao je vojni kapelan u ustaškoj vojnici. Već 7. veljače zabilježeno je da je sudjelovao u pokolju oko 2300 civila u predgrađima Banje Luke, često čak i sjekirama i krampovima. Ono što je o Filipoviću tada zabilježeno, iz današnje perspektive može se činiti kao puka fikcija. Već u ustaškoj uniformi, jer franjevci za njega više nisu htjeli ni čuti, on i još nekoliko ustaša zatekli su u selu Šargovcu 52 djece usred nastave.
Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se s mještanima, pa je učiteljica mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira.
Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem.
U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: "Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha." Na suđenju 1945. Filipović nije priznao da je sudjelovao u klanju 52 djece, ali jest da je vidio kako se iz tog pokolja ustaše vraćaju obliveni krvlju.
Sud mu tada nije vjerovao. Kao što u njegovu nevinost za taj pokolj u veljači 1942. nije vjerovao niti general Wehrmachta Edmund Glaise von Horstenau, vojni izaslanik pri Veleposlanstvu Trećeg Reicha u NDH.
Papinski legat u Zagrebu ga je suspendirao i Filipović je nakratko završio u pritvoru kao optužen za "pretjerane zločine" po tadašnjem njemačkom ratnom pravu, jer nacisti apsolutno nisu vidjeli računicu u počinjanju zločina nad civilima koji su time bili praktično natjerani uzimati oružje protiv okupatora.
No, iz zatvora ga je izvukao Vjekoslav Luburić, tada upravitelj logorskog sustava u NDH, i smjestio ga u Jasenovac. Kao jednog od koljača, naravno, nakratko i kao upravitelja Jasenovca, odnosno Stare Gradiške. Bio je u stanju čovjeku prerezati grkljan, a potom rasporiti ga preko rebara i trbuha.
Jednom je prilikom 56 bosanskih Židova povezanih žicom izudarao sjekirom i pobacao u jamu. Drugom je prilikom 42 zatočenika jednog po jednog ustrijelio u potiljak. Običavao je pokoljima pristupati ritualno, izgovarajući da je "pravda zadovoljena".
Preživjeli su svjedočili i kako je, blago se smiješeći, jednom prišao majkama s djecom, tek pristiglima, stao se igrati s jednim djetetom i bacati ga u zrak, kao u igri. Žene su tek tad vidjele da u jednoj ruci ima bajunet i da se pred ostalim ustašama zafrkava kao da dijete promašuje nož. Iz trećeg puta dijete je dočekao na bajunet, a u histeriji i plaču žena, nastao je pokolj u kojem su ih sve pobili.
Luburić je Filipovićem bio impresioniran, pa ga je kao "majstora" prozvao Majstorović. Na suđenju je Filipović priznao "samo" stotinjak svojih ubojstava, pravdajući ih "naređenjima koja je morao izvršavati". Ostala ubojstva je negirao, kao silovanja u logoru prije pokolja, ali je rekao da ih jest vidio. Nakon smrtne presude, vlasti su ga objesile.
Što se tiče Vjekoslava Luburića, "Maksa", opjevanog kao zapovjednika "svojih mesara", rođenog u Humcu kod Ljubuškog 1913., za njega je kći Ante Pavelića, Višnja, malo prije smrti 2015. rekla da je bio "luđak, umno bolestan čovjek, da ga se uopće nije moglo kontrolirati".
Dio povjesničara danas pokušava objasniti da je Luburić takav postao jer mu je, navodno, kad je imao samo 10 godina, kraljevska žandarmerija do smrti pretukla oca. Godine 1926. pokušao je s odvjetnikom Antom Pavelićem pobjeći u inozemstvo, ali ga je policija uhvatila i problematičnog 16-godišnjaka vratila majci.
Dvije godine poslije je uspio, pridružio se prvim ustašama u Mađarskoj, ali ga je stajalo slobode to što je došao kao delinkvent. Vlasti su ga uhitile zbog nekakve pronevjere i osudile na pet godina zatvora. A kad je 1936. pušten, praktično je umirao od gladi na ulici. Za klupu optuženog za ratne zločine bilo bi dovoljno već to što je upravo on bio taj koji je u kolovozu 1941. osnovao logor u Jasenovcu.
Samo u dječjem logoru u Sisku umrlo je između 1152 i 1631 djece u jezivim uvjetima. Praktično je zapovijedao logorskom mašinerijom smrti u NDH. Nije se libio strijeljati ni domobrane. Krajem 1942. zbog divljanja ga je sam Pavelić jedva zaštitio od von Horstenaua koji je činio sve što je mogao da ga strpa iza rešetaka.
Nastavak na sljedećoj stranici...
