"U Japanu se radi projekt, u koji ti ulažeš svoje vrijeme. U Americi filmska industrija funkcionira drugačije. Oni kupuju vaše vrijeme. Za velik novac, doduše, ali svejedno kupuju vaše vrijeme. To mi se nije svidjelo." Ipak, Miike je 2006. imao jedan izlet u američki TV serijal "Masters of Horror" i odmah je zabranjen, proglašen previše ekstremnim za televiziju.
"Bolje biti potpuno zabranjen nego rezan", hladno je objasnio Miike, koji je s "ozloglašenom" epizodom "Imprint" (kasnije objavljenom na DVD-u) zapravo označio vrhunac prodora japanskog filma na Zapad, makar se radilo o epizodi TV serije.
Negdje u to vrijeme Eli Roth ga je stavio i u "Hostel", fanboy horor koji je zasjeo na listu najgledanijih filmova u SAD-u, uvelike zahvaljujući etiketi "Quentin Tarantino predstavlja". Tarantino je ljubav prema Miikeu demonstrirao glumom u filmu "Sukiyaki Western Django" (2007.), bizarnom eksperimentalnom kaubojcu u kojemu Japanci lome vaše uši pokušavajući govoriti engleski.
Bila je to era velikog buđenja "drugačijeg", žanrovskog i neoeksploatacijskog retro filma, tržište također uvelike izraslo zahvaljujući internetskoj bazi divxksa koji su oživljavali zaboravljene i dostavljali zanemarene komade bliske i dalje filmske povijesti. Iako Miike danas uglavnom živi od filmova za festivale i teen atrakcija za multiplekse pa više ne mora snimati osam komada godišnje kako bi si zaradio za pristojan život, početkom devedesetih, kad je tek zakoračio na scenu, sve je bilo drugačije.
Zemlja od oko 130 milijuna stanovnika u mnogočemu je bila i ostala samodostatna pa je tako nacionalno filmsko tržište svoj najveći izvoz sve do druge polovine devedesetih usmjeravalo eventualno na susjedstvo, Koreju i Tajland. Samo srce filmskog biznisa bila je domaća publika, koja je gutala jeftine VHS naslove u trendu tzv. V-Cinema, produkcije filmova distribuiranih izravno-na-video, bez namjere da osvajaju kina i nagrade, ali s namjerom da osvoje pozornost i novčanike publike ovisne o kreativnoj slobodi formata.
Baš kao što su iz razvoja pinku eige, japanskog erotskog filma, kroz desetljeća izrastale generacije filmskih genijalaca, od razdoblja Novog vala sedamdesetih pa naovamo, i to upravo iskorištavajući slobodu koju im je žanr donosio (producenti su zahtijevali određen broj masturbativno stimulativnih scena po minutaži, a oko gole norme mogao se slobodno razvijati narativni, stilski i autorski duh), tako je i Miike bio u generaciji onih koji su savršeno iskorištavali V-Cinema.
Upravo je prvi Miikeov film prikazan na jednom zapadnjačkom filmskom festivalu bio V-Cinema naslov - "Fudoh" (1996.) osvanuo je na programu Brussels Fantastic Film Festivala 1997. godine, a odmah zatim su ga otkupili i proslavljeni kanadski festivali Fantasia i Toronto International Film Festival. "Fudoh" je bio sniman izravno-za-video, ali su producenti bili toliko oduševljeni rezultatom da su ga odlučili distribuirati u japanskim kinodvoranama. Festivalske kinodvorane Zapada zaključile su isto.
Magazin Time 1997. stavlja "Fudoh", urnebesno zabavnu adaptaciju gangsterske mange sa školarkom koja ispaljuje strelice iz vagine, na listu najboljih filmova godine. Duh je nezaustavljivo pušten iz boce i već 1998. Miike prvi put u životu napušta Japan kako bi otputovao u inozemstvo, ravno u London, u kojemu je promovirao "Audiciju", jednu od svojih najrazvikanijih horor drama, gostujući između ostalog i u kultnom TV showu "Japanarama", kod komičara i voditelja Jonathana Rossa.
Sve to, korak po korak, film po film, festival po festival, pretvorilo ga je u pet najvećih redatelja novog milenija, a iako su nasilje, nadrealizam, humor i bizarnosti prvi upadali u oko i gradili status enfant terriblea moderne kinematografije, oni koji su gledali i razumijevali šire shvaćali su i specifični društveni, politički i kulturni kontekst u kojima su Miikeovi filmovi nastajali i kojim su se uvelike bavili.
Uživali su u pričama o kaosu i dezintegraciji "japanskog karaktera" uslijed velike krize devedesetih: pitanjima imigracije, problema ksenofobije i tradicije kriminala, sve to kroz klasične herojske akcijske filmove, drame, komedije, ZF spektakle, trilere, horore i dječje fantazije. Filmovi poput "Shinjuku Triad Society", "Rainy Dog", "Full Metal Yakuza", "The Bird People In China", "Ley Lines", "Dead or Alive"..., svi snimljeni u razdoblju od 1995. do 2000., neki su od njegovih najvećih klasika, ali i najvećih filmova u suvremenoj povijesti azijske kinematografije.
Miike dolazi iz Osake, iz radničke obitelji. Bio je bajker koji je ipak uspio završiti filmsku školu u Yokohami, izostancima unatoč - zaključio je da je filmski biznis najbolji i najzabavniji u svijetu, a imao je i jednog od najboljih mentora - velikan Shohei Imamura dijelio mu je savjete, iako je ključnu ulogu imala praksa nakon fakulteta.
Obavljao je niz raznih poslova na televiziji i tako u osnovi naučio pomalo "od svega" - što je i glavni razlog zašto su mu filmovi toliko dobri, čak i ako ih snimi u desetak dana za minimalan budžet. Miike je jednostavno rođen da bude redatelj i to je očito nakon stotinjak filmova.
Jer tko drugi ima toliko snimljenih naslova - među njima toliko puno klasika i remek-djela - i onda još saznamo da ih je većina nastala u posvemašnjem kaosu, izvan svih pravila rada koji vlada u sistematičnom, "uštogljenom" akademskom zapadnjačkom pristupu ili u holivudskom biznisu u kojem su ugovori, odvjetnici i računovođe puno važniji od kreacije.
"Volim snimati kao da se nalazim na rubu litice i moram odmah smišljati rješenja. Brzo snalaženje zna stvoriti sjajne stvari. Inače imam nekakav plan rada kad dobijem scenarij, napravim skicu toga kako bi proces snimanja trebao izgledati... Ali samo zato da zadovoljim producente. Oni dobiju plan, ali ne znaju ključnu stvar - da to ne mora značiti da ću se ja držati tog plana."
Ukratko, Miike nikad nije imao previše planova za ništa, kamoli za svoj globalni uspjeh koji uživa već dvadesetak godina. Vjerojatno je upravo zato toliko dobar, zanimljiv i jedinstven, jer samo pravi talent može iz kaosa stvoriti remek-djela. Jako puno njih.
